Shvativši da se ideja s kojom je došao Muhammed, s.a.v.s., velikom brzinom širi čitavim Arabijskim poluotokom, pagani Mekke su se uznemirili, prestrašili i odlučno usprotivili onome ”koji želi da promijeni vjeru i običaje predaka”. Iako su i sami bili svjesni besmisla vlastitog vjerovanja i pogubnosti svojih ogavnih običaja, idolopoklonici uopće nisu željeli saslušati niti trezveno razmisliti o pozivu čovjeka koji je prije Objave među njima bio omiljen i drag, i kome na teret nisu mogli staviti nikakvo loše djelo niti mu pripisati bilo kakvu ružnu osobinu. Osjetili su strah od novog i nepoznatog u koje poziva Muhammed, a koje izlazi iz okvira njihovog standardnog koncepta razmišljanja i ponašanja na kojima su odrasli. Uskomešali su se i pobunili, te protiv čovjeka koji je ugrozio njihovu vjekovnu vjeru i običaje, prvo podigli svoj glas, a kasnije i oružje. Počela je još jedna od nebrojenih povijesnih epizoda borbe između dobra i zla i istine i laži. Metode koje su predislamski Arapi primjenjivali u borbi protiv Muhammeda, s.a.v.s., i ideje s kojom je došao, bile su raznolike. Prvo psihički pritisak vršen potcjenjivanjem, omalovažavanjem i javnim ismijavanjem, a kasnije otvoreni verbalni i fizički napadi, nanošenje tjelesnih povreda i na koncu planiranje atentata kao konačno rješenje za ”Muhammedovo pitanje”. Naravno, sav njihov trud bio je uzaludan jer je Allahova volja nemjerljivo jača od volje svih stvorenja zajedno, a Njegova je odredba davno ispisana: ”Allah je zapisao: ‘Ja i poslanici Moji sigurno ćemo pobijediti!’ – Allah je, zaista, moćan i silan.” (El-Mudžadele, 21.) Za Muhammeda, s.a.v.s., sve nedaće kroz koje je prolazio na putu dostavljanja Allahove poslanice bile su samo iskušenja za koja će biti dodatno nagrađen, a njegovi neprijatelji postali su žrtve vlastitih spletki, obmana i zavjera koje su kovali, te su mnogi od njih još na dunjaluku doživjeli poniženje i očitu propast u vidu gubljenja imetka, položaja, porodice i na kraju i vlastitog života.
Zločinci u odorama umjetnika
Jedna od najodvratnijih i najljigavijih metoda koje su mušrici Mekke primjenjivali u borbi protiv Poslanika, s.a.v.s., i islama općenito, jeste izmišljanje laži i potvora koje su planski i lukavo plasirali među obični puk koji je nažalost većinom primitivan, priprost i podložan svim vrstama manipulacija. Nije im bilo dovoljno što su kreirali i širili različite vrste neistina o Poslaniku, s.a.v.s., već su svojim prljavim rabotama željeli dati dozu prefinjenosti i ”kulture”, te ih strpati u okvire umjetnosti kako bi lakše našle put do ljudskih srca. Poznato je da Arapi prije islama gotovo da i nisu imali nešto što se moglo nazvati kulturom i civilizacijom, a jedina umjetnost kojoj su pridavali pažnju i koja je među njima bila poštovana jeste usmena poezija. Neprijatelji Muhammeda, s.a.v.s., shvatili su da bi se poezija itekako dobro mogla iskoristiti kao efikasno sredstvo za ismijavanje i omalovažavanje i njega i njegovog poziva, te su se neki pjesnici tog doba iz različitih pobuda zdušno dali na posao. Smišljali su poeziju u kojoj su branili svoja božanstva i običaje predaka, a u isto vrijeme napadali Poslanika, s.a.v.s., nazivajući ga pogrdnim imenima. Ove skladne i rimovane riječi koje su izlazile iz usta uglađenih i prefinjenih umjetnika, citirale su se po pijacama, vašarima i skupovima u Mekki i van nje, te su mržnjom punile srca i duše obične svjetine, koja po običaju vrlo lahko pada pod utjecaj svake vrste propagande. Čovjek po imenu Ibn Hatal prvo je primio islam, a nakon nekog vremena odmetnuo se te ubio jednog muslimana. Sve to mu nije bilo dovoljno već je svoje dvije robinje zadužio da uz svirku i ples pjevaju pogrdne pjesme o Poslaniku, s.a.v.s., i muslimanima. Nakon oslobođenja Mekke, Muhammed, s.a.v.s., oprostio