Priredio: Ersan Grahovac
U današnjem vremenu muslimani su veoma česta meta optužbi od strane svojih komšija, jevreja i kršćana, i islam se potvara za nasilje, terorizam, ratobornost i tome slično. Međutim, ko malo bolje promotri stanje onih koji optužuju, postaje mu više nego očigledno da ne poznaju ono što njihovi sopstveni vjerozakoni propovijedaju i naređuju, a što je, kako ćemo u nastavku vidjeti, daleko strožije i rigoroznije nego ono što islamski vjerozakon određuje. Muslimani vjeruju da su svim narodima poslani izaslanici Božiji, i da je svakom narodu dostavljena objava, i vjeruju u sve Božije poslanike, poput Nuha (Noje), Ibrahima (Abraham, Avram), Ishaka (Isak), Jakuba (Jakov), Musaa (Mojsija), Sulejmana (Solomon), Zekerijaa (Zaharija), Isaa (Isus), i ostale poslanike Božije, ali i da su poruke i vjerozakoni svih tih naroda bili vremenski i prostorno lokalnog karaktera, i samim tim podložne iskrivljavanju kroz vrijeme, i da su sve one na kraju zapečaćene posljednjim i univerzalnim Božijim poslanikom Muhammedom, s.a.v.s., i posljednjom i univerzalnom objavom Kur’anom, zaštićenom od izmjena i koji važi to Sudnjega dana. Neki od tih poslanika bili su obični ljudi (Nuh – Noje, Ibrahim – Avram, Ishak – Isak, Isa – Isus), dok su neki bili vođe svog naroda i kraljevi (Davud –David, Sulejman – Solomon, Musa – Mojsije, Muhammed), neka je Allahov mir i spas na sve njih. Oni koji su bili kraljevi i vođe, bili su odgovorni za cijeli svoj narod, pa je njima objavljen vjerozakon koji u sebi sadrži koncept rata, jer nijedan narod na ovom svijetu ne može opstati bez vojske koja će ga štititi, zbog konstantnog postojanja tendencija kod drugih naroda za širenjem i osvajanjem tuđih teritorija. Zato vidimo u sadašnjoj verziji Starog zavjeta, koji se pripisuje Musau – Mojsiju, kao nekom ko je zadužen da vodi svoj narod, mnogo izuzetno strogih propisa koji se tiču rata, a o kojima ćemo ovdje govoriti, dok u Novom zavjetu, koji se pripisuje Isau – Isusu, toga nema u tolikoj mjeri, jer on u toku svog života nije imao nikakvu vlast nad bilo kojim dijelom svog naroda, i bio je samo pozivač, dok tamo gdje se najavljuje ponovni dolazak Isaa – Isusa, a.s., kada će on imati izvjesnu vlast i snagu, već vidimo najavljivanje korištenja sile s njegove strane, pa i smrtonosne, o čemu će biti riječi. S obzirom da je poslanik Muhammed, s.a.v.s., u drugom periodu svoje misije, u Medini, imao vlast nad svojim narodom i bio njihov vođa, i njemu je Uzvišeni Stvoritelj propisao rat protiv onih koji napadnu zajednicu vjernika i egzistencijalno je ugroze, a zabranio je rat protiv miroljubivih, neratobornih pripadnika drugih vjera.
Oni koji optužuju islam za ratobornost i nasilje uglavnom to rade iz predrasuda i neznanja, ali nerijetko i iz pokvarene namjere iako znaju istinu. To rade tako što uzimaju kur’anske ajete i Poslanikove, s.a.v.s., izreke iz konteksta i onda ih tumače na svoj način, čime se dobija iskrivljena slika stvarnosti. Ovdje ćemo uraditi komparaciju između koncepta rata i ubistva u Bibliji i koncepta ratovanja i ubistva u Kur’anu. Poslije ovog izlaganja, vidjet ćemo da je ono što se nalazi u Bibliji daleko surovije i preče da se okiti epitetima kojima njeni sljedbenici kite islam, koji je čist od svega toga i ispunjen pravdom, mudrošću i milošću, što ćemo i dokazati. Kur’an i današnja verzija Biblije podudaraju se upravo u stvarima pravde, kao što je kazna ubistva za onog koji je nepravedno i namjerno ubio nedužnog čovjeka, ili kao što je rat protiv onih koji napadnu zajednicu vjernika, ali se razilaze u onome što nije pravda, kao što je ubijanje djece, dojenčadi, žena koje ne učestvuju u ratu, životinja i tome slično.
Koncept ubistva i ratovanja u Bibliji
Mnogi ljudi pogrešno misle da Biblija kaže: ”Ne ubij!”, i primjenjuju tu zapovijed na rat. Međutim, Biblija zapravo (u izvorniku) kaže: »Ne počini umorstvo!« (Izlazak 20,13). Ta hebrejska riječ doslovno označava »namjerno ubijanje druge osobe iz zlobe i s predumišljajem«, mada u današnjoj verziji Biblije vidimo kako je Božijim poslanicima naređivano da ubijaju čak i nedužne. Najprije ćemo odgovoriti onima po kojima je islam surov zbog propisivanja strogih kazni za neka djela, koja su doista gnusna.
Po današnjoj verziji Biblije, Bog je naredio smrtnu kaznu za brojne zločine, ali i za stvari koje uopće nisu zločini, tako da se na mnogim mjestima u Bibliji govori puno strožije i rigoroznije o kažnjavanju nego u Kur’anu:
Izlazak 21,12;
12 ”Ko drugoga udari, tako da umre, ima se kazniti smrću.”
