Autor: Azeezah Kanji
Preveo: Nermin Spahić
Godinu dana nakon pokolja kojeg je Izrael nazvao operacija „Zaštitna oštrica“, Gaza je još uvijek u ruševinama. Infrastruktura, domovi i ljudske psihe uništeni su do temelja. Prema istraživanju asocijacije Oxfam International, trenutnim tempom biće potrebno preko 100 godina da se obnovi stambeni fond, obrazovna i zdravstvena infrastruktura.
Ovo stanje nepopravljive destrukcije svjedok je mučilačkog i gušećeg efekta izraelske okupacije Gaze. 2007. godine Izrael je uspostavio kopnenu blokadu pojasa Gaze, maksimalno ugrožavajući kretanje ljudi i robe, a kao kaznu zbog izborne pobjede Hamasa. Pomorska blokada je uslijedila 2009. godine, dodatno stežući omču oko vrata opkoljenim stanovnicima Gaze.
Kopnenom i pomorskom blokadom Izrael je Palestince lišio hrane, lijekova i građevinskog materijala, ne spominjući dugu listu ostalih osnovnih potrepština (sijalica, dječije hrane, madraca, ćebadi, šampona itd.). Izraelsko zakonsko opravdanje za pomorsku blokadu je presretanje „Flotile slobode“ koja je nosila humanitarnu pomoć za Gazu, presretanje koje inače u međunarodnom pravu predstavlja kršenje slobode kretanja međunarodnim vodama.
Pravni stručnjaci su na osnovu Međunarodnog humanitarnog prava (tehnički izraz za zakone ratovanja) osudili nezakonitost izraelske blokade zato što krši pravila zabrane okupacije sa svrhom izgladnjivanja civilnog stanovništva, zabrane kolektivnog kažnjavanja civilne populacije tokom sukoba, te obaveze Izraela da kao okupirajuća sila obezbjedi okupiranima adekvatno snabdijevanje hranom i lijekovima. Izrael poriče okupaciju Gaze jer se formalno povukao sa te teritorije 2005. godine. Međutim, zbog stalne primjene vojne sile i represivnih mjera poput kontrole graničnih prelaza, vode, zračnog prostora, telekomunikacija i električne energije, vojnih tortura, zračnih napada i soničnih bombi, vođenja palestinskog populacionog registra, te hapšenja i proganjanja stanovnika, većina zvaničnika smatra da je Gaza i dalje okupirana.
Ali mimo pitanja legalnosti i nelegalnosti, izraelsko pozivanje na Međunarodno pravo da bi se opravdala blokada uznemirujuće, ali upečatljivo liči na europske kolonijalne sile i njihovu upotrebu Međunarodnog prava u 19. i 20. stoljeću kojom su legitimizirali nasilje kolonizatora i delegitimizirali otpor kolonija. U svojoj dubokoj asimetriji, izraelski pristup ovom, na neki način opskurnom tehničkom pravnom pitanju, rasvjetljava njegovu kolonijalnu logiku.
Zvaničnici izraelske Vlade tvrde da je pomorska blokada u skladu sa Međunarodnim pravom, insistirajući da se radi o prihvatljivoj ratnoj mjeri prema Zakonu o oružanom konfliktu, posebnoj pravnoj kategoriji koja postavlja okvir uzajamnih prava i obaveza zaraćenih strana.
Po ovom Zakonu borci na obje strane su tretirani kao privilegovani učesnici u sukobu: mogu legalno ubiti protivnika, ali i biti napadnuti, a moraju se tretirati kao ratni zarobljenici (ne kao kriminalci ili pobunjenici) ako budu zarobljeni. Okupirane teritorije i stanovništvo su zaštićeni relativno robusnim pravilima Četvrte ženevske konvencije: Okupaciona sila mora tretirati stanovništvo na okupiranom teritoriju humano i štititi ga od nasilja. Okupatori mogu koristiti silu jedino koliko je neophodno da se održi zakon i red. Moraju garantirati da su okupirane teritorije dovoljno snabdjevene hranom i lijekovima.
Ali Izrael kategorički odbija Palestincima status legitimnog učesnika u sukobu. Umjesto toga, palestinski borci se tretiraju kao „nezakoniti učesnici u sukobu“. To je izmišljena pravna kategorija za pojedince koji se smiju ubijati, ali ne uživaju nikakva prava zakonitih boraca.
Na primjer, za razliku od zakonitih boraca, palestinski „nezakoniti učesnici u sukobu“ mogu biti krivično gonjeni i držani u administrativnom pritvoru beskonačno dugo. Izrael je izmislio ovu kategoriju da bi u nju uključio sve aktivne članove „terorističkih organizacija“ (čija je definicija opet proizvoljna), obuhvatajući tako sve one koji bi inače bili zaštićeni Međunarodnim pravom kao civili.
U Međunarodnom humanitarnom pravu postoje borci koji ubijaju i mogu biti ubijeni i civili koji ne ubijaju i ne smiju biti ubijeni. Jednostrana primjena ovog prava bez ikakvog ograničenja je fundamentalna asimetrija izraelske kolonijalne pravne logike.
