Preveo: Nermin Spahić
Policijska istraga o ubistvu devet Afroamerikanaca u crkvi u Charlestonu je u toku, a zločin je najvjerovatnije počinjen iz mržnje. Nažalost, ovo nije jedinstven slučaj u američkoj historiji. Crnačke crkve su već dugo meta bijelih rasista koji su ih spaljivali i bombardovali u svrhu terorisanja zajednica koje su u njima okupljaju. Jedan od najgnusnijih terorističkih napada u američkoj historiji počinjen je u Birminghamu u Alabami 1963. godine. Četiri djevojčice su ubijene kada su pripadnici Ku Klux Klana bacili bombu u crnačku baptističku crkvu, a ova tragedija je pokrenula i inicijativu za osnivanje Pokreta za građanska prava (Civil rights movement).
Ali kad slušate američke medije nigdje nećete čuti riječ „terorizam“ u opisivanju masakra u Charlestonu. Nećete čuti da se Dylann Roof etiketira kao „potencijalni terorista“. Sudeći po izvještavanju o prijašnjim napadima počinjenim od strane bijelaca, tako će i ostati. Umjesto toga, objašnjenje za njegova nedjela biće mentalna bolest. Humaniziraće ga i nazivati bolesnim, žrtvom zlostavljanja ili neadekvatnog psihijatrijskog tretmana. Aktivista Deray McKesson istaknuo je ovih dana, komentirajući Roofove motive, kako je prvo što je voditelj vijesti na NBC-u rekao „Još uvijek ne znamo kakvo je njegovo mentalno stanje“. To je nadmoć bijele rase u Americi.
Američki mediji uvijek imaju drugačiju praksu kada govore o zločinima Afroamerikanaca i muslimana. Oni se kao osumnjičeni brzo karakterišu kao teroristi i brutalni kriminalci motivirani zlom namjerom, a ne društvenim nepravdama, kao što je slučaj sa bijelcima. Dok su bijeli zločinci uvijek usamljeni vukovi (gradonačelnik Charlestona je već izjavio da se radi o usamljenom zločinu iz mržnje), zločini crnaca i muslimana su sistematski, te zahtjevaju reakciju i djelovanje svih onih koji su njihove vjere ili boje kože. Čak se i tamnopute žrtve demoniziraju. Njihovi životi se češljaju kako bi se pronašao bilo kakav prestup ili opravdanje za njihovo ubistvo. Trayvon Martin je nosio kapuljaču, Michael Brown je krao cigarete, Eric Garner je prodavao ukradene cigarete. Kada je crni mladić bez ikakvih prestupa uhapšen i zlostavljan od strane policajca u McKinneyu u Texasu, voditeljica Fox Newsa Megyn Kelly u nedastatku drugih argumenata za žrtvu je rekla da „ni on nije bio svetac“.
Trenutne vijesti iz Charlestona se takođe svode na isti šablon. Već je rečeno da je pastor crkve, koji je među žrtvama, držao problematične propovjedi koje bi mogle podići tenzije. Ova navika optuživanja crnih žrtava da su saučesnici u svojim vlastitim ubistvima se i dalje nastavlja.
No, biće teško ostati pri ovom bajatom rasističkom medijskom narativu kada je u pitanju masakr u Charlestonu. Sve žrtve su ubijene samo zato što su prisustvovale večernjoj školi Biblije. Zločinac je ovu crkvu, sudeći po njenom historijatu, najvjerovatnije namjerno odabrao. To je prva Afrička metodistička episkopska crkva u južnom dijelu SAD-a, a osnovana je 1818.godine. Njeni osnivači su bili poznati pastor Morris Brown i vođa velike pobune robova u Charlestonu, Denmark Vesey. Sama crkva je brzo postala meta bijelih ekstremista jer je napravljena sredstvima anti-robovlasničkih društava sa sjevera zemlje. 1822. godine članovi crkve su optuženi da su planirali pobunu sa Veseyem i zbog toga je crkva spaljena do temelja.
U tom kontekstu je već jasno da je ubistvo pastora i drugih članova crkve namjeran čin mržnje. Gradonačelnik Riley je takođe istakao da „jedini razlog da neko ušeta u crkvu i pobije ljude dok se mole može biti mržnja“. Ali moramo otići korak dalje od toga. Iza ovog zločina stoji jasna poruka zastrašivanja. Ovo djelo oslikava historijat terorizma protiv crnačkih zajednica koje promoviraju ljudska i građanska prava. Zato oklijevanje mnogih medija da bijelog ubicu nazovu teroristom govori puno toga.
U ovom novom medijskom narativu ne bi smjela biti previđena ni činjenica da su crkve i džamije već duži vremenski period mete rasnog i vjerskog nasilja u Americi. Pored spomenutog zločina u Birminghamu iz 1963 godine, tokom devedestih godina su takođe mnoge crkve napadnute i spaljene. Nakon 11. septembra javnosti je nametnuta teza da svi ovi zločini više nisu teror. Umjesto toga na scenu je stupila islamofobija koja je zarobila neke medije i političare koji su sugerisali da je termin „terorizam“ primjenjiv jedino u slučajevima gdje su osumnjičeni tamnije boje kože.
Nadam se da će ovoga puta novinari i reporteri postaviti pitanja koja će prodrijeti u srž problema rasnog nasilja u Americi. Gdje je ovaj čovjek koji je pobio ljude dok su mirno čitali Bibliju u crkvi naučio da toliko mrzi svoje crne sugrađane? Da li je bio lojalan konfederacijskog zastavi koja se još uvijek vijori nad skupštinom Južne Karoline? Da li je bio inspirisan desničarskim medijima koji do besvijesti crne Amerikance prikazuju kao lijenčuge i nasilnike?
Nadam se i da se izvještavanje o ovom događaju neće svesti na standardnu priču o bijelim ubicama: usamljen, izrevoltiran ili mentalno bolestan mladić kojeg je društvo iznevjerilo. Ovdje se ne radi o zločinu samo jedne osobe koja mrzi. To je manifestacija rasne netrpeljivosti, nadmoći bijelih i diskriminacije crnih, pojava koje i dalje prožimaju naše društvo. Zato ovaj događaj treba i predstaviti u tom svjetlu. A pošto su vlasti već pronašle osumnjičenog, i njega trebamo nazvati onako kako zaslužuje: teroristom.
Anthea Butler (Washington Post)