15. “Ko udari oca svojega ili mater svoju, ima se kazniti smrću.
16 Ko ugrabi čovjeka pa ga je već prodao, ili je još u ruci njegovoj, ima se kazniti smrću.
17 Ko proklinje oca svojega ili mater svoju, ima se kazniti smrću.”
Izlazak 22,28-29;
28 Ako vol ubode muža ili ženu tako da nastupi smrt, ima se kamenovati vol, ali meso njegovo neka se ne jede, a gospodar vola ipak se ne kazni.
29 A ako je vol već otprije bio bodač i gospodar njegov bio opomenut, a on ga ipak nije čuvao, onda se vol ima kamenovati, ako je usmrtio muža ili ženu, gospodar njegov ima se kazniti smrću.
Zatim:
Levitski zakonik 20,11.
2 “Kaži sinovima Izraelovim ovaj naputak: Ako Izraelac ili stranac, koji živi u Izraelu, dadne koje dijete svoje Moleku, taj se ima smrću kazniti; narod ga ima kamenovati.
9 Svaki koji proklinje oca ili mater, ima se smrću kazniti, jer je oca i mater proklinjao, neka njegova krv bude na njemu.
10 Ako neko zgriješi sa ženom udanom, sa ženom bližnjega svojega, imaju se smrću kazniti preljubočinac i preljubočinica.
11 Ako neko zgriješi sa ženom oca svojega, osramotio je oca svojega; oboje imaju se smrću kazniti, neka njihova krv bude na njima.
12 Zgriješi li neko sa snahom svojom, imaju se oboje smrću kazniti. Učiniše veliku sramotu i neka njihova krv bude na njima.
13 Ako muškarac zgriješi s drugim muškarcem kao sa ženom, počiniše oboje sramotu. Imaju se smrću kazniti, neka njihova krv bude na njima.
14 Uzme li neko sebi ženu i uz to još mater njezinu, to je sramota! Ima se njega i obje spaliti, da se učini kraj takvoj nečistoći među vama.
15 Ako neko zgriješi sa živinčetom, ima se smrću kazniti; i živinče imate ubiti!
16 Ako se žena približi živinčetu, da zgriješi s njim, ubij ženu i živinče, ono imaju poginuti. Neka njihova krv bude na njima.
17 Ako neko uzme za ženu sestru svoju od očeve ili materine strane i ako su oboje općili među se, to je sramota! Imaju se usmrtiti pred očima svojih zemljaka! On je oskrnavio sestru svoju pa ima krivnju svoju ispaštati.
18 Ako neko opći sa ženskom osobom u vrijeme njezine nemoći, ako dakle on i ona otkriju žensko mjesečno tečenje, imaju se oboje istrijebiti iz naroda svojega.
19 Sa sestrom oca svojega ili matere svoje ne smiješ općiti, jer takav oskvrni svoje vlastito meso; oni imaju krivnju svoju ispaštati.
20 Ko zgriješi sa ženom strica svojega, osramotio je strica svojega. Oni imaju krivnju svoju ispaštati; umrijet će bez djece.
Izlazak, glava 35-2:
2 Šest dana smije se raditi. Ali sedmi dan ima vam biti svet, blagdan, dan odmora u čast Gospodu. Ko bi radio na taj dan, ima se kazniti smrću.
Brojevi, glava 3-38:
38 Sprijeda na istočnoj strani svetoga prebivališta, pred Šatorom sastanka prema sunčanom istoku taborovali su Mojsije i Aron i sinovi njegovi. Oni su imali službu oko Svetišta, službu za sinove Izraelove. A da se je ko drugi približio, morao se je kazniti smrću.
Brojevi, glava 15-35:
32 Kad su bili sinovi Izraelovi u pustinji, zatekoše čovjeka, koji je kupio drva u subotu.
33 Ljudi, koji su ga bili zatekli gdje kupi drva, dovedoše ga k Mojsiju i Aronu i svoj zajednici.
34 Staviše ga u zatvor, jer još nije bilo određeno o tom što će se činiti s njim.
35 Tada Gospod zapovjedi Mojsiju: “Taj čovjek ima se smrću kazniti. Neka ga kamenuje sva zajednica izvan tabora.”
36 I sva zajednica izvede ga pred tabor i kamenova ga na smrt, kao što je bio Gospod zapovjedio Mojsiju.
Brojevi, glava 18-7:
7 A ti i s tobom sinovi tvoji, vi imate vršiti svećeničku službu u svemu, što spada na žrtvenik i iza zavjese. Tako eto obavljajte službu svoju. Dragovoljan je dar služba svećenička, što vam je predadoh. Nepovlašteni, koji pristupi, ima se smrću kazniti.”
Brojevi 31:
7 I pođoše u boj proti Midjanaca, kako je bio Gospod zapovjedio Mojsiju, i pobiše sve muške osobe.
15 Reče im Mojsije: “A što ostaviste na životu sve žene?
16 Upravo one bile su, koje na savjet Balaamov zavedoše sinove Izraelove, da otpanu od Gospoda zbog Peora, te dođe pomor na zajednicu Gospodnju.
17 Zato sada pobijte svu djecu mušku i sve žene udate.
18 A sve djevice, koje još nisu udate, ostavite za sebe na životu.
Brojevi, glava 35:
16 Ako ga gvozdenim oruđem udari tako da nastupi smrt, onda je krvnik. A krvnik ima se kazniti smrću.
17 I ako kamenom iz ruke, od kojega može čovjek poginuti, udari koga, i ovaj umre od toga, krvnik je. Kao krvnik mora biti kažnjen smrću.
