Piše: Elvedin Pezić
Jedan od izraza koji se najviše koristi, kako u pisanoj tako i u usmenoj komunikaciji, jeste izraz “ja mislim” ili “prema mom mišljenju” ili “ja smatram” ili neki drugi izraz sličnog značenja.
Korištenje ovog izraza naročito je zastupljeno u virtuelnom svijetu, u sferi interneta, gdje svako ima priliku da izrazi svoje mišljenje o bilo čemu. Sasvim je normalno da svaki čovjek ima svoje mišljenje i stav, međutim, problem nastaje onoga trenutka kada svi hoće da sve znaju i da u svim disciplinama i u svim pitanjima imaju svoje mišljenje. Svaki učesnik komunikacije može zauzeti određeni stav, izraziti svoje mišljenje o onome što poznaje, u oblastima u kojima je stručan, međutim, do problema dolazi onda kada ljudi komentiraju, kritiziraju ili analiziraju pitanja o kojima ne znaju ništa, naročito ako se to tiče vjere i vjerskih propisa.
Često smo u prilici da čujemo ili pročitamo kako neki ljudi komentiraju postupke ili stavove najvećih imama i mislilaca historije ili najvećih učenjaka današnjice, i kako bez imalo stida i kulture vrijeđaju nekoga zbog određenog stava ili postupka, samo zato što im se taj njegov stav ne sviđa i zato što oni ne mogu da dokuče pozadinu tog stava.
Kada bismo tog “kritičara” upitali da li je pročitao makar jednu knjigu o temi o kojoj je iznio svoje dragocjeno “ja mislim”, u velikom broju slučajeva odgovor bi glasio da nikada na tu temu ništa nije pročitao niti saznao na neki drugi način, slušajući predavanje nekog autoriteta.
To što čovjek ne može da shvati određeno pitanje, ili što prvi put čuje određeni propis, ili što se u njegovom podneblju ne postupa tako, ili što je on odrastao u porodici koja to ne prakticira, to nikako ne znači da je neispravno ono što je čuo ili vidio i da bi se upravo on trebao oglasiti u vezi s tim i dati svoje visokostručno “ja mislim”, bez kojeg se ne može zamisliti sutrašnji dan.
Uistinu je opasno i pogubno da čovjek govori i iznosi svoje mišljenje o pitanjima u kojima nije stručan i ne posjeduje znanje, i vjernik ne smije da zanemari ovu činjenicu, jer ga to može skupo koštati. Govoriti o nečemu bez znanja jedna je od bolesti današnjice, koja sve više uzima maha, naročito među mlađom populacijom. Koliko je samo islamskih učenjaka upozoravalo na ovu opasnost i koliko su samo preporučivali da čovjek, onog trenutka kada bude upitan o onome što ne zna, mora smoći hrabrosti i reći: “ja ne znam”.
Ashabi su najbolja i najučenija generacija ove vjere, ali su bili prepoznatljivi po tome što su izbjegavali da daju svoje mišljenje, da odgovaraju na pitanja, jedni druge su konsultirali u pitanjima o kojima bi danas skoro svako bio spreman da iznese svoje “ja mislim” a da nikoga nije pitao ili konsultirao.
Nerijetko se dogodi da ljudi precijene svoje mogućnosti i da se – misleći kako oblast o kojoj žele govoriti ima dodirnih tačaka s njihovom strukom, ali ne toliko da bi sa sigurnošću mogli detaljno govoriti o tome – upuste u komentiranje i iznošenje mišljenja o određenim pitanjima, što veoma često uzrokuje neželjene posljedice. Ovo se najčešće dešava u intelektualnim krugovima, pa se ljudi iz svoje struke usude govoriti o tuđoj struci i počnu davati paušalne dijagnoze, a što ljudima iz općih krugova unosi smutnju i zbunjuje ih, jer to ipak govori neko ko je učen, ali je problem što to nije njegova struka.
Zato, prije nego što progovorimo ili napišemo to svoje skupocjeno “ja mislim”, trebamo paziti na sljedeće:
1. Da li se to nas tiče?
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Jedan od pokazatelja ljepote čovjekovog islama jeste i to da se kloni onoga što ga se ne tiče. (Tirmizi, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim u više svojih djela)
2. Da li smo baš mi obavezni da o tome govorimo ili ima neko preči? Imamo li mi prečih stvari u životu, kao što je naša porodica?
Allahov Poslanik kaže: “Svi ste vi pastiri i svi ćete biti pitani o svojim podanicima.” (Buhari i Muslim, od Ibn Omera, radijallahu anhu)
3. Da li smo sigurni da za izgovaranje tih riječi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije izrekao veliku prijetnju?