Za Izrael u Gazi postoje samo „teroristi“ koji mogu biti ubijeni ali ne smiju ubiti, koji mogu biti meta neograničenog ubijanja i destrukcije, ali ne mogu sami legalno koristiti silu.
Izrael poriče svoje obaveze kao okupirajuća sila, insistirajući da okupacija ne postoji i umjesto toga Gazu je proglasio nesuverenim „neprijateljskim teritorijem“, još jednom izmišljenom pravnom kategorijom koju koristi da bi imao efektivnu kontrolu okupatora, a da ne podliježe pravnoj odgovornosti i sankcijama. Opovrgavanje okupacije omogućava Izraelu upotrebu masivne vojne sile, mjere zabranjene okupatorima koji su po zakonu obavezni čuvati sigurnost okupirane populacije.
U isto vrijeme Izrael i njegovi tutori koriste poricanje palestinskog suvereniteta da bi delegitimizirali palestinske snage i proglasili ih vaninstitucionalnim terorizmom. „Neprijateljskom teritoriju“ i njegovim stanovnicima niti je priznato pravo suverenosti, niti zaštita okupiranih. Oni su protjerani u vakuumski prostor posebnosti, van dosega međunarodnog prava, pogodni za svakojako izraelsko iživljavanje bez straha od posljedica i sankcija Međunarodne zajednice.
Izrael opravdava posebno tumačenje Međunarodnog prava tvrdnjom da je situacija u Gazi sui generis – jedinstvena i bez presedana. Zato je izraelska interpretacija zakona ratovanja uskrsnuće rezona europskih kolonijalnih sila koje su Međunarodno pravo koristile kao instrument pokoravanja svojih kolonija.
Baš kao i savremeni zakoni ratovanja razvijeni u Europi u 19. i ranom 20. stoljeću, kolonizatori su takođe nipodaštavali kolonizirane smatrajući ih „divljacima“ i „barbarima“, a sve da bi opravdali njihovo stavljanje van okvira zakona. Dok su zakoni ratovanja primjenjivani da ograniče nasilje u sukobima između „civiliziranih“ i suverenih europskih država, isti su smatrani neprimjenjivim u ratovima protiv „neciviliziranih“ i nesuverenih kolonija.
„Pravila Međunarodnog zakona primjenjuju se samo u ratovima ciliviziranih nacija, gdje ih obje strane razumiju i spremne su ih ispoštovati.“ stoji u Britanskom vojnom priručniku iz 1907. godine. „Ti zakoni se ne primjenjuju u ratovima sa neciviliziranim zemljama i plemenima, gdje se ona zamjenjuju diskrecionom slobodom odlučivanja komandanta“. Slično je i advokat američke vojske kapetan Elbridge Colby objasnio u svom djelu „Kako poraziti divljačka plemena“ u kojem brani bombardovanje Damaska od strane Francuza 1925. godine: „Treba biti jasno da je ovo drugačija vsta rata od onoga vođenog između razvijenih nacija zapadne kulture. Svirepost i nemilosrdnost u tim sukobima nisu možda uvijek obavezni, ali je važno shvatiti da su to ljudi drugačijeg karaktera.“
Rat protiv „divljih plemena“ mora biti totalni rat u kojem razlika između boraca i civila, te dozvoljenog i nedozvoljenog oružja ne postoji. Neobuzdano kolonijalno nasilje je bilo legitimno, dok je odgovor „divljaka“ bio smatran nelegitimnim. Porobljeni su bili predmet napada, ali oni nisu mogli otpočeti rat, bili su predmet agresije, ali nisu smjeli odgovoriti silom.
Za razliku od pređašnjih kolonizatora, Izrael tvrdi da navodno primjenjuje Međunarodno humanitarno pravo u svojoj praksi kolonijalnog nasilja. Ali to prizivanje zakona služi samo da bi smjestilo Palestince van njegove zaštite. Od „divljaka“ do „nezakonitih učesnika u sukobu“, od „barbara“ do „terorista“, od „kolonije“ do „neprijateljske teritorije“, sve su to prostori posebnosti rezervirani za one nesuverene, za poluljudska bića manje vrijednosti. Nazivi na papirima su se možda izmjenili, ali kolonijalni pravni reljef ostao je isti.
Izraelska iskrivljivanja zakona nisu samo kršenja Međunarodnog humanitarnog prava, već i pokušaji da se ono izmjeni da bi ojačalo kolonijalne strukture i njihov ekskluzivitet. Riječima Daniela Reisnera, izraelskog vojnog advokata: „ Ako radite nešto dovoljno dugo, svijet će to na kraju prihvatiti. Međunarodno humanitarno pravo se mijenja kroz kršenje istog.“
Nekoliko izraelskih pravnih inovacija (tačnije regresija) su usvojene i od strane SAD-a za potrebe njihovog imperijalističkog „rata protiv terorizma“. Kolonijalna priroda izraelske pravne logike odražava i kolonijalnu prirodu američkih preventivnih invazija, te im se kao takvima treba i oduprijeti.
OpenDemocracy.net