18 Ili ako drvetom iz ruke, od kojega može čovjek poginuti, udari koga, i ovaj umre od toga, krvnik je. A kao krvnik mora biti kažnjen smrću.
19 Krvni osvetnik ima ubiti krvnika. Ako ga stigne, smije ga ubiti.
20 Nadalje ako neko drugoga gurne iz mržnje ili se baci čim na njega hotimice, tako da taj umre,
21 Ili ako ga iz neprijateljstva udari rukom svojom tako, da taj umre, onda se mora takav ubojica kazniti smrću. On je krvnik. Krvni osvetnik ima krvnika ubiti, kad ga stigne.
30 Ako neko ubije čovjeka, onda se ubojica ima kazniti smrću samo na temelju iskaza više svjedoka. Svjedočenje jednoga jedinog svjedoka nije dosta za smrtnu osudu.
31 Ne smijete uzimati otkupa za život krvnika, koji zasluži smrt. Neotpustivo ima se kazniti smrću.
Ezra, glava 7-26:
26 A svaki koji ne bi izvršivao zakona Boga tvojega i zakona kraljeva, ima se strogo sudbeno kazniti: bilo smrću ili progonom ili globom ili tamnicom.”
Lev. Zakonik, glava 24-16-17:
16 Ko opsuje ime Gospodnje, ima se kazniti smrću; sva zajednica neka ga kamenuje. Stranac i domaći neka se pogubi, ako opsuje ime Gospodnje.
17 Ako neko ubije čovjeka, ima se kazniti smrću.
Suci, glava 21-5
5 Tada upitaše sinovi Izraelovi: “Ko od svih plemena Izraelovih nije došao na skupštinu Gospodu?” Bili su naime svečanom zakletvom zaprijetili svakomu koji ne bi došao u Misu Gospodu: “Ima se kazniti smrću!”
Ponovljeni Zakon, glava 13[1]:
1 Ako ustane među vama koji prorok ili sanjar i navijesti vam koji znak ili čudo, 2 Pa se doista zbude taj znak ili čudo, što vam ga je navijestio, i on rekne: Hajde da štujemo druge bogove, kojih do sada nisi poznavao, i njima da služimo!3 Ne slušaj što ti kaže taj prorok ili sanjar, jer Gospod, Bog vaš, kuša vas, da spozna, ljubite li Gospoda, Boga svojega, svim srcem i svom dušom. 4 Samo Gospodu, Bogu svojemu, služite i Njega se bojte! Zapovjedi Njegove držite, glas Njegov slušajte, Njemu služite i Njega se držite!5 A onaj prorok ili onaj sanjar neka se pogubi, jer je poticao na otpad od Gospoda, Boga tvojega, koji te izvede iz zemlje egipatske i izbavi te iz kuće sužanjstva. On te je htio da odvrati od puta, kojim da ideš zapovjedio ti je Gospod, Bog tvoj, Tako imaš istrijebiti zlo iz svoje sredine!
6 Ako brat tvoj, sin matere tvoje, ili sin tvoj, ili kći tvoja, ili žena tvoja mila, ili prijatelj tvoj, kojega ljubiš kao samoga sebe, hoće da te zamami tajno: Hajde da služimo drugim bogovima, koji su tebi i ocima tvojim nepoznati,7 bogovima naroda oko vas, u blizini tvojoj ili daleko od tebe, od jednoga kraja zemlje do drugoga, 8 Ne pristaj s njim! Ne slušaj ga! Neka ga ne žali oko tvoje, i ne štedi ga! Ne taji krivnje njegove, 9 Nego ga ubij! Tvoja ruka neka se prva digne na njega, da ga ubiješ, pa onda ruka svega naroda. 10 Kamenuj ga na smrt, jer pokuša da te odvrati od Gospoda, Boga tvojega, koji te izvede iz zemlje egipatske, iz kuće sužanjstva. 11 Sav Izrael neka to čuje i neka se boji, da niko više ne počini tako zlo među vama!”
Pa da li vam je poslije ovoga islam, sa daleko blažim vjerozakonom, nasilan, o sljedbenici Biblije? Zašto onda Bibliju ne nazivate barbarskom knjigom?
Zatim odgovaramo na propise ratovanja, koji su u Bibliji daleko strožiji i nasilniji nego čak i u onome što oni pripisuju islamu, a što nije tačno.
Bog je Izraelcima, prema Bibliji, često naređivao da zarate s drugim narodima:
1. Samuelova 15,3;
«1. A Samuilo reče Saulu: Gospod me je poslao da te pomažem za cara nad narodom Njegovim, nad Izrailjem; slušaj dakle riječi Gospodnje.
2. Ovako veli Gospod nad vojskama: Opomenuh se šta je učinio Amalik Izrailju, kako mu se opro na putu kad je išao iz Misira.
3. Zato idi i pobij Amalika, i zatri kao prokleto sve što god ima; ne žali ga, nego pobij i ljude, i žene, i djecu, i šta je na sisi, i volove, i ovce, i kamile, i magarce.”
1 Samuelova, glava 23-2:
1 Javiše Davidu: Filisteji opsjedaju Keilu i haraju gumna.”
2 David upita Gospoda: Trebam li ići i udariti na te Filisteje?” Gospod odgovori Davidu: “Idi, pobij Filisteje i izbavi Keilu!”
Zatim:
Jošua 4,13:
12 Rubenovci i Gadovci i polovina plemena Manasehova prijeđoše naoružani na čelu sinova Izraelovih, kao što im je bio zapovjedio Mojsije.
