Piše: Amir Durmić
Kakav bi vas osjećaj obuzeo kada biste se nekim slučajem zatekli u građevini u kojoj se nalaze posmrtni ostaci stotina pa i više hiljada ljudi koji su davno umrli i koje godinama ili čak vijekovima iz nekih razloga niko nije pokopao? Koje bi vam se misli rojile u glavi dok nijemo i užasnuto buljite u zid pri čijoj su izgradnji ”maštoviti” zidari umjesto blokova i cigli koristili ni manje ni više nego ljudske lobanje i kosti? Šta biste pomislili o ljudima koji su prilikom izrade namještaja, lustera i ostalih popratnih detalja u toj građevini isto tako kao sirovinu koristili ljudske posmrtne ostatke? Gdje god pogledate, vidite samo sablasno bijele i već oronule lobanje i kosti davno umrlih ljudi kojima je vrlo ”ukusno” i harmonično ukrašen interijer dotične građevine. Još da vam neko kaže da se u toj građevini pomolite Bogu, vjerovatno biste se štipnuli kako biste sami sebe uvjerili da je to što vam se dešava samo jedan jako ružan san iz kojeg se odmah želite probuditi.
Kakav bi vas osjećaj obuzeo kada biste se nekim slučajem zatekli u građevini u kojoj se nalaze posmrtni ostaci stotina pa i više hiljada ljudi koji su davno umrli i koje godinama ili čak vijekovima iz nekih razloga niko nije pokopao? Koje bi vam se misli rojile u glavi dok nijemo i užasnuto buljite u zid pri čijoj su izgradnji ”maštoviti” zidari umjesto blokova i cigli koristili ni manje ni više nego ljudske lobanje i kosti? Šta biste pomislili o ljudima koji su prilikom izrade namještaja, lustera i ostalih popratnih detalja u toj građevini isto tako kao sirovinu koristili ljudske posmrtne ostatke? Gdje god pogledate, vidite samo sablasno bijele i već oronule lobanje i kosti davno umrlih ljudi kojima je vrlo ”ukusno” i harmonično ukrašen interijer dotične građevine. Još da vam neko kaže da se u toj građevini pomolite Bogu, vjerovatno biste se štipnuli kako biste sami sebe uvjerili da je to što vam se dešava samo jedan jako ružan san iz kojeg se odmah želite probuditi.
”Mi kosti čekamo vaše”
Ipak ovaj ”ugođaj” i budni možete doživjeti samo ako se jednog vikenda odlučite na jedno ne tako daleko putovanje. Da biste lično posjetili građevinu sazdanu od ljudskih kostiju ne morate putovati u udaljene i neistražene predjele Afrike, Australije ili Južne Amerike, kako bi možda neko pomislio, niti riskirati vlastiti život kako biste upoznali paganske običaje divljih i još uvijek kanibalizmu sklonih primitivnih plemena. Tu, u našem komšiluku, u srcu kršćanske i civilizirane Evrope postoje najmanje četiri kršćanske kapelice-kosturnice pri čijoj su izgradnji ili uređenju kao primarni građevinski materijal korišteni ljudski posmrtni ostaci, tačnije kosti i lobanje. Portugal, Italija, Češka i Austrija su države u kojima se nalaze kršćanske kapele koje bi se prije mogle nazvati kućama strave i užasa nego bogomoljama. ”Mi kosti čekamo vaše”, parola je koja poput dobrodošlice stoji na ulaznim vratima Capele dos Ossos – Kapelice kostiju, smještene u portugalskom gradiću Evori. Za izgradnju ove kapelice graditelji su upotrijebili kosti više od pet hiljada ljudi prikupljene na okolnim grobljima. Napravljena je u 17. stoljeću i nezaobilazna je turistička destinacija onih koji posjete ovaj grad. Zidovi, stropovi i stubovi kapele izgrađeni su od ljudskih kostiju. Originalno, nema šta.
