Minber.ba – Svaki značajniji događaj u našoj zemlji popraćen je žustrim polemikama i nadmudrivanjima, i to s jedinim ciljem – dokazivanjem vlastite superiornosti, superiornosti svojih istomišljenika ili pravca. Rasprava nismo lišeni ni u jednom segmentu naše bh. zbilje, bilo da se radi o politici, nacionalnom pitanjima, ekonomiji…
Posebnu pažnju privlače neiscrpne polemike oko pojedinih vjerskih pitanja i stavova koje su savremena sredstva komunikacije i društvene mreže svojom dostupnošću i jednostavnošću učinili dugotrajnijim, produbljenijim, kompliciranijim. Naime, ovaj olakšani pristup svim intelektualnim nivoima i primarna ekvivalentnost koju osiguravaju društvene mreže, donijeli su nam toliko nedaća i tegoba da će, dugoročno gledajući, biti veoma teško liječiti negativne posljedice globalizacije i internetizacije.
Najviše je zamjeriti onima koji navode forumske i fejsbuk-populacije, bili oni afirmacijski ili negacijski, uzimaju kao relevantne u formiranju vlastitih stavova o drugom i drugačijem.
Kur’ansko-hadiski tekstovi raspravljanje i polemiku uglavnom navode u negativnom kontekstu. Zajednički imenitelj svih pokuđenih rasprava jest nepostojanje potrebnog znanja i nespremnost za prihvatanje istine. Tada svaka rasprava poprima najpogubniji i najdestruktivniji oblik.
Rasprava je beskorisna i zabranjena ako strane u raspravi nisu primarno spremne prihvatiti jače argumente, te ako svaka od njih ostaje uporna u izričitom slijeđenju svoga stava. Polarizirane strane tada zapadaju u najgore moguće stanje vrijeđanja, potvore, optužbi… Na ovom nivou međuljudski i islamski odnosi dolaze u duboku krizu, društvene veze se ruše, tabori se formiraju, a neznalice vođene priprostim sloganima nasumično homogeniziraju.
Stoga, žustre će rasprave još više produbiti jaz među stranama u polemici, kao što će još više utvrditi početne pozicije od kojih se ni po koju cijenu neće odstupiti.
Zar ne vjerujemo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio istinu i da je rekao: “Garantiram kuću u podnožju Dženneta onome ko ostavi raspravu, makar bio u pravu”?
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, smatrao je raspravu zabludom nakon upute i pokazateljem devijantnosti. Naime, Ebu Umama, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svaki narod koji zaluta nakon upute, oda se raspravama”, a zatim je citirao riječi Uzvišenog: “I naveli su ti ga kao primjer samo zato da bi se raspravljali, jer oni su narod koji se mnogo raspravlja.” (Ez-Zuhruf, 58)
Imam Šatibi, rahimehullah, analizirajući ovu pojavu zaključuje da se većina zabluda i novotarija duboko ukorijenila zbog toga što su zastupnici istine samu istinu zloupotrebljavali prezentirajući je na provokativan način. Evidentno je da se historija ponavlja i da danas probisvijeti sebi poznatim metodama interpretiraju vjerske argumente po društvenim mrežama i spremni su o tome raspravljati sa autoritetima i ulemom, a pogotovo sa neznalicama istog ranga.
Svjedoci smo, također, sezonskih rasprava koje iz godine u godinu postaju sve bjesomučnije, a uglavnom se odnose na početak i završetak mjeseca ramazana, Mevlud, vaktiju i dr.
Zauzimanje individualnog stava o ovim pitanjima iz šerijatskog aspekta ne iziskuje da osoba javno polemizirajući proklamira svoje stajalište, posebno ako se radi o nedovoljno učenoj osobi koja je svoj stav preuzela od učene osobe koju slijedi. Ovakvoj je kategoriji, šerijatski gledano, zabranjeno ulaziti u bilo kakvu polemiku o vjerskim pitanjima, jer neznalica ne može drugima ni prenijeti ni objasniti potrebne argumente. Nažalost, ova je kategorija danas uveliko zastupljena na društvenim mrežama sa iznimkom malog broja učenih čiji se glas jedva čuje zbog toga što su globalizacija i internetizacija narušili moralne kodekse i respekt prema tradicionalnim društvenim, moralnim i vjerskim vrijednostima.
Na štetnost i pogubnost rasprave ukazali su učenjaci iz prvih generacija islama, a ovom prilikom navodimo neke njihove izjave u vezi s tim pitanjem:
Ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao je: “Dovoljno ti je nepravde da se sporiš, dovoljno ti je grijeha da polemiziraš.”
Ibn Abbas, radijallahu anhu, upitao je Muaviju, radijallahu anhu: “Hoćeš li se raspravljati o pitanjima o kojima si se raspravljao s mojim prijateljima, kako tvrdiš? Muavija mu odgovori: “A šta ćeš s time? Ja ću tebi smutnju napraviti, a i ti meni, pa će u tvom srcu ostati ono što ti neće koristiti, a u mom srcu ono što će ti naštetiti.”
Kada bi Hasan čuo ljude kako se raspravljaju, govorio bi: “Ovima je dosadio ibadet, omilila im se besposlena priča, bogobojaznost im se umanjila, pa se dadoše na polemiku.”
Ibn Ebu Zennad rekao je: “Kad god se jednom raspravom nešto utvrdilo, drugom je opovrgnuto.“
Evzai je rekao: “Kada Allah želi ljudima zlo, veže ih za polemiku, a odvrati ih od djela.”
Samei je rekao: “Čuo sam nekog beduina kako govori: ‘Ko se bude raspravljao s ljudima, čast i ugled će mu se smanjiti, a ono što se učestalo radi, postaje čovjekovo obilježje.’”
Adžurri, sa lancem prenosilaca od Muslima b. Jesara, prenosi da je rekao: “Čuvajte se rasprave, jer je to trenutak u kojem učeni pokaže svoju slabost, a šejtan to iskoristi za njegovo posrnuće.”
Omer b. Abdulaziz rekao je: “Ko svoju vjeru učini metom polemike, često će mijenjati mišljenja i pravce.”
Na osnovu rečenog, možemo zaključiti da rasprava neće donijeti nikakvo dobro, a druge ćemo uspjeti uvjeriti u ono u što smo sami uvjereni isključivo pozitivnim individualnim i društvenim radom i zalaganjem. Ljudi uzimaju uzore i mijenjaju mišljenja lijepom riječju i postupcima, dok rasprava u osnovi ima za cilj dokazati nadmoć jedne od strana, a želja za nadmoći oduzima čovjeku prisebnost, umjerenost i neutralnost.
Nažalost, rasprava je jedna od najvećih pošasti današnjeg ummeta, čija se iskra, uz primjese neznanja i zadrtosti, uveliko rasplamsala i zapalila međuljudske i bratske odnose i narušila čast i živote, koji su kod Uzvišenog Allaha svetiji od Kabe.
Stoga, u ovakvoj situaciji svakome od nas tolerancija i uvažavanje treba da budu glavni vodiči u međusobnim odnosima, jer je naš opstanak uvjetovan riječima Uzvišenog: “I ne prepirite se da ne biste klonuli i bez snage ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih.” (El-Enfal, 46)
Redakcija