13 Oko četrdeset tisuća naoružanih ljudi prijeđe pred Gospodom u boj na poljanu kod Jeriha.
14 Taj dan učini Gospod Jošuu velikim pred svim Izraelom, tako da su imali strahopoštovanje pred njim za cijeloga života njegova kao što su bili imali strahopoštovanje pred Mojsijem.
Ponovljeni Zakon, glava 13[2]:
12 Ako u kojem od gradova svojih, što ti ga Gospod, Bog tvoj, dade za prebivalište, čuje gdje govore:
13 Ljudi nevaljali iz tvoje sredine izađoše i zavedoše stanovnike svojega grada na otpad, govoreći: “Hajde da služimo tuđim bogovima, kojih ne poznajete,
14 Tada dobro istraži, raspitaj i izvidi! I bude li doista stvar istinita, i u tvojoj se sredini učinila takva gnusoba,
15 Onda pobij oštricom mača stanovnike toga grada! Izvrši na njemu i na svemu, što je u njemu, također na stoci, prokletstvo oštricom mača!
16 Sav plijen iz njega snesi nasred trga i spali grad i sav plijen iz njega kao žrtvu paljenicu Gospodu, Bogu svojemu! Neka ostane zauvijek gomila ruševina i neka se više nikada ne sazida!
17 Ništa od prokletih stvari neka ne ostane u mojemu posjedu, da se Gospod povrati od žestine gnjeva svojega i udijeli ti milost i, kako se je zakleo ocima tvojim, umnoži te u svojoj dobroti.
Ponovljeni Zakon, glava 20 (kodeks ratovanja i rat protiv mušrika):
10 Kad se približi kojemu gradu, da ga opsjedne, najprije mu ponudi mir!
11 Prihvati li mir i preda li se tebi, onda sve pučanstvo, što se nađe u njemu, potpada pod danak i robiju.[3]
12 Ako li neće da sklopi mir s tobom, nego se odluči za boj s tobom, onda ga opsjedni!
13 Kad ti ga preda u ruke Gospod, Bog tvoj, onda pobij sve muško u njemu oštricom mača!
14 Ali žene i djecu i stoku i što se inače nalazi u gradu, sav plijen, uzmi za sebe! Možeš slobodno raspolagati plijenom svojih neprijatelja, što ti ga dade Gospod, Bog tvoj.
15 Tako čini sa svima gradovima, što su daleko od tebe i ne pripadaju gradovima ovih naroda!
16 Ali u gradovima ovih naroda, što ti ih Gospod, Bog tvoj, daje u posjed, ne smiješ nikoga ostaviti na životu.
17 Neumoljivo izvrši na njima prokletstvo: na Hitejima, Amorejima, Kanaancima, Perizejima, Hivejima i Jebusejima, kao što ti je zapovjedio Gospod, Bog tvoj,
18 Da vas ne nauče činiti sve te gnusobe, što ih oni čine u čast bogovima svojim, i da se tako ne ogriješite o Gospoda, Boga svojega.
U Starome zavjetu, Bog je Mojsiju naredio:
»Iskali osvetu Izraelaca na Midjancima!« (Brojevi 31,2 )
Vidi također:
Izlazak 17-16:
13 I Jošua pobijedi Amalečane i vojsku njihovu oštricom mača.
14 Na to zapovjedi Gospod Mojsiju: “Zapiši to za spomen u knjigu i kaži Jošui da ću spomen na Amalečane pod nebom sasvim zatrti!”
15 Onda napravi Mojsije žrtvenik i nazva ga “Gospod je stijeg moj”.
16 On reče: “Ruku gore na stijeg Gospodnji! Gospod ratuje protiv Amaleka od naraštaja do naraštaja.”
Isto tako, u 1. Samuelovoj 15-18 piše:
»Idi, izvrši herem nad tim grješnicima, nad Amalečanima, vojuj na njih do istrebljenja.«
Dakle, očigledno je da Bog u Bibliji nije protiv svakoga rata. Pošto hrišćani smatraju da je Isus uvijek u savršenom skladu s Ocem (Ivan 10,30), ne možemo reći da su ratovi bili po Božijoj volji samo u Starome zavjetu. Bog se ne mijenja:
Malahija 3-6: 6 «Jer ja, Gospod, nisam se promijenio, i vi niste prestali biti sinovi Jakovljevi.»
Jakovljeva 1-17: «17 Svaki dobri dar i svaki savršeni poklon odozgo je, silazeći od Oca svjetlosti, u kojega nema promjene ni sjene mene.»
