Piše: Muhamed Ikanović
Razgovarati i razmjenjivati mišljenja, pa i raspravljati o nekim kako životnim tako i vjerskim pitanjima, sasvim je uobičajeno i čak i pohvalno, bez obzira da li se to prakticiralo često ili rijetko, ukoliko je utemeljeno na znanstvenom pristupu i prožeto etičkim normama, i ovakva praksa ne bi trebalo da izaziva bilo kakvu nepodnošljivost, netrpeljivost ili mržnju među sagovornicima u slučaju suprotstavljenih stavova. Poznato je da su se i velikani islamskog ummeta razilazili u pogledu mnogih pitanja, ali su njihova srca bila ispunjena poštovanjem i ljubavlju prema sagovorniku i oponentu.
Naravno, naše su generacije u tom pogledu daleko iza njih, ali svakako se trebamo truditi da da naučimo od njih kako se ponašati prema bratu muslimanu u situaciji kada imamo oprečne stavove.
Ovih je dana aktuelno pitanje obilježavanja Mevluda, koje svake godine iznova pokreće lavinu izjava, komentara…, i primjetno je da većina sudionika ovih rasprava smatra da je aktueliziranje ove teme i plasiranje mišljenja o neutemeljenosti Mevluda zapravo vid napada na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na one koji ga vole, na dugogodišnju tradiciju i sl.
Ima i onih koji pitanje obilježavanja Mevluda smatraju gubljenjem vremena i nebitnom stvari, obrazlažući svoje mišljenje time da mi muslimani imamo mnogo drugih priroritetnijih problema.
U svemu tome ispostavlja se da samo daije raspravljaju o tom pitanju, iako bi trebalo da vode brigu o slaboj ekonomiji, kašnjenju penzija, psima lutalicama i beskonačno drugim problemima koji nas muče.
Ako malo pogledamo u živote tih daija, kojima se spočitavaju te rasprave, vidimo, hvala Allahu, da su to ljudi aktivno angažirani na raznim davetskim i društveno korisnim projektima putem kojima se pokušavaju rješavati mnogobrojni problemi vezani za odgoj postojećih i budućih generacija i da se, što posebno treba istaći, ova skupina ljudi bavi onim za što je kvalificirana i osposobljena.
Dugo se čovjeku u mislima vrzma pitanje: Zašto se toliko truda ulaže u odbranu nekih postupaka koji se svrstavaju u tradiciju, iako dokazi upućuju na suprotno tome?
Moguće je da se odgovor nazire u sljedećem: Ako malo analiziramo Mevlud, Ajvatovicu ili druga dovišta širom BiH, možemo zaključiti da se radi o velikoj posjećenosti tih manifestacija, naročito kada su u pitanju poznatija dovišta. Iskreno rečeno, treba dobrog truda da se okupi tolika masa, a jedan od lakših načina za okupljanje tih masa jeste ubijediti običan svijet da tamo ima nešto posebno, veliki sevapi, uslišavaju se dove itd. I šta bi jedan obični naš djedo i nena, koji ne uspješe vidjeti Ćabu, mogli bolje poželjeti od toga da odu na ta mjesta i zarade barem taj “mali hadž”, makar i pola penzije otišlo.
Eh, sad da malo razmislimo i o sljedećim pitanjima: Šta bi bilo da nije Mevluda, dovišta i dr., čime bi to Islamska zajednica mogla okupiti toliko ljudi? Koji su to islamski sadržaji koji mogu okupiti toliko omladine na jednom mjestu? Da nije te teravije i džume, koliko bi ljudi dobrovoljno sjedilo po pola sata i slušalo svoga imam kako nešto priča?
Koliki je postotak bošnjačkog naroda koji su članovi Islamske zajednice? Da li provedena anketa zbog čega su uopće članovi te zajednice? Da li je provedena anketa među tim članovima u vezi sa tim da li bi i dalje bili članovi Islamske zajednice da im je osigurano mjesto ukopa i klanjanje dženaze od nekog “legalnog” imama van institucije?
Koji imam ili uposlenik IZ-a ima znanje i karizmu da okupi stotinjak ili više ljudi u džamiji na aktivnosti mimo Mevluda? Možda se u tome i nazire odgovor na toliko žestoke reakcije prilikom odbrane neutemeljenosti ovog čina.
A neka ostane i tema za razmišljanje onima koji su preuzeli odgovornost institucionalne brige o islamskom odgoju naše omladine.