je svima koji su mu nanosili neprijatnosti, pa čak i onima koji su ga fizički napadali, ali je najstrožijom kaznom kaznio spomenutog Ibn Hatala i njegove pjevačice. (Buharija, br. 1846, Muslim, br. 1357) Ni nakon idolopoklonika Mekke, situacija u svijetu po ovom pitanju nije bila mnogo drugačija. Mnogi zakleti mrzitelji islama i muslimana širom svijeta nastavili su koristiti gotovo identične metode koje su koristili predislamski Arapi kako bi na neki način nanijeli štetu islamu i muslimanima. Pored indoktriniranih i prema islamu mržnjom zadojenih primitivnih i neukih masa, antiislamskoj kampanji se s vremena na vrijeme pridruživao i nemali broj umjetnika iz raznih grana klasične i moderne umjetnosti. Svojim ”umjetničkim djelima” na perfidan način željeli su omalovažiti, ismijati i ocrniti Poslanika islama, a samim tim i islam kao vjeru u cijelosti. Svoju isfrustriranost islamom i njegovom ideološkom, kulturnom i naučnom premoći nad vlastitim religijama, neki srednjovjekovni i kasniji umjetnici liječili su na način da su klesali skulpture, ili na zidovima svojih bogomolja slikali slike koje su direktno ili metaforički prikazivale trijumf zapadnjačke kulture nad istočnjačkom, ili bolje reći pobjedu kršćanstva nad islamom. U isto vrijeme neki evropski književnici su kroz svoju prozu i poeziju muslimane nastojali prikazati kao barbare i pagane koji ugrožavaju zapadno-kršćanski svijet. Davno je rečeno da je napad najbolja odbrana. Svjesni da u njihovim državama vlada bezakonje i anarhija, da su im ulice glavnih gradova blatnjave kaljuže kojima teku potoci smrdljivih fekalija i da su pripadnici njihovih naroda stvarni barbari, ovi umjetnici su muslimanima pripisivali sve ono što su gledali u vlastitom okruženju, iako je većina njih vrlo dobro znala da je islamski svijet u tom periodu bio oaza blagostanja, kulture i naučnog i ekonomskog progresa. To je bio njihov jadni doprinos odbrani vlastite kulture i civilizacije koja je u tom mračnom periodu dotakla samo dno. Potomci ovih srednjovjekovnih umjetnika i danas nastavljaju posao koji su započeli njihovi pradjedovi. Imajući u vidu da je i karikatura vrsta umjetnosti, najsvježiji primjer ”umjetničkog” omalovažavanja islama su uvredljive karikature koje su prošlih godina objavile prvo norveške i danske, a kasnije ih preuzele i mnoge evropske novinske kuće, opipavajući puls islamskom ummetu, i pravdajući se kako one ne predstavljaju ništa drugo do način izražavanja misli i slobode govora. U književnosti su slučajevi napada na islam još češći i konstantniji, ali su manje bombastični jer ipak slika, odnosno crtež, po običaju kod ljudi budi mnogo više emocija nego pisana riječ. U desetinama, a možda i stotinama knjiga različitih žanrova koje se decenijama publiciraju širom svijeta, stalno se nanovo na krajnje ciničan, bezobrazan i historijski i naučno apsolutno neargumentiran način tretira bračni život Poslanika, s.a.v.s., te njegov odnos prema zajednici i društvu, a pritom se totalno prešućuju ili u potpunosti marginaliziraju sve pozitivnosti koje je vjera islam donijela čitavom čovječanstvu. Ni filmska umjetnost nije zanemarila svoju ulogu u nasrtajima na islam i njegove svetinje te se mnogi igrani i dokumentarni filmovi bave problemom ”islamskog terorizma”, ”položajem žene u islamu” i ostalim stereotipnim temama. U tim filmovima se ove ”crne tačke” nastoje prikazati kao problem islama i njegove doktrine, a ne kao problem neodgovornog ponašanja pojedinaca ako se radi o nasilju, ili o paganskim i islamom apsolutno neutemeljenim običajima koji su evidentni kod nekih muslimana u svijetu, ako je riječ o ženi i njenim pravima. Kruna islamofobijske filmske industrije svakako je film ”Fitna”, djelo skandinavskog barbarina Wildersa, oko koga se digla velika buka i prašina.
