Piše: Alastair Sloan
Preveo: Nermin Spahić
Francuski rat protiv terorizma, koji je generalno izabrao drugačiju taktiku od ostatka zapadnog svijeta, ostavlja mnogo prostora za komentare i kritiku. Argumenti da je vanjska politika ove države glavni krivac za napade u Parizu su izrazito slabi. Francuska nije učestvovala u invaziji na Irak 2003. godine i bila je jedan od najvatrenijih protivnika Asadovog režima u Europi. Jedino što bi eventualno moglo poduprijeti te tvrdnje su francuske intervencije po Sjevernoj Africi, ali ISIS nije prisutan u ovim zemljama i nedavni napadi u Maliju su djelo nekih drugih skupina.
Krivicu onda vjerovatno treba potražiti kod samih napadača koji, kako se ispostavilo, nisu bili praktični muslimani i koji su našli za shodno da svoj bijes iskažu ubijanjem nevinih Europljana koji im nisu učinili ništa nažao. Krivicu treba tražiti i u vrbovateljima ovih ispranih mozgova. S obzirom na drogiranje, orgijanje do kasno u noć, probleme u porodicama i alkoholizam koji izgleda dominiraju kod ovakvih bombaša, vrbovatelji su vjerovatno odabrali strategiju lova na izgubljene duše i ranjive skupine u društvu. Nakon indoktrinacije, oni ubjeđuju ove skitnice da se raznesu u napadima tako da oni sami to ne bi morali činiti. Ako argument vanjske politike ne daje baš logično objašnjenje, šta je drugo moglo odrediti Francusku kao metu ovih napada?
Zanimljiva tačka od koje se može krenuti je lista europskih zemalja koje su „poslale“ najviše boraca koji su se pridružili ISIS-u. Na toj listi su zemlje poput Belgije, Nizozemske i Švedske. One su možda europske sile, ali nisu globalne poput Francuske ili Velike Britanije. Napadi u Briselu, Štokholmu ili Amstedamu ne bi bili vrijedni tolike medijske pažnje kao francuskom glavnom gradu. Svodeći izbor terorista na Francusku i Veliku Britaniju, te dvije metropole Pariz i London, šta je presudilo u odabiru između ove dvije potencijalne mete?
Ukratko, Pariz je bilo najlakše napasti. Ovu tezu podupire to što se Francuska nalazi na kontinentalnom dijelu Europe, preko nje prelaze izbjegličke rute, relativno je jednostavno kupiti automatsko oružje na francuskim ulicama, kao i zbog britanskih sigurnosnih službi koje su općenito u daleko boljem stanju od francuskih. Francuska takođe ima mnogo veću populaciju muslimana od kojih je veliki broj ekstremna sirotinja.
Zato je Francuska, međunarodna sila sa velikom nezadovoljnom musimanskom populacijom, slabim obavještajnim službama i lako dostupnim automatskim oružjem bila očita meta za izbor. Politički savršeno procjenjeni, veoma uspješno izvedeni teroristički napadi na petak trinaesti izazvali su pravu lavinu osuda od strane zapadnih političara, učvrstivši ISIS-ov primat i kredibilitet kao glavnog neprijatelja čovječanstva. Sve to je rezultiralo još jednom refleksnom vojnom intervencijom na Bliskom istoku bez imalo analize i promišljanja. ISIS 1 – Planeta 0.
Ako zapadnjačko bombardovanje Rake ne uspije, a neće – koje druge opcije ostaju? Prva je postaviti neka nezgodna pitanja o radu francuskih vlada. Posljednji put da su Parižani vidjeli tako veliko prisustvo policije na svojim ulicama bilo je 2005. godine kada su predgrađa gorjela zbog velikih uličnih pobuna. Osiromašeni, nezaposleni muslimani igrali su ključnu ulogu u tim nemirima. Čitavu deceniju od tada uslovi života u tim dominantno muslimanskim predgrađima Pariza nisu nimalo unaprijeđeni. Zašto je mnogo godina nakon toga tako lako naći beznadežne mlade francuske muslimane (ne strance, već one rođene u Francuskoj) koji ne mogu naći posao? Zašto ih poslodavci posmatraju kroz njihova arapska imena, a ne kroz kompetencije i stručnost kao ostale građane? Zašto su 70% zatvorenika u francuskim zatvorima muslimani? Zašto je uopće dolazila na dnevni red bespotrebna afera o zabrani burke, koja je zatim i zakonski zabranjena?
Zaboravimo vanjsku politiku kao uzrok smrtonosne ozlojeđenosti samoubica. Sve ovo što se dešava je najvećim dijelom zasluga neuspjele francuske unutarnje politike. Vrbovatelji terorista mogli su birati među stotinama, ako ne i hiljadama nezadovoljnih francuskih muslimana voljnih da okončaju svoj vlastiti život zarad lažnih obećanja kojima dodatno pomaže praznina ostavljena od strane Vlade zbog nezainteresiranosti za sudbinu svojih građana muslimana.
Kao pitanje od značaja za nacionalnu sigurnost svake europske zemlje poput Francuske sada bi trebao biti prioritet drastično smanjenje dostupne mase potencijalnih bombaša samoubica, restoranskih kasapina, vukova samotnjaka i sličnih pripadnika nezadovoljne muslimanske omladine. Te ljude ne vrebaju na Bliskom istoku, već ovdje u srcu Europe.
To bi značilo poboljšavanje uslova života, kako za francuske, tako i za muslimane cijele Europe. Nisu svi muslimani siromašni, ali preveliki broj njih jeste. Nisu svi diskriminirani, ali previše njih jeste. Ne diskriminiraju svi Europljani muslimane, ali ipak veliki broj to radi.
Jedino kad ovakva poboljšanja postanu stvarnost, vrbovatelji koji čeprkaju po siromašnim europskim predgrađima, vrebajući mlade muslimane i ispirući im mozak, bit će razočarani jer neće pronaći nikoga ko bi poginuo za njihove turobne ciljeve.
(middleeastmonitor.org)