Ipak ovaj ”ugođaj” i budni možete doživjeti samo ako se jednog vikenda odlučite na jedno ne tako daleko putovanje. Da biste lično posjetili građevinu sazdanu od ljudskih kostiju ne morate putovati u udaljene i neistražene predjele Afrike, Australije ili Južne Amerike, kako bi možda neko pomislio, niti riskirati vlastiti život kako biste upoznali paganske običaje divljih i još uvijek kanibalizmu sklonih primitivnih plemena. Tu, u našem komšiluku, u srcu kršćanske i civilizirane Evrope postoje najmanje četiri kršćanske kapelice-kosturnice pri čijoj su izgradnji ili uređenju kao primarni građevinski materijal korišteni ljudski posmrtni ostaci, tačnije kosti i lobanje. Portugal, Italija, Češka i Austrija su države u kojima se nalaze kršćanske kapele koje bi se prije mogle nazvati kućama strave i užasa nego bogomoljama. ”Mi kosti čekamo vaše”, parola je koja poput dobrodošlice stoji na ulaznim vratima Capele dos Ossos – Kapelice kostiju, smještene u portugalskom gradiću Evori. Za izgradnju ove kapelice graditelji su upotrijebili kosti više od pet hiljada ljudi prikupljene na okolnim grobljima. Napravljena je u 17. stoljeću i nezaobilazna je turistička destinacija onih koji posjete ovaj grad. Zidovi, stropovi i stubovi kapele izgrađeni su od ljudskih kostiju. Originalno, nema šta. 
Slična tome je i kapelica u sklopu kapucinskog samostana Santa Maria della Concezione dei Capuccini u Rimu u kojoj su izložene kosti preko 4.000 kapucinskih redovnika. Kosti su skupljane između 1528. i 1870. godine. Možda vam kreatori ove morbidne kapelice padnu na um dok budete pili svoj omiljeni napitak kapučino, jer je upravo po njima i dobio svoje ime. Naime, kapucini su ogranak franjevačkog reda, a ime su dobili po ”kapuci”, dugačkoj kapuljači na habitu – odjeći kršćanskih redovnika. Naziv kapučino navodno ima veze sa istovjetnom bojom ovog kafenog napitka i kapuljača koje su nosili kapucini. Kosturnica Sedlec (Sedlec Ossuary) je kršćanska kapela smještena ispod groblja Crkve Svih Svetih u predgrađu mjesta Kutna Hora u Češkoj. Kosturnica sadrži kosti više od 40.000 ljudi kojima je ”ukrašen” interijer ove kapele. Čak je i luster napravljen od ljudskih kostiju, kao i obiteljski grb jedne od poznatih i uglednih porodica s tog područja. I u Austriji u mjestu Hallstatt nedaleko od Salzburga postoji slična kosturnica (Beinhaus). Valjda u vremenu u kojem je nastala kremiranje nije bilo dopušteno već su mještani u nedostatku prostora za pokop umrlih vadili kosti već sahranjenih rođaka i poznanika te ih pedantno čistili i danima izlagali na suncu dok ne bi postale bijele poput slonovače. Nakon toga bi na lobanju umrlog napisali njegovo ime kao i godinu smrti. Ukrašavali bi je raznim dekoracijama veselih boja u vidu cvijeća, lišća, gotskih slova, križeva itd. Ta je tradicija navodno počela 1720-ih, dok je posljednja lobanja u kapelicu dospjela 1995. U ovoj kosturnici udubljenoj u stijeni pokraj crkve pohranjeno je više od 1.200 lobanja. Svi oni koji žele pogledati galerije slika iz ovih kapela, iste mogu vidjeti na internetu, a one definitivno nikoga neće ostaviti ravnodušnim. I osobe vrlo stabilnog želuca osjetit će u stomaku barem blagu mučninu. I tako, dok se većina ljudi trudi da pronađe posmrtne ostatke svojih bližnjih kako bi ih dostojanstveno sahranili i vratili u zemlju od koje su i stvoreni, ima i onih koji umrle iskopavaju kako bi njihove kosti koristili kao sto posto prirodan i ekološki prihvatljiv građevinski materijal. Čudno i bolesno. U tome ćemo se svi složiti. Malj protiv vještica
