Preveo: Nermin Spahić
Nije tajna da danas živimo u visoko komercijaliziranom društvu. Iako ova pojava nije ništa novo, dominacija interneta i bezbroj vezanih medija poput blogova, video servisa i društvenih mreža predstavljaju sasvim novi splet okolnosti. Proizvodi se nude i razmjenjuju zapanjujućom brzinom, tako da čak i rutinske stvari poput plaćanja računa, korištenja emaila ili čitanja vijesti izlaže korisnika bezbrojnim reklamama. U ovom kontekstu planiranjeprograma i održavanje aktivnostizahtjeva nivo marketinga koji će biti isti ili superiorniji od onog koji se nudi negdje drugo.
Ovakav pristup se najvećim dijelom pokazao efikasnim barem u pogledu trenutne kratkoročne namjere. Učenjaci koji se eksponiraju na Youtubeu su daleko popularniji od onih koji to ne rade. Oni sa većim brojem lajkova na Facebooku, duhovitim tweetovima ili ličnim portalima se smatraju relevantnim dok oni koji su odabrali izbjegavanje online medija to nisu. Autoritet se postiže popularnošću i širinom uticaja, a ljudi znatiželjno provjeravaju kako njihovi omiljeni projekti kotiraju. Problem ovakve situacije je to da smo reklamiranjem učenjaka, brendiranjem organizacija i proizvodnjom silnog online materijala stvorili pijacu duhovnosti.
Kao konzumenti sada možemo birati između mnoštva opcija. Možemo odabrati porukukoja nam je najprihvatljivija po bilo kom pitanju i u bilo koje vrijeme. Naše zanimanje za određeni događaj ili program više nije potaknuto željom za znanjem (iako se to, naravno, ne može skroz isključiti) već naslovom, imenom, plakatom, online kampanjom, logom organizacije i slično. Naša percepcija onoga što je idealna propovijed, predavanje ili program sastoji se od povećane doze iščekivanja zabave, prođe i relevantnosti. Iako je poruka važna, ona dolazi samo kao posljedica kvalitetnog nastupa i glume.
Kada se jedna zajednica navikne na vjeru kao zabavu, postaje nesposobna konzumirati islam na bilo koji drugi način. A ljudi su veoma blizu toga. Molitve su uvijek preduge, žale se klanjači, jer žure na predavanje, iftar, proslavu ili druženje. Na vjerskim manifestacijama najučeniji ljudi često završe na slabo posjećenim paralelnim skupovima i vremenom se jednostavno više ne pozivaju. Džamije su konstantno izložene zahtjevima za zabavom, uz džemate koji vremenom postaju rekreativno orijentirani. Dok su ljudi nekad slušali studiozna predavanja i čitali knjige, sada umjesto toga pogledaju petominutni emotivno nabijeni, smiješni video koji kruži internetom.
Uz obrazovane predavače i učenjake sada se cijela generacija mladih žurno priključuje ovoj globalnoj zabavi. Moja lična observacija je da tradicionalne obrazovne i volonterske platforme za mlade poput mekteba ili lokalnih halki gube primat zbog estradne da’we. Od malih nogu mladi su uslovljeni da svoje vidike usmjere prema većoj pozornici gdje mogu imati brojniju publiku. Tako da sada imamo neobrazovane mlade koji poput pravih učenjaka održavaju svoje Facebook stranice i agresivno ih propagiraju. Neki postavljaju svoja vlastita predavanja, kreiraju svoje portale i promoviraju svoj brand. Simulirati učenost i znanje danas uopće nije teško.
Ovo za mene nije održiv pristup dostavljanju i primanju svetog znanja. Podučavanje i izučavanje vjere je kroz historiju posmatrano kao ozbiljno zvanje i kada je neko pristupao nekom predmetu izučavanja, pretpostavka je bila da je to radio sa namjerom ličnog usavršavanja i primjene. Zabava je tu da se osjećamo dobro, da nam skrene pozornost ili da nas opusti. Vjersko znanje je tu da pokori nefs, otkloni smetnje i poveže nas sa Allahom.
Odgovarajući program duhovnog usavršavanjasluži da umanji nečiju ovisnost o zabavi tako da ta osoba može pronaći ispunjenost u nečemu drugom. Ironija svega toga je činjenica da nam se nudi ono od čega želimo pobjeći. U jednom duboko materijalističkom ambijentu ljudi su očajni za programom duhovnosti i obrazovanja koje će ih približiti Allahu.
Uvijek je naravno lahko kritikovati, a teško ponuditi rješenja. Tako da bih izbjegao takvu optužbu, pokušat ću ponuditi za početak dvije jednostavne solucije. Kao prvo, vjerujem da svako ima određene koristi od savjesnog pristupa načinu dostavljanja vjere. Nisam protivnik upotrebe novih medija da bi se doprlo do ljudi sve dok je ta upotreba taktična, svrsishodna i smještena u širi kontekst. Ona treba biti opravdana, a njene granice definisane. Ne možemo sebi priuštiti da ignoriramo postojanjemnogih ograničenja u upotrebi zabave za predstavljanje vjere.
Kao drugo, trebamo stvarati kulturu koja cijeni koristi koje proizilaze iz odnosa učitelj-učenik. Mladalačka želja za učestvovanjem u da’wi treba mentorstvo učitelja koji može njihov razvoj usmjeravati na pravi način. Lično sam pričao sa mnogim popularnim da’ijama koji se žale da njihova gostovanja u udaljenim mjestima okupljaju stotine i hiljade posjetilaca, ali lokalna dešavanja u njihovom mesdžidu privuku ne više od nekoliko redovnih posvećenih učenika. Kada lokalni imami i aktivnosti više nisu vrijednovani, zajednica se oslanja na posjete da’ija, globalnimarketing i kontroverzne teme kako bi udovoljila svom, u suprotnom slučaju, nezainteresiranom članstvu. Naš ciljstoga treba biti posvećivanje altruizmu koji je iznad kvantiteta i ekspanzije. Naše džamije nisu „Bingo“ili „Robot“, pa da moramosebe stavljati u poziciju da smo dužni maksimalno udovoljavati tržištu sve dok na krajune izgubimo sposobnost izdizanja iznad toga kada je potrebno.
Prirodan prigovor ovome što pišem pretpostavljam da će biti vezan za prividnu korist privlačenja široke publike karizmatičnim govornicima. Ova kritika ne bi trebala biti shvaćena kao kritika bilo kojeg pojedinca, već okruženja. Iako je propovjedanje vjerske doktrine imperativ za manjinsku zajednicu koja redovnoizvlači deblji kraj u slučaju javne kritike i grđenja, ako ne budemo oprezni vjerovatno ćemo i sami doprinijeti ambijentu koji nije u najboljem interesu naše zajednice. Kao što sam već spomenuo, osim ako kao zajednica ne zauzmemo odgovorniji pristup načinu prezentacije vjere, neizbježno ćemo završiti hrvajući se sanebrojenim „Mojim ummetima“, ramazanskim televizijskim programima, te mnogim drugim izazovima zabave upakovane u vjerski celofan.
Nadam se da će ova kritika predstavljati početak konstruktivne konverzacije, a ne njen kraj. Siguran sam da se mnogo toga može dodati i oduzeti ovom tekstu. Zato pozivam na razmatranje naših stavova i molim da ovaj članak doprinese animiranju suštinske diskusije o našoj vjeri kao zabavi za mase.
Autor: Mobeen Vaid
(muslimmatters.org)