U današnjem vremenu muslimani su veoma česta meta optužbi od strane svojih komšija, jevreja i kršćana, i islam se potvara za nasilje, terorizam, ratobornost i tome slično. Međutim, ko malo bolje promotri stanje onih koji optužuju, postaje mu više nego očigledno da ne poznaju ono što njihovi sopstveni vjerozakoni propovijedaju i naređuju, a što je, kako ćemo u nastavku vidjeti, daleko strožije i rigoroznije nego ono što islamski vjerozakon određuje. Muslimani vjeruju da su svim narodima poslani izaslanici Božiji, i da je svakom narodu dostavljena objava, i vjeruju u sve Božije poslanike, poput Nuha (Noje), Ibrahima (Abraham, Avram), Ishaka (Isak), Jakuba (Jakov), Musaa (Mojsija), Sulejmana (Solomon), Zekerijaa (Zaharija), Isaa (Isus), i ostale poslanike Božije, ali i da su poruke i vjerozakoni svih tih naroda bili vremenski i prostorno lokalnog karaktera, i samim tim podložne iskrivljavanju kroz vrijeme, i da su sve one na kraju zapečaćene posljednjim i univerzalnim Božijim poslanikom Muhammedom, s.a.v.s., i posljednjom i univerzalnom objavom Kur’anom, zaštićenom od izmjena i koji važi to Sudnjega dana. Neki od tih poslanika bili su obični ljudi (Nuh – Noje, Ibrahim – Avram, Ishak – Isak, Isa – Isus), dok su neki bili vođe svog naroda i kraljevi (Davud –David, Sulejman – Solomon, Musa – Mojsije, Muhammed), neka je Allahov mir i spas na sve njih. Oni koji su bili kraljevi i vođe, bili su odgovorni za cijeli svoj narod, pa je njima objavljen vjerozakon koji u sebi sadrži koncept rata, jer nijedan narod na ovom svijetu ne može opstati bez vojske koja će ga štititi, zbog konstantnog postojanja tendencija kod drugih naroda za širenjem i osvajanjem tuđih teritorija. Zato vidimo u sadašnjoj verziji Starog zavjeta, koji se pripisuje Musau – Mojsiju, kao nekom ko je zadužen da vodi svoj narod, mnogo izuzetno strogih propisa koji se tiču rata, a o kojima ćemo ovdje govoriti, dok u Novom zavjetu, koji se pripisuje Isau – Isusu, toga nema u tolikoj mjeri, jer on u toku svog života nije imao nikakvu vlast nad bilo kojim dijelom svog naroda, i bio je samo pozivač, dok tamo gdje se najavljuje ponovni dolazak Isaa – Isusa, a.s., kada će on imati izvjesnu vlast i snagu, već vidimo najavljivanje korištenja sile s njegove strane, pa i smrtonosne, o čemu će biti riječi. S obzirom da je poslanik Muhammed, s.a.v.s., u drugom periodu svoje misije, u Medini, imao vlast nad svojim narodom i bio njihov vođa, i njemu je Uzvišeni Stvoritelj propisao rat protiv onih koji napadnu zajednicu vjernika i egzistencijalno je ugroze, a zabranio je rat protiv miroljubivih, neratobornih pripadnika drugih vjera.
Oni koji optužuju islam za ratobornost i nasilje uglavnom to rade iz predrasuda i neznanja, ali nerijetko i iz pokvarene namjere iako znaju istinu. To rade tako što uzimaju kur’anske ajete i Poslanikove, s.a.v.s., izreke iz konteksta i onda ih tumače na svoj način, čime se dobija iskrivljena slika stvarnosti. Ovdje ćemo uraditi komparaciju između koncepta rata i ubistva u Bibliji i koncepta ratovanja i ubistva u Kur’anu. Poslije ovog izlaganja, vidjet ćemo da je ono što se nalazi u Bibliji daleko surovije i preče da se okiti epitetima kojima njeni sljedbenici kite islam, koji je čist od svega toga i ispunjen pravdom, mudrošću i milošću, što ćemo i dokazati. Kur’an i današnja verzija Biblije podudaraju se upravo u stvarima pravde, kao što je kazna ubistva za onog koji je nepravedno i namjerno ubio nedužnog čovjeka, ili kao što je rat protiv onih koji napadnu zajednicu vjernika, ali se razilaze u onome što nije pravda, kao što je ubijanje djece, dojenčadi, žena koje ne učestvuju u ratu, životinja i tome slično.
Koncept ubistva i ratovanja u Bibliji
Mnogi ljudi pogrešno misle da Biblija kaže: ”Ne ubij!”, i primjenjuju tu zapovijed na rat. Međutim, Biblija zapravo (u izvorniku) kaže: »Ne počini umorstvo!« (Izlazak 20,13). Ta hebrejska riječ doslovno označava »namjerno ubijanje druge osobe iz zlobe i s predumišljajem«, mada u današnjoj verziji Biblije vidimo kako je Božijim poslanicima naređivano da ubijaju čak i nedužne. Najprije ćemo odgovoriti onima po kojima je islam surov zbog propisivanja strogih kazni za neka djela, koja su doista gnusna.
Po današnjoj verziji Biblije, Bog je naredio smrtnu kaznu za brojne zločine, ali i za stvari koje uopće nisu zločini, tako da se na mnogim mjestima u Bibliji govori puno strožije i rigoroznije o kažnjavanju nego u Kur’anu:
Izlazak 21,12;
12 ”Ko drugoga udari, tako da umre, ima se kazniti smrću.”
15. “Ko udari oca svojega ili mater svoju, ima se kazniti smrću.
16 Ko ugrabi čovjeka pa ga je već prodao, ili je još u ruci njegovoj, ima se kazniti smrću.
17 Ko proklinje oca svojega ili mater svoju, ima se kazniti smrću.”
Izlazak 22,28-29;
28 Ako vol ubode muža ili ženu tako da nastupi smrt, ima se kamenovati vol, ali meso njegovo neka se ne jede, a gospodar vola ipak se ne kazni.
29 A ako je vol već otprije bio bodač i gospodar njegov bio opomenut, a on ga ipak nije čuvao, onda se vol ima kamenovati, ako je usmrtio muža ili ženu, gospodar njegov ima se kazniti smrću.
Zatim:
Levitski zakonik 20,11.
2 “Kaži sinovima Izraelovim ovaj naputak: Ako Izraelac ili stranac, koji živi u Izraelu, dadne koje dijete svoje Moleku, taj se ima smrću kazniti; narod ga ima kamenovati.
9 Svaki koji proklinje oca ili mater, ima se smrću kazniti, jer je oca i mater proklinjao, neka njegova krv bude na njemu.
