Piše: Muhamed Ikanović
Terorizam, esktremizam i nasilje pripisuju se muslimanima, i to baš onima koji su redovni posjetitelji džamija. Danas je esktremno izvršavati osnovne islamske dužnosti, islamski se odijevati i bilo kako svojom vanjštinom odisati islamom.
Klica problema zasijana je u pogrešnom pristupu, pa se tako tumačenje vjere, čiji je izvor božanski, vrši na temelju “vrijednosti” i načela na kojima počiva tzv. modernizam. Ljudi žele da onome što dolazi od Boga utemeljuju svoje granice i da tumače Božije pravo kod ljudi. Žele da Božijoj riječi daju svoje racionalno i ograničeno značenje, a uz sve to tvrde da se od vjere uzima što se može nekako uklopiti, a da ostatak nije problematično odbaciti. Shodno ovom tumačenju i pristupu, proizlazi da se vraćanje temeljima islama i islamskoj tradiciji prvih generacija smatra pretjerivanjem i iskakanjem iz uobičajene kolotečine života, što je svakako potpuno pogrešno rezonovanje
Jednom prilikom sam, ostavivši poslovne obaveze u kancelariji, došao na podne-namaz u džamiju, jer su mi poslovne prilike to tada omogućavale. Nakon klanjanog farza, izlazeći iz džamije slušao sam komentare grupe muslimana, koji nisu klanjali podne sa nama, kako smo mi “onī koji ne klanjaju sunnete i prije izlaze iz džamije”. To često čujemo od prolaznika pored džamije kada vide one koji su došli u džemat da izvrše ono što su obavezni. Tako ispada da baš ti iskaču iz onog normalnog i ispravno “tradicionalnog”, a da su onī drugi koji samo prođu pored džamije najbolji, što se često ponavlja: “Mi smo najbolji i najčišći muslimani.” Čisti jesmo, ali od čega, upitno je!
Kada našim ulicama prošetam s nekim muslimanom iz druge zemlje, koji mi postavi pitanje: “Da li su ovi ljudi muslimani?”, ja mu onako lagano kažem da velika većina jeste, a on nastavi da me pita: “Pa znaš li ko je od njih musliman?” Na to mu opet poluglasno kažem da često nisam u stanju da na ulici razlikujem muslimana od pripadnika drugih religija i zbog toga, kada uđem u trgovinu ili neku drugu instituciju, ne nazivam selam, jer mogu pogriješiti i to se može protumačiti kao provokacija.
Muslimane turiste vodimo u restorane čiji su vlasnici muslimani i kažemo da tamo možemo bez brige da jedemo, a onda oni gledaju kako se u tom restoranu za susjednim stolom ispija alkohol. U njihovim pogledima ponekad i pročitaš kako im nije jasno da se u restoranu kod muslimana toči i prodaje alkohol!
Nije namjera nekoga ocrniti, niti sebe pohvaliti, namjera mi je govoriti o našoj stvarnosti, jer osjećam potrebu. Danas se samo priča i zapitkuje o islamskom ekstremizmu, ali ne i o ostavljanju i popuštanju u vjeri. Govori se o nikabu, a malo o razgolićenosti i nemoralu. Nikab se zabranjuje, ali se prezervativi dijele besplatno, a omladina obrazuje kako da ispravno vode ljubav i imaju “čist” seksualni život.
Mnogi se pitaju gdje je klica ekstremizma, ali se ne pitaju zašto muslimani ne klanjaju pet dnevnih namaza. Muslimanka, voditeljica na televiziji, izražava brigu o muslimankama “koje su primorane” da nose nikab, ali uopće je ne brine to što se ne sjeća kada je zadnji put u životu uzela abdest i obavila namaz.
Tokom ramazana, u većinski bošnjačkim gradovima gledali smo kako su kafići ispunjeni u vremenu dok traje post. Naprosto, veoma je slab glas onih koji se pitaju: Zašto muslimani ne nalikuju na sebe?!
To ne znamo, ali o tome ćemo biti pitani, a neko i odgovoran…