Piše: Muhamed Ikanović
Otvorenost prema svijetu i mogućnost širenja i protoka informacija, pored mnogobrojnih negativnosti, ima i svojih pozitivnih strana. Ljudima je omogućeno da iznose činjenice do kojih dolaze prilikom istraživanja, a i data je prilika da o određenim dešavanjima pišu i govore ljudi kojima “objektivni” mediji nikada ne bi dozvolili da gostuju kod njih i tako javnost upozoravaju na spletke koje se plasiraju običnom stanovniku ove planete.
Šta znači rat i kako je to izgubiti najbliže svoje, nama, Bošnjacima, nema potrebe o tome govoriti. Dosta toga smo “preturili” preko glave i nagledali se svojim očima. Koliko smo do sada preživjeli napada, zločina i genocidnih djela, to samo zna Uzvišeni Allah. Zločin koji se desio u Srebrenici velika je rana bošnjačkog naroda. Ubijeno je više od 8.000 nevinih ljudi, i to naočigled “demokratskog” svijeta.
Četnički i ustaški zločini dobro su poznati na našim prostorima. Te zločinačke ideje još žive u pojedincima, koji priželjkuju da se ponovi prilika koju su imali u Srebrenici. Ta ideja ne može iščeznuti iz jednog naroda sve dok se taj narod ne oslobodi sopstvenih laži. Narod koji opstoji na lažima uvijek će biti spreman da ponovo učini zlodjelo. Jedan od istaknutijih srpskih ideologa Dobrica Ćosić priznao je da srpski narod duboko tone u sopstvenim lažima, odnosno narod koji svoju ideologiju i ubjeđenje zasniva na laži.
Ono što nalazimo kod srpskog naroda mizerno je u odnosu na ono što plasira i na čemu opstoji američka ideologija i politika. Vratimo se unazad nekoliko godina, tačnije na period poslije 11. septembra, i sagledajmo koliko je samo “američka demokratija” ubila nevinih ljudi, uništila domova, protjerala civila itd., a da ne govorimo o tome šta je ta ista “demokratija” uradila u Vijetnamu, gdje smo imali priliku da gledamo slike izbezumljene djece sprženih tijela napalm bombama, kao i u ratovima prije i poslije Vijetnama.
Sjedinjene Američke Države su, od svog osnivanja do danas, provele većinu vremena u ratu protiv nekoga. Od 1776. do 2015. godine – u 239 godina postojanja – SAD su bile u ratu čak 222 godine. Ukupno je samo 17 godina američke historije prošlo bez većih ratova. Nijedan predsjednik SAD-a nije bio mirnodopski predsjednik, svaki od 44 dosadašnja predsjednika barem je dio svoje vladavine proveo kao ratni predsjednik.
Jasno je da trava ne raste ondje gdje se američka demokratija pojavi, o tome svjedoče narodi koji su to osjetili na svojoj koži. Na Bliskom istoku Amerikanci su ili otimali ili uništavali. Cijeli je svijet brujao zbog toga što su talibani srušili neke kipove, ali malo ko govori o tome šta je kulturnog naslijeđa američka vojska uništila i pokrala samo u Iraku.
Amerika je oduvijek imala nekog neprijatelja. Ako nije bio stvarni, onda su ga izmišljali. Taj neprijatelj, stvarni ili virtuelni, bio je opravdanje za sva ova nedjela koja čine već stoljećima. Napadni da ne budeš napadnut! Okrivi drugog da tebe ne okrive! Učini da se drugi zabave sobom, a ne tobom! To je politika kojom se služe. Radi toga ruše svoje građevine, napadaju sami sebe i izmišljaju problem gdje ga nema.
S obzirom da je za to potreban i neki partner, a trenutno se vodi rat protiv muslimana, Iran je u tome veliki partner Amerikancima. Ne smijemo zaboraviti da muslimanski svijet ima dovoljno