Piše: mr. Rusmir Čoković
Svako od nas je promijenio stari telefon, odbacio ga zbog toga što je star, spor, staromodan. Isto tako svi smo mi voljeli taj stari telefon, koristili smo ga, zahvalni smo Allahu da nam je koristio, možda nas je spasio požara ili na vrijeme javio za novo radno mjesto. Ali, iako smo bili vezani za njega, uvidjeli smo da mu je “isteklo” vrijeme i da nam treba novi koji će nam više koristiti, koji će biti brži, moderniji, koji će odgovarati našim zahtjevima… Ipak, većina nas čuva svoj stari telefon vjerovatno baš iz zahvalnosti što mu je mnogo koristio, i da nije bilo starog ne bi znali ni novi kako se koristi. Ne smatramo da smo uzalud potrošili novce kada smo kupili onaj stari, ali bitno nam je da i ovaj novi bude kupljen sa halal imetkom.
U odabiru novog telefona mi ne tražimo sredinu između najlošijeg i najluskuznijeg, već gledamo da shodno našim mogućnostima to bude što bolji uređaj. Zamislite da neki čovjek izabire sredinu između najlošijeg polovnog i ugruhanog telefona od 20-ak maraka i onog najluksuznijeg od nekoliko desetina hiljada dolara!? To niko pametan ne bi uradio.
Proizvođači uređaja koji nisu pratili potrebe kupaca nego su ostajali tvrdoglavi u svom dizajnu i softveru su sami sebe osudili na neuspjeh i zbog svoje neprilagodljivosti su bili osuđeni da odustanu od tržišta, osim ukoliko budu, pa makar i sa kašnjenjem, prilagodili svoj koncept potrebama naročito omladine.
Stari telefon sa malo giga i malo memorije ne daje nam potrebne podatke, a ako mu je uz to i screen mali, sa slabom rezolucijom definitivno ga ne želimo.
Svi mi volimo oldtiajmere, ali su nam ipak moderne stvari mnogo draže. Oldtajmetri nisu osuđeni na propast, oni su samo zamijenjeni boljim.
Ne možemo naše starije, naše roditelje, niti naše učitelje porediti sa oldtajmerima, ali njihove navike, njihove metode, sisteme u kojima su živjeli i velikim dijelom i dalje žive itekeko možemo.
Allah nam u svojoj knjizi kaže:
“Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj!” (En-Nahl, 125.)
“Reci: ‘Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je uzvišen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim.‘” (Jusuf, 108.)
Iz ova dva ajeta, kao i iz mnogih drugih, se razumije da je svakom muslimanu naređeno da sprovede ove ajete. No, kako da musliman koji čita ove ajete njih sprovede u djelo? Šta su stvari u koje je svaki musliman dužan pozivati?
Tema pozivanja u vjeru se, moglo bi se reći, razradila u jednu posebnu naučnu disciplinu, ali mi se čini da je za jedno pisanje u vidu ovakvog teksta najprikladnije navesti govor poznatog islamskog autoriteta Ibn Tejmijje:
“Obaveza je svakom muslimanu da se pridržava sunneta (puta) Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i sunneta (puta) pravednih halifa, i onih koji su prethodili u dobru koji su bili muhadžiri i ensarije, i one koji su ih slijedili u dobru. Ono u čemu se ummet razišao i podijelio, ukoliko bude mogao da suzbije podjelu znanjem i pravdom to će učiniti. U suprotnom držat će se onoga što je jasno naređeno ajetima, hadisima i koncenzusom, a ostavit će se onih koji su se u vjeri podvojili i koji su podijelili u frakcije, jer je većina podjela i razilaženja zasnovana na slijeđenju mišljenja i prohtjeva, a od Gospodara im je došla uputa.” A zatim je rekao: “Obaveza je naređivati običnim muslimanima stvari koje su jasno naređene ajetima i hadisima i koncenzusom, i treba ih spriječiti i zabraniti im da se raspravljaju o pojedinostima koje će među njima izazvati podjele i razilaženja, jer su podjele i razilaženja među najvećim stvarima koje zabranio Allah i Njegov Poslanik.” (Fetava, 12/237)
Tako svaki musliman, u svojoj kući svoje ukućane i rodbinu, u školi i na poslu svoje kolege, u komšiluku komšije voli da onoliko koliko zna poduči namazu, Kur’anu, hadisima, jedinstvu muslimana, lijepim međumuslimanskim odnosima, lijepom ponašanju, iskrenosti, dobrim susjedskim odnosima, poštivanju starijih i učenijih, pomaganju onih koji su potrebni… Svaki obični musliman sa činjenjem navedenih stvari s pravom može da se zove “daija”, što svakako ne znači da on time ruši nečiji zanat.
