Preveo: Nermin Spahić
Status muslimana na Zapadu je poprilično ugrožen. Rastuća rasprostranjenost antimuslimanskih zločina iz mržnje je jedna od najočitijih posljedica takvog stanja. Mnoga udruženja nastavnika tvrde da školska djeca u Velikoj Britaniji pate zbog zlostavljanja na vjerskoj i kulturološkoj osnovi. Muslimanke su žrtve više od polovine islamofobičnih napada kažu iz organizacije „Tell MAMA“.
Iako je nasilje ključni problem za muslimane i antirasističke pokrete, bilo bi pogrešno misliti da je islamofobija samo problem rasizma malih grupica na ulicama ili političkih marginalaca. Ona je zapravo duboko ukorijenjena u našem društvu i mnogo je ozbiljnija nego što to mnogi misle. Bilo bi pogrešno razumjeti je samo kao puku ideju proisteklu iz rasizma.
Legitimne mete?
Očigledno je nasilje ključna manifestacija islamofobije, ali da bi ono došlo do izražaja, ideje koje stoje iz njega trebaju biti praktično razvijene, širene i institucionalizirane u novim politikama i praksama. Antimuslimanski rasizam je sadržan u onome što možemo nazvati pet stubova islamofobije.
Prvi i najvažniji su državne institucije tj. „antiteroristički“ aparat koji je njihova ključna veza sa praksom proganjanja „ekstremista“ i onih za koje kažu da su „radikalizirani“.
Nepreciznost kojom su ovi koncepti definirani u zvaničnom diskursu, zajedno sa stalnim akcijama policije i obavještajnih službi znači da se hiljade ljudi, uključujući i nemuslimane, smatra legitimnom metom za sumnju, nadzor i obavještajno djelovanje.
Antiteroristička politika stavlja muslimane u nepovoljan položaj putem posebnih zakona, preventivne diskriminacije i nadzora. Taj antiteroristički aparat je odavno izašao iz svojih tradicionalnih okvira u policijskim službama i okupirao javni prostor, od škola i univerziteta do biblioteka.
Relativno novi front u pokušajima da se muslimani izbace iz sfere javnog života je nevladin sektor. Komisija za humanitarni rad predvođena neokonzervativcem Lordom Shawcrossom povećala je broj istraga muslimanskih humanitarnih organizacija. Objavljeno je da je ova komisija označila 55 britanskih dobrotvornih organizacija novom oznakom „ekstremizam i radikalizacija“ bez njihovog znanja, što je ugrozilo njihov rad i opstanak.
Ekstremna desnica
Druga četiri stuba islamofobije su elitni društveni i politički pokreti koji održavaju ovakvo stanje i dalje ga radikaliziraju.
Prvi i najpoznatiji je ekstremna desnica. Svi njihovi tradicionalni predstavnici u neofašističkim strankama su zauzeli antimuslimanski stav, a posljednjih godina su im se pridružile i mnoge nove partije (švedske Demokrate, Danska narodna partija i UKIP u Velikoj Britaniji), ulični pokreti poput Engleske lige za odbranu (EDL), PEGIDA-e u Njemačkoj i „Anti-džihad“ pokreta koji postoje u gotovo svakoj zemlji Europske unije, kao i u SAD-u.
Ekstremna desnica nije jasno definirana i preklapa se sa drugim srodnim pokretima i ideologijama. Tu spadaju veoma jake neokonzervativne grupe, cionistički pokret, te brojni ljevičarske i liberalne struje.
Ovi društveni pokreti, iako po nekim pitanjima međusobno podijeljeni, rade zajedno u kombinaciji sa državom da proizvedu, prošire i ozakone antimuslimanski rasizam kroz proces uspostavljanja političkog okvira i praktičnih aranžmana koji osiguravaju podređenost običnih muslimana.
Uzmimo, na primjer, neokonzervativno Društvo Henry Jackson (HJS) koje ujedinjuje američke i britanske neokonzervativce, uključujući Williama Kristola i Richarda Perlea. Među ključnim financijerima ovog društva je konzervativni plemić Stanley Kalms, bivši blagajnik Konzervativne partije i doživotni predsjednik DSG Internationala.
Monopolizacija perspektiva
Kalms je istaknuti član „Konzervativnih prijatelja Izraela“, iako je 2009. godine koketirao sa UKIP-om. Podupirao je HJS i njihove prethodnike, Centar za društvenu koheziju preko svoje Fondacije za tradicionalnu alternativu. Njegove veze sa drugim mainstream konzervativcima se vide i kroz financiranje Instituta za ekonomska pitanja i Centra za društvenu pravdu. Kalms, inače, ima veoma „radikalne“ poglede na muslimane i islam. Prema Tony Lermanu, piscu i posrnulom cionisti, Kalms je 17. novembra 2006. godine izjavio da se „većina muslimana ne želi integrisati i na kraju završi podržavajući fundamentaliste“.
Plimu islamofobije nećemo zaustaviti samo suprotstavljanjem UKIP-u u politici, ili EDL-u i drugim „antidžihadskim“ pokretima na ulicama. Pažnja se takođe treba fokusirati na spomenute (takođe internacionalne) neokonzervativne i cionističke elemente koji osiguravaju podršku, sredstva i tutorstvo koji mogu odvući državu u desno i pojačati islamofobičnu politiku. Svjedočili smo ovom u Britaniji kroz reviziju „Prevent“ programa iz 2010. godine (na osnovu materijala spomenutog neokonzervativnog Centra za društvenu koheziju) i Zakon o sigurnosti i antiterorizmu iz 2015. godine.
Neslaganje je protuzakonito
Najvažnije od svega ja razumjeti da je sama država i njena mašinerija nadzora i represije ta koja u prvom planu osigurava da se muslimani kolektivno guraju na margine javnog života uz ozbiljne dugoročne posljedice po demokratsku tradiciju.
Jasna je i namjera da se neslaganje i protivljenje muslimanskih organizacija, pokreta ili sindikata kriminalizira da bi se zakonodavci zaštitili od pritiska odozdo.
Tužna činjenica koja oslikava trenutno stanje antiislamske histerije u Velikoj Britaniji je to da se čak i dokumentovanje dokaza o islamofobiji doživljava kao dokaz „ekstemizma“ i „radikalizacije“. Pisanjem ovog članka smo takođe potencijalno zagazili u ono što policija naziva „predkriminalnim prostorom“, što je dovoljno da privuče pažnju obavještajnih službi i policijskih agencija.
David Miller, Hilary Aked, Tom Mills, Narzanin Massoumi (onislam.net)