A šta islam kaže o posmrtnim ostacima umrlih? Ukratko, po islamskom učenju, umrlog je obavezno ukopati pa čak ukoliko od njegovog tijela ne ostane ništa osim jednog djelića. Islam na ljudske posmrtne ostatke gleda sa velikim poštovanjem. Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Lomiti kosti umrlom čovjeku je (po veličini grijeha) isto kao i lomiti mu kosti dok je živ.” (Ebu Davud, br. 3207. Ibn Madže, br. 1616, od Aiše, r.a. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Sahihul-džami’a, br. 2143) Ne samo da je mrtvacu zabranjeno lomiti kosti, već je strogo zabranjeno –haram i namjerno sjediti na kaburu u kojem počivaju ostaci umrlog. Rekao je Poslanik, s.a.v.s: ”Da neko od vas sjedne na žeravicu i progori svoju odjeću do kože, bolje mu je nego da sjedne na mezar.” (Muslim, br. 971) Nakon kratkog osvrta na ovaj morbidni fenomen kojeg se grozi svaki normalan čovjek, vrijedi razmisliti o jednom drugom ništa manje intrigantnom fenomenu. Kako to da veliki broj kršćanske vjerske i svjetovne elite stoljećima islamu i muslimanima pripisuje barbarizam, divljaštvo, nehumanost i ostale slične epitete, iako su i sami itekako svjesni da je sve ono što pripisuju islamu kod njih mnogo izraženije i prisutnije. Internet je prepun stranica i blogova koji navodno ”razotkrivaju islam” i na kojima se islam želi prikazati kao divljačka i nehumana religija, dok se kao istina i uže spasa nudi kršćanstvo kao humana, civilizirana i prefinjena religija. Pored jasnog iskrivljivanja i lažiranja činjenica koje se tiču izvornog islamskog učenja, ovi kršćanski cyber misionari kao ”argumente” prilikom blaćenja islama često koriste i slike ili video isječke čiji sadržaj i njegovi akteri nemaju ama baš ništa sa izvornim islamom. Rafidijsko (šiitsko) samomasakriranje koje prakticiraju 10. muharrema svake hidžretske godine, te samoranjavanje, gutanje sablji, probadanje mačevima, noževima i ostalim vrstama hladnog oružja, što u transu, nakon što ih šejtani zauzdaju, čine neke ekstremne sufijske sekte, su glavni aduti u rukama onih koji islam nastoje ocrniti na opisani način. Međutim, nisu samo anonimni cyber križari aktivni u etiketiranju islama kao vjere divljaštva i nehumanosti. Svi se itekako dobro sjećamo događaja iz septembra 2006. godine, kada je sadašnji poglavar Katoličke crkve papa Benedikt XVI u svome obraćanju citirao riječi bizantijskog cara Manuela II Paleologa koji je rekao: ”Pokaži mi šta je to Muhammed donio novoga i pronaći ćeš samo demonske i nehumane stvari, poput njegove zapovijedi da se vjera koju propovijeda širi mačem.” Ako je ikada u novijoj historiji ljudskoga roda postojalo nešto što se moglo nazvati demonskim i nehumanim stvarima ili barbarizmom i to onim institucionaliziranim, onda je to svakako ono što je kao legitimna papinska sudska institucija činila inkvizicija koja je stoljećima žarila i palila po Evropi i šire, mučeći i ubijajući desetine, a možda i stotine hiljada uglavnom potpuno nevinih ljudi. Dvojica inkvizitora i majstora mučenja Heinrich Kramer i Jacob Sprenger su na zahtjev pape Inoćencija VIII 1486. godine napisali priručnik za mučenje ”vještica” po imenu Malleus Maleficarum (Malj protiv vještica), koji je vjerovatno jedan od najužasnijih dokumenata u povijesti ljudskog roda.