10 Ako neko zgriješi sa ženom udanom, sa ženom bližnjega svojega, imaju se smrću kazniti preljubočinac i preljubočinica.
11 Ako neko zgriješi sa ženom oca svojega, osramotio je oca svojega; oboje imaju se smrću kazniti, neka njihova krv bude na njima.
12 Zgriješi li neko sa snahom svojom, imaju se oboje smrću kazniti. Učiniše veliku sramotu i neka njihova krv bude na njima.
13 Ako muškarac zgriješi s drugim muškarcem kao sa ženom, počiniše oboje sramotu. Imaju se smrću kazniti, neka njihova krv bude na njima.
14 Uzme li neko sebi ženu i uz to još mater njezinu, to je sramota! Ima se njega i obje spaliti, da se učini kraj takvoj nečistoći među vama.
15 Ako neko zgriješi sa živinčetom, ima se smrću kazniti; i živinče imate ubiti!
16 Ako se žena približi živinčetu, da zgriješi s njim, ubij ženu i živinče, ono imaju poginuti. Neka njihova krv bude na njima.
17 Ako neko uzme za ženu sestru svoju od očeve ili materine strane i ako su oboje općili među se, to je sramota! Imaju se usmrtiti pred očima svojih zemljaka! On je oskrnavio sestru svoju pa ima krivnju svoju ispaštati.
18 Ako neko opći sa ženskom osobom u vrijeme njezine nemoći, ako dakle on i ona otkriju žensko mjesečno tečenje, imaju se oboje istrijebiti iz naroda svojega.
19 Sa sestrom oca svojega ili matere svoje ne smiješ općiti, jer takav oskvrni svoje vlastito meso; oni imaju krivnju svoju ispaštati.
20 Ko zgriješi sa ženom strica svojega, osramotio je strica svojega. Oni imaju krivnju svoju ispaštati; umrijet će bez djece.
Izlazak, glava 35-2:
2 Šest dana smije se raditi. Ali sedmi dan ima vam biti svet, blagdan, dan odmora u čast Gospodu. Ko bi radio na taj dan, ima se kazniti smrću.
Brojevi, glava 3-38:
38 Sprijeda na istočnoj strani svetoga prebivališta, pred Šatorom sastanka prema sunčanom istoku taborovali su Mojsije i Aron i sinovi njegovi. Oni su imali službu oko Svetišta, službu za sinove Izraelove. A da se je ko drugi približio, morao se je kazniti smrću.
Brojevi, glava 15-35:
32 Kad su bili sinovi Izraelovi u pustinji, zatekoše čovjeka, koji je kupio drva u subotu.
33 Ljudi, koji su ga bili zatekli gdje kupi drva, dovedoše ga k Mojsiju i Aronu i svoj zajednici.
34 Staviše ga u zatvor, jer još nije bilo određeno o tom što će se činiti s njim.
35 Tada Gospod zapovjedi Mojsiju: “Taj čovjek ima se smrću kazniti. Neka ga kamenuje sva zajednica izvan tabora.”
36 I sva zajednica izvede ga pred tabor i kamenova ga na smrt, kao što je bio Gospod zapovjedio Mojsiju.
Brojevi, glava 18-7:
7 A ti i s tobom sinovi tvoji, vi imate vršiti svećeničku službu u svemu, što spada na žrtvenik i iza zavjese. Tako eto obavljajte službu svoju. Dragovoljan je dar služba svećenička, što vam je predadoh. Nepovlašteni, koji pristupi, ima se smrću kazniti.”
Brojevi 31:
7 I pođoše u boj proti Midjanaca, kako je bio Gospod zapovjedio Mojsiju, i pobiše sve muške osobe.
15 Reče im Mojsije: “A što ostaviste na životu sve žene?
16 Upravo one bile su, koje na savjet Balaamov zavedoše sinove Izraelove, da otpanu od Gospoda zbog Peora, te dođe pomor na zajednicu Gospodnju.
17 Zato sada pobijte svu djecu mušku i sve žene udate.
18 A sve djevice, koje još nisu udate, ostavite za sebe na životu.
Brojevi, glava 35:
16 Ako ga gvozdenim oruđem udari tako da nastupi smrt, onda je krvnik. A krvnik ima se kazniti smrću.
17 I ako kamenom iz ruke, od kojega može čovjek poginuti, udari koga, i ovaj umre od toga, krvnik je. Kao krvnik mora biti kažnjen smrću.
18 Ili ako drvetom iz ruke, od kojega može čovjek poginuti, udari koga, i ovaj umre od toga, krvnik je. A kao krvnik mora biti kažnjen smrću.
19 Krvni osvetnik ima ubiti krvnika. Ako ga stigne, smije ga ubiti.
20 Nadalje ako neko drugoga gurne iz mržnje ili se baci čim na njega hotimice, tako da taj umre,
21 Ili ako ga iz neprijateljstva udari rukom svojom tako, da taj umre, onda se mora takav ubojica kazniti smrću. On je krvnik. Krvni osvetnik ima krvnika ubiti, kad ga stigne.
30 Ako neko ubije čovjeka, onda se ubojica ima kazniti smrću samo na temelju iskaza više svjedoka. Svjedočenje jednoga jedinog svjedoka nije dosta za smrtnu osudu.
31 Ne smijete uzimati otkupa za život krvnika, koji zasluži smrt. Neotpustivo ima se kazniti smrću.
Ezra, glava 7-26:
26 A svaki koji ne bi izvršivao zakona Boga tvojega i zakona kraljeva, ima se strogo sudbeno kazniti: bilo smrću ili progonom ili globom ili tamnicom.”
