Piše: Muhamed Ikanović
Ako nemaš po kome drugome, ili nemaš nikakvog argumenta da se opravdaš, ili da bez razloga nekoga napadneš, tu su “selefije” glavni krivci za sve. Da li će biti krivi i za Zakon o radu, ne znamo tačno. Ali, znamo da u njima neki uvijek nalaze dežurne krivce.
Oduvijek je bila najbolja strategija: napadni da ne budeš napadnut. Na taj način krivica se prebacuje na drugoga, što je oprobana metoda koja veoma dobro funkcionira, posebno kod nas u Bosni.
Skoro je jedan od časopisa, koji za neke važi kao proselefijski, iznio vijest o katastrofalnim ispadima jednog od profesora Al-Azhara. S obzirom na to da je Al-Azhar “svetinja” za neke Bošnjake, onda se u nju ne smije dirati. Posebno je to zabranjeno “selefijama”, koji, neuzubillahi, ne bi trebali ni izgovoriti naziv te “svete” institucije, pa ni pod abdestom.
Vjerovatno isfrustrirani tom viješću, pojedini su sebi dali oduška da počnu pisati o “selefijskim” mahanama u džamijama.
Priča o tekfiru, ISIL-u i drugim devijacijama spočitava se opet “selefijama”. Pojedine “selefijske” daije optužuju se da su sve navedene devijacije proizvod njihovih predavanja. Vratimo se na vrijeme nastanka tekfir ideje, i bit će nam jasno da je to devijacija koja je već počela da skida muslimanske glave u vrijeme hulefai-rašidina. To znači da su takvi počeli da se pojavljuju u vrijeme ashaba. Pa da li je ikome u islamskom ummetu naumpalo da optuži ashabe da su tekfirovci njihov proizvod? Allah da nas sačuva od takvog zaključka! Tekfir ideja je devijacija s kojom se muslimanski ummet bori već stotinama godina, pa zašto je jedna skupina dežurni krivac za takve?
Neki više pišu o“ selefijskim” kratkim nogavicama nego o mini suknjama. Što bi naš narod rekao: ne da šejtan mira ljudima.
Piše se o “selefijskim” greškama po džamijama. Naravno da prave greške u džamijama, jer takvih, hvala Allahu, nema u kafanama. Oni, ako i pogriješe, griješe u džamijama, jer su redovni na tim mjestima. Smetaju i njihova djeca! Svakako da smetaju u džamijama, jer oni svoju djecu ne vode u kafiće i kafane, da tamo smetaju.
Ne može naš obični Bošnjak praviti grešku u džamiji, kada je tamo sat vremena u sedmici, na džuma-namazu, a neki ni toliko. Ne može obični Bošnjak kasniti na namaz u džamiji, jer ga on ne klanja ni kod kuće. Teško da može i sufija praviti grešku u džamiji, jer je kod njih din u srcu, pa je bolje namaz klanjati kod kuće. Neki čak i sjede i klanjaju u tekiji pored džamije.
Ukoliko uočimo nekoga da pravi određene greške u džamiji, islamski je edeb o tome savjetovati nasamo, a ne javno. Posebno bi taj edeb trebali naučiti od svršenika “svetog” Al-Azhara, jer, prema njima, tanak je edeb na “vehabijskim” fakultetima, poput onog u Medini.
Imati bradu, skratiti nogavice i dizati ruke u namazu, ne znači biti melek! Zar je potrebno da to nekome ponavljamo desetine i stotine puta?! Čovjek se izgrađuje i popravlja cijelog života.
Pokušajmo pomoći jedni drugima, na bratski način, kako bismo poboljšali i unaprijedili stanje u muslimanskom ummetu. A ako se raziđemo, pravilo je jasno: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i vašim predvodnicima. A ako se u nečemu raziđete, vratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i Sudnji dan; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.” (En-Nisa, 59)