Zar onaj ko poziva Allahovoj vjeri, srednjem, umjerenom putu islama, koji to čini mudro, lijepim savjetom, i koji, ako se uopće, raspravlja to radi na lijep način, i poziva sa dokazima, koji radi na jedinstvu muslimana, očuvanju svog stečenog i sačuvanog dobra vjere, i koji radi na unapređivanju istog, zar da se takav ubacuje u kontekst ekstremista samo zato jer postoje (marginalne) stvari u kojima se ne slažemo?! Zar je to pravda koju nam Kur’an naređuje!?
Svi dobro znamo da je tradicija muslimana koju smo zatekli sa dolaskom demokratije i raspadom Jugoslavije tradicija koju je najprije krojila austrougarska okupacija, a potom tito(izam). Čuvanje tradicije iz samo iz (ova dva) vremena, naročito ovog posljednjeg ne može biti čuvanje islamske tradicije Bošnjaka, već je, istini za volju, čuvanje tradicije zapravo čuvanje svog onog učenja i izučavanja Kur’ana, hadisa, fikha (mezhebskog i komparativnog) i svega ostalog što smo zatekli u nesljedstvu još od prije komunizma, ali i davno prije austro-ugarske okupacije. Tome svjedoči nasljedstvo naših učenjaka pohranjeno u rukopisima naših biblioteka. (“Ako koza laže – rog ne laže”)
Razumljivo je da onaj ko je odrastao u stanju borbe za tradiciju u vremenu titoizma misli da je očuvanje tradicije onoga što je on zatekao, ali naša prava islamska tradiciji datira mnogo ranije.
Sredina vjere se ne mjeri tako što proizvoljno uzmemo dvije ili četiri grupacije, stavimo sebe u sredinu i onda im dadnemo lijevu i desnu stranu. Kod nas u vjeri (a valjda je to općepoznato!?) srednji put islama je put ashaba koji su najbolje i potpuno shvatili vjeru od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
“I tako smo od VAS stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok. ” (El-Bekara, 143.) Ovo “VAS” se odnosi prije svega na ashabe Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
“Pa, ako budu vjerovali u ono u što VI vjerujete, na Pravome su putu;” tj. u ono što “VI”, ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, budete vjerovali na pravom će putu biti, “a ako glave okrenu, oni su onda samo inadžije.” (El-Bekara, 137.)
Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem upozorio kada je rekao: “Podijelili su se židovi na sedamdeset i jednu skupinu. A i kršćani su se podijelili na sedamdeset i dvije skupine. I ovaj ummet će se podijeliti na sedamdeset i tri skupine, sve će ići u Vatru osim jedne.” Rekli su mu: “Koja je to skupina, o, Allahov poslaniče?” A on reče: “To su oni koji budu na onome na čemu sam ja danas i moji ashabi.”[1] A u drugoj predaji stoji: “To je džama’at”[2] Tako da je džamat ono na čemu su bili Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi i ništa drugo; odstupanje od toga je odstupanje od džemata-to je podjela džamata.
Na kraju krajeva niko ne mijenja svoj uređaj, svoj telefon, ako može da uradi update sistema, ljudi rade update sistema samo kada više nikako ne mogu da instaliraju update na stari uređaj ma kako on bio dobar. Zato kada već imate dobar hardver konektujte se sa novim softverom i pustite da vam urade update, pa ćete vidjeti kakva će to “mašina” da bude i kako će se svima sviđati. U suprotnom, oni koji ne žele konekciju neka ne neosnovano ne optužuju druge da ih žele srušiti, i neka se ne dodvoravaju silnicima zbog svoje tvrdoglavosti.
Zar iz Kur’ana nismo naučili da najprije trebamo raditi na pomirenju, na popravljanju, a ne na eliminaciji i spoticanju jedni drugih: “Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala.” (El-Hudžurat, 9.)!?
_____________________________________________
[1] Ibn Madže, Sunen, br. 3992, od Aufa ibn Malika.
[2] Ibn Madže, Sunen, br. 3993, od Enesa ibn Malika.