Lev. Zakonik, glava 24-16-17:
16 Ko opsuje ime Gospodnje, ima se kazniti smrću; sva zajednica neka ga kamenuje. Stranac i domaći neka se pogubi, ako opsuje ime Gospodnje.
17 Ako neko ubije čovjeka, ima se kazniti smrću.
Suci, glava 21-5
5 Tada upitaše sinovi Izraelovi: “Ko od svih plemena Izraelovih nije došao na skupštinu Gospodu?” Bili su naime svečanom zakletvom zaprijetili svakomu koji ne bi došao u Misu Gospodu: “Ima se kazniti smrću!”
Ponovljeni Zakon, glava 13[1]:
1 Ako ustane među vama koji prorok ili sanjar i navijesti vam koji znak ili čudo, 2 Pa se doista zbude taj znak ili čudo, što vam ga je navijestio, i on rekne: Hajde da štujemo druge bogove, kojih do sada nisi poznavao, i njima da služimo!3 Ne slušaj što ti kaže taj prorok ili sanjar, jer Gospod, Bog vaš, kuša vas, da spozna, ljubite li Gospoda, Boga svojega, svim srcem i svom dušom. 4 Samo Gospodu, Bogu svojemu, služite i Njega se bojte! Zapovjedi Njegove držite, glas Njegov slušajte, Njemu služite i Njega se držite!5 A onaj prorok ili onaj sanjar neka se pogubi, jer je poticao na otpad od Gospoda, Boga tvojega, koji te izvede iz zemlje egipatske i izbavi te iz kuće sužanjstva. On te je htio da odvrati od puta, kojim da ideš zapovjedio ti je Gospod, Bog tvoj, Tako imaš istrijebiti zlo iz svoje sredine!
6 Ako brat tvoj, sin matere tvoje, ili sin tvoj, ili kći tvoja, ili žena tvoja mila, ili prijatelj tvoj, kojega ljubiš kao samoga sebe, hoće da te zamami tajno: Hajde da služimo drugim bogovima, koji su tebi i ocima tvojim nepoznati,7 bogovima naroda oko vas, u blizini tvojoj ili daleko od tebe, od jednoga kraja zemlje do drugoga, 8 Ne pristaj s njim! Ne slušaj ga! Neka ga ne žali oko tvoje, i ne štedi ga! Ne taji krivnje njegove, 9 Nego ga ubij! Tvoja ruka neka se prva digne na njega, da ga ubiješ, pa onda ruka svega naroda. 10 Kamenuj ga na smrt, jer pokuša da te odvrati od Gospoda, Boga tvojega, koji te izvede iz zemlje egipatske, iz kuće sužanjstva. 11 Sav Izrael neka to čuje i neka se boji, da niko više ne počini tako zlo među vama!”
Pa da li vam je poslije ovoga islam, sa daleko blažim vjerozakonom, nasilan, o sljedbenici Biblije? Zašto onda Bibliju ne nazivate barbarskom knjigom?
Zatim odgovaramo na propise ratovanja, koji su u Bibliji daleko strožiji i nasilniji nego čak i u onome što oni pripisuju islamu, a što nije tačno.
Bog je Izraelcima, prema Bibliji, često naređivao da zarate s drugim narodima:
1. Samuelova 15,3;
«1. A Samuilo reče Saulu: Gospod me je poslao da te pomažem za cara nad narodom Njegovim, nad Izrailjem; slušaj dakle riječi Gospodnje.
2. Ovako veli Gospod nad vojskama: Opomenuh se šta je učinio Amalik Izrailju, kako mu se opro na putu kad je išao iz Misira.
3. Zato idi i pobij Amalika, i zatri kao prokleto sve što god ima; ne žali ga, nego pobij i ljude, i žene, i djecu, i šta je na sisi, i volove, i ovce, i kamile, i magarce.”
1 Samuelova, glava 23-2:
1 Javiše Davidu: Filisteji opsjedaju Keilu i haraju gumna.”
2 David upita Gospoda: Trebam li ići i udariti na te Filisteje?” Gospod odgovori Davidu: “Idi, pobij Filisteje i izbavi Keilu!”
Zatim:
Jošua 4,13:
12 Rubenovci i Gadovci i polovina plemena Manasehova prijeđoše naoružani na čelu sinova Izraelovih, kao što im je bio zapovjedio Mojsije.
13 Oko četrdeset tisuća naoružanih ljudi prijeđe pred Gospodom u boj na poljanu kod Jeriha.
14 Taj dan učini Gospod Jošuu velikim pred svim Izraelom, tako da su imali strahopoštovanje pred njim za cijeloga života njegova kao što su bili imali strahopoštovanje pred Mojsijem.
Ponovljeni Zakon, glava 13[2]:
12 Ako u kojem od gradova svojih, što ti ga Gospod, Bog tvoj, dade za prebivalište, čuje gdje govore:
13 Ljudi nevaljali iz tvoje sredine izađoše i zavedoše stanovnike svojega grada na otpad, govoreći: “Hajde da služimo tuđim bogovima, kojih ne poznajete,
14 Tada dobro istraži, raspitaj i izvidi! I bude li doista stvar istinita, i u tvojoj se sredini učinila takva gnusoba,
15 Onda pobij oštricom mača stanovnike toga grada! Izvrši na njemu i na svemu, što je u njemu, također na stoci, prokletstvo oštricom mača!
16 Sav plijen iz njega snesi nasred trga i spali grad i sav plijen iz njega kao žrtvu paljenicu Gospodu, Bogu svojemu! Neka ostane zauvijek gomila ruševina i neka se više nikada ne sazida!
17 Ništa od prokletih stvari neka ne ostane u mojemu posjedu, da se Gospod povrati od žestine gnjeva svojega i udijeli ti milost i, kako se je zakleo ocima tvojim, umnoži te u svojoj dobroti.
Ponovljeni Zakon, glava 20 (kodeks ratovanja i rat protiv mušrika):
10 Kad se približi kojemu gradu, da ga opsjedne, najprije mu ponudi mir!
11 Prihvati li mir i preda li se tebi, onda sve pučanstvo, što se nađe u njemu, potpada pod danak i robiju.[3]
12 Ako li neće da sklopi mir s tobom, nego se odluči za boj s tobom, onda ga opsjedni!
13 Kad ti ga preda u ruke Gospod, Bog tvoj, onda pobij sve muško u njemu oštricom mača!
14 Ali žene i djecu i stoku i što se inače nalazi u gradu, sav plijen, uzmi za sebe! Možeš slobodno raspolagati plijenom svojih neprijatelja, što ti ga dade Gospod, Bog tvoj.
15 Tako čini sa svima gradovima, što su daleko od tebe i ne pripadaju gradovima ovih naroda!
16 Ali u gradovima ovih naroda, što ti ih Gospod, Bog tvoj, daje u posjed, ne smiješ nikoga ostaviti na životu.
17 Neumoljivo izvrši na njima prokletstvo: na Hitejima, Amorejima, Kanaancima, Perizejima, Hivejima i Jebusejima, kao što ti je zapovjedio Gospod, Bog tvoj,
18 Da vas ne nauče činiti sve te gnusobe, što ih oni čine u čast bogovima svojim, i da se tako ne ogriješite o Gospoda, Boga svojega.
U Starome zavjetu, Bog je Mojsiju naredio:
»Iskali osvetu Izraelaca na Midjancima!« (Brojevi 31,2 )
Vidi također:
Izlazak 17-16:
13 I Jošua pobijedi Amalečane i vojsku njihovu oštricom mača.
14 Na to zapovjedi Gospod Mojsiju: “Zapiši to za spomen u knjigu i kaži Jošui da ću spomen na Amalečane pod nebom sasvim zatrti!”
15 Onda napravi Mojsije žrtvenik i nazva ga “Gospod je stijeg moj”.
16 On reče: “Ruku gore na stijeg Gospodnji! Gospod ratuje protiv Amaleka od naraštaja do naraštaja.”
Isto tako, u 1. Samuelovoj 15-18 piše:
»Idi, izvrši herem nad tim grješnicima, nad Amalečanima, vojuj na njih do istrebljenja.«
Dakle, očigledno je da Bog u Bibliji nije protiv svakoga rata. Pošto hrišćani smatraju da je Isus uvijek u savršenom skladu s Ocem (Ivan 10,30), ne možemo reći da su ratovi bili po Božijoj volji samo u Starome zavjetu. Bog se ne mijenja:
Malahija 3-6: 6 «Jer ja, Gospod, nisam se promijenio, i vi niste prestali biti sinovi Jakovljevi.»
Jakovljeva 1-17: «17 Svaki dobri dar i svaki savršeni poklon odozgo je, silazeći od Oca svjetlosti, u kojega nema promjene ni sjene mene.»
Isusov drugi dolazak također će biti izuzetno nasilan.
Otkrivenje 19-11, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 18, 19, 20, 21:
»Zatim opazih otvoreno nebo i pojavi se bijeli konj. Jahač na njemu zove se Vjerni i Istiniti; on sudi i vojuje pravedno. Oči su mu plamen ognjeni; na glavi mu mnoge krune. On nosi napisano ime koje niko ne zna osim njega. Obučen je u ogrtač umočen u krv, a njegovo ime glasi: Riječ Božija. I vojske nebeske iđahu za njim na konjima bijelim, obučene u platno bijelo i čisto. Iz njegovih usta izlazi oštar mač da njime pobije narode. On će nad njima vladati željeznim žezlom. On gazi tesak vina uskipjelog gnjeva Boga, Svemogućega. A na svom ogrtaču – na boku – nosi napisano ime: ‘Kralj kraljeva’ i ‘Gospodar gospodara’. Tada opazih jednog anđela gdje, stojeći na suncu, viče jakim glasom svim pticama što lete u najvišem dijelu neba: ‘Dođite, skupite se na veliku gozbu Božiju, da jedete meso od kraljeva, meso od vojskovođa, meso od mogućnika, meso od konja, i njihovih jahača, meso od svih ljudi, slobodnih i robova, malih i velikih. Zatim opazih Zvijer s kraljevima zemlje i njihove vojske skupljene da zametnu rat protiv onog koji jaše na konju i protiv njegove vojske. Ali Zvijer bi uhvaćena zajedno s lažnim Prorokom koji je u službi Zvijeri činio znakove i njima zaveo one koji su primili žig Zvijeri i klanjali se njezinu kipu. Oboje su živi bačeni u ognjeno jezero koje gori sumporom. A ostali su ubijeni mačem što izlazi iz usta jahača na konju: sve se ptice nasitiše njihova mesa.«
Pogrešno je reći da Bog u Bibliji nikada ne podupire rat. Isus nije pacifist. Kršćani moraju uvijek imati na umu da svoja vjerovanja trebaju zasnivati na Bibliji, a ne na osjećajima (2. Timoteju 3,16-17).
U Propovjedniku 3,8 čitamo: »Sve ima svoje vrijeme … vrijeme ljubavi i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira….«
Slijedi članak: ”Koncept ubistva i ratovanja u islamu”