Kazao je Allahov Poslanik: “Čovjek će izgovoriti riječ na koju neće obratiti pažnju, a kojom će izazvati Allahovu srdžbu i zbog nje će biti bačen u Vatru.” (Buhari, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu)
4. Da li u tome što ćemo govoriti ima ikakvog dobra?
Dakle, prije nego što progovorimo, treba da sami sebi postavimo pitanje da li je u tome dobro, a ako uvidimo da nije ili nismo sigurni, onda treba da šutimo primjenjujući Poslanikov savjet: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti.” (Buhari i Muslim)
5. Da li ono što ćemo govoriti ulazi u okvire ogovaranja – gibeta?
Dakle, treba da razmislimo da li ćemo tim riječima spomenuti brata muslimana po onome što ne voli da se u njegovom odsustvu govori o njemu.
Kada govori o gibetu, Uzvišeni Allah kaže: “I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno – zato se bojte Allaha; Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.” (El-Hudžurat, 12)
Definirajući ogovaranje, Allahov Poslanik, kaže: “Znate li šta je to gibet?” Prisutni rekoše: “Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Da spomeneš svoga brata po onome što mu je odvratno.” Prisutni upitaše: “A ako je tačno to što kažem o svome bratu?” Poslanik odgovori: “Ako je tačno to što si o njemu rekao, ogibetio si ga, a ako nije, onda si ga potvorio.” (Muslim, od Ebu Hurejre)
6. Da li smo kompetentni da govorimo o tome?
Prije nego što iznesemo mišljenje o nečemu, treba da sebi postavimo pitanje da li smo kompetentni, da li smo o tome čitali, ili slušali nekoga kompetentnog u protivnom možemo počiniti grijeh koji je spomenut nakon širka – pripisivanje Allahu sudruga.
Kazao je Uzvišeni: “Reci: ‘Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdano nasilje, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate.’” (El-A‘raf, 28)
Već od danas se spremi da za sve što si napisao i rekao Allahu daš odgovor na Sudnjem danu.
Kazao je Uzvišeni Allah: “Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.” (El-Isra, 36)
Treba da o drugima imamo lijepo mišljenje, naročito ako se radi o osobama od povjerenja i o osobama koje su poznate po ispravnom znanju i postupanju u skladu sa naučenim, i ne smijemo sebi dozvoliti da zalazimo u ono što nikako ne možemo da dokučimo, a mi to veoma često činimo, a to je ulazak u tuđe namjere. Tako nerijetko možemo čuti i vidjeti kako ljudi kada pišu o drugima, ili komentiraju njihove stavove ili postupke, “zalaze” u njihova srca, samo kako bi opravdali svoje “ja mislim” i kako bi što više potvrdili tačnost svoga stava.
Kada su u pitanju namjere ljudi, Allahov Poslanik ukazao nam je na zlatno pravilo: ono što je u ljudskom srcu ne zna niko osim Allaha.
Kada je Usama, radijallahu anhu, ubio mušrika, koji je prije ubijanja izgovorio šehadet i time postao musliman, kao izgovor za njegovo ubistvo navodeći da je šehadet izgovorio iz straha pred sabljom, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oštro ga je ukorio.
Usama, radijallahu anhu, kazuje: “Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, poslao nas je da pokorimo jednu skupinu ljudi iz plemena Džuhejna, pa smo napali u zoru i porazili neprijatelja. U toku borbe jedan ensarija i ja sustigli smo jednog neprijateljskog vojnika i opkolili ga, pa je on povikao: ‘La Ilahe illallah!’ Ensarija je odmah ustuknuo, a ja sam onog čovjeka ipak ubio kopljem. Pošto smo se vratili u Medinu, za taj slučaj saznao je Allahov Poslanik pa me je ukorio: ‘O Usama, zar si ga ubio nakon što je posvjedočio da nema istinskog boga osim Allaha?!’ ‘Allahov Poslaniče, on je šehadet izgovorio da bi sačuvao svoj život’, pokušao sam se opravdati, ali mi je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opet rekao: ‘Zar si ga ubio nakon što je posvjedočio da nema istinskog boga osim Allaha?!’, i ponavljao je te riječi toliko dugo da sam poželio da sam tek tad prihvatio islam.”
Sa‘d je kazao: “Tako mi Allaha, ja ne ubijam muslimana sve dok ga ne ubije Usama.” Na to je jedan od prisutnih upitao: “Pa zar Uzvišeni Allah nije kazao: ‘I borite se protiv njih dok mnogoboštvo ne iščezne i dok samo Allahova vjera ne ostane’?” Sa‘d mu je odgovorio: “Mi smo se borili da ne bude smutnje, a ti i tvoji prijatelji borite se da bude smutnja.” (Muslim)
Zato, dragi moj brate i vrla sestro, prije nego što u javnost izneseš svoje “ja mislim”, zastani i zapitaj se: Da li se to tebe tiče? Da li misliš da će te Allah pitati ako o tome ne budeš pisao? Da li ima neko preči da o tome govori, pa da sa tebe skine odgovornost? Da li je u tome dobro ili nije? Da li si siguran da nekoga nećeš ogovoriti ili potvoriti? Da li o tome imaš znanje? Da li to što ćeš reći ulazi u domen zalaženja u ljudska srca? Da li si spreman da za to položiš račun na Sudnjem danu?
Ako na sve ovo pozitivno odgovoriš, onda nam je doista bitno da čujemo tvoje “ja mislim”.