A šta islam kaže o posmrtnim ostacima umrlih? Ukratko, po islamskom učenju, umrlog je obavezno ukopati pa čak ukoliko od njegovog tijela ne ostane ništa osim jednog djelića. Islam na ljudske posmrtne ostatke gleda sa velikim poštovanjem. Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Lomiti kosti umrlom čovjeku je (po veličini grijeha) isto kao i lomiti mu kosti dok je živ.” (Ebu Davud, br. 3207. Ibn Madže, br. 1616, od Aiše, r.a. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Sahihul-džami’a, br. 2143) Ne samo da je mrtvacu zabranjeno lomiti kosti, već je strogo zabranjeno –haram i namjerno sjediti na kaburu u kojem počivaju ostaci umrlog. Rekao je Poslanik, s.a.v.s: ”Da neko od vas sjedne na žeravicu i progori svoju odjeću do kože, bolje mu je nego da sjedne na mezar.” (Muslim, br. 971) Nakon kratkog osvrta na ovaj morbidni fenomen kojeg se grozi svaki normalan čovjek, vrijedi razmisliti o jednom drugom ništa manje intrigantnom fenomenu. Kako to da veliki broj kršćanske vjerske i svjetovne elite stoljećima islamu i muslimanima pripisuje barbarizam, divljaštvo, nehumanost i ostale slične epitete, iako su i sami itekako svjesni da je sve ono što pripisuju islamu kod njih mnogo izraženije i prisutnije. Internet je prepun stranica i blogova koji navodno ”razotkrivaju islam” i na kojima se islam želi prikazati kao divljačka i nehumana religija, dok se kao istina i uže spasa nudi kršćanstvo kao humana, civilizirana i prefinjena religija. Pored jasnog iskrivljivanja i lažiranja činjenica koje se tiču izvornog islamskog učenja, ovi kršćanski cyber misionari kao ”argumente” prilikom blaćenja islama često koriste i slike ili video isječke čiji sadržaj i njegovi akteri nemaju ama baš ništa sa izvornim islamom. Rafidijsko (šiitsko) samomasakriranje koje prakticiraju 10. muharrema svake hidžretske godine, te samoranjavanje, gutanje sablji, probadanje mačevima, noževima i ostalim vrstama hladnog oružja, što u transu, nakon što ih šejtani zauzdaju, čine neke ekstremne sufijske sekte, su glavni aduti u rukama onih koji islam nastoje ocrniti na opisani način. Međutim, nisu samo anonimni cyber križari aktivni u etiketiranju islama kao vjere divljaštva i nehumanosti. Svi se itekako dobro sjećamo događaja iz septembra 2006. godine, kada je sadašnji poglavar Katoličke crkve papa Benedikt XVI u svome obraćanju citirao riječi bizantijskog cara Manuela II Paleologa koji je rekao: ”Pokaži mi šta je to Muhammed donio novoga i pronaći ćeš samo demonske i nehumane stvari, poput njegove zapovijedi da se vjera koju propovijeda širi mačem.” Ako je ikada u novijoj historiji ljudskoga roda postojalo nešto što se moglo nazvati demonskim i nehumanim stvarima ili barbarizmom i to onim institucionaliziranim, onda je to svakako ono što je kao legitimna papinska sudska institucija činila inkvizicija koja je stoljećima žarila i palila po Evropi i šire, mučeći i ubijajući desetine, a možda i stotine hiljada uglavnom potpuno nevinih ljudi. Dvojica inkvizitora i majstora mučenja Heinrich Kramer i Jacob Sprenger su na zahtjev pape Inoćencija VIII 1486. godine napisali priručnik za mučenje ”vještica” po imenu Malleus Maleficarum (Malj protiv vještica), koji je vjerovatno jedan od najužasnijih dokumenata u povijesti ljudskog roda.
Na vrhuncu svoje popularnosti ova knjiga je po broju štampi bila na drugom mjestu, odmah iza Biblije! Ni upotreba ljudskih posmrtnih ostataka pri izgradnji ili ”ukrašavanju” vjerskih objekata nije ništa drugo do barbarizam da veći ne može biti. Ove kapelice uglavnom su i nastale u vremenu dok je inkvizicija uzimala svoj krvavi danak pa ih je moguće posmatrati i kao sasvim primjeran spomenik tom dobu mraka i nečovječnosti jer je u tom periodu sve odisalo smrću, patnjom i boli. Zato je sasvim izvjesno da potomci onih koji na teretu savjesti nose inkviziciju, križarske ratove i slične stvari imaju najmanje prava da islam proglašavaju netolerantnim i nehumanim jer će historija svim objektivnim i nepristranim istraživačima posvjedočiti nešto sasvim suprotno.
Saff br. 252