Islamofobijsko epsko stvaralaštvo
Sva ova umjetnička (ne)djela koja su drevni i potonji islamofobi (bolje reći istinofobi) stvarali stoljećima, zanemarljivo su sićušna i marginalna ukoliko se uzme u obzir da su ih uglavnom stvarali pripadnici drugih religija i konfesija koji su islam mrzili iz praktičnih razloga. Bili su to očajnički pokušaji da se stane na put vjeri koja je svojom Božanskom originalnošću kao i duhovnom i fizičkom snagom polahko ali sigurno osvajala svijet. Međutim, kada se nađe neki umjetnik muslimanskog porijekla koji svojom pokvarenom maštom i prljavim strastima, zarad nekih sitnih ovosvjetskih interesa, na umjetnički način iskazuje svoju antipatiju prema vlastitoj vjeri, tradiciji i korijenima, onda to zna mnogo više zaboljeti i ponekad uzrokovati veće posljedice. Na našim prostorima u zadnjoj godini dana imali smo nekoliko pokušaja umjetničkog podrivanja islama i njegovih vrijednosti. Prvi slučaj je svakako karikatura Mirze Ibrahimpašića koja je objavljena u listu ”Oslobođenje”, broj 22.309 od 13. 2. 2009., u kojoj je Kur’an nazvan Kujanom. Ovo je sigurno jedna od najvećih i najgorih direktnih uvreda islamskih svetinja koju je ikada na našim prostorima, pa i šire, u javnosti iznio neko ko je porijeklom musliman. Skandinavski karikaturisti u poređenju s Mirzom nisu ništa drugo do neiskusni početnici. Ako za njega čuju, vjerovatno će mu dodijeliti kakvo prestižno priznanje. Posljednji slučaj koji je i bio povod ovog teksta jeste pjesma u epskom desetercu objavljena u magazinu ”Dani”, br. 630 od 10. 7. 2009., str. 40 – 41, pod naslovom ”Dvore gradi Cerić efendija” koju je potpisao pjesnik Emir Šaković. Iako na prvi pogled pjesma vrijeđa i omalovažava ”samo” vjerskog poglavara muslimana u BiH, kao i još nekoliko ličnosti iz javnog života na našim prostorima, te satirično kritizira izgradnju zgrade Rijaseta u Sarajevu, ipak se iz pjesme širi smrad averzije prema islamu i njegovim obilježjima. Svi oni koji je makar površno pročitaju, u to će se i uvjeriti (naprimjer pjesnik je koristio sintagme i rečenice kao što su ”bager dova”, ”uzimanje avdesta po Bolonji”, okretanje hotela daljinskim ”prema Ćabi” itd.). Šteta što je Emir na sebe želio privući pažnju ovako beskrajno glupim i bijednim potezom. Svoj talent mogao je iskoristiti u pisanje nečeg mnogo ljepšeg i korisnijeg, po čemu bi možda ostao upamćen kroz generacije. Ovako će njegova pjesma vrlo brzo pasti u zaborav, kao što u zaborav pade sva ona poezija koju s ciljem ismijavanja Poslanika, s.a.v.s., i islama smisliše paganski Arapi. Ako se njegove pjesme neko i bude sjećao, u njoj neće vidjeti ništa drugo do grčeviti pokušaj očajnika da preko omalovažavanja reisa i islamskih svetinja barem na trenutak zasvijetli na nebu poznatih i slavnih, i naravno da zasluži simpatije i blagoslov svojih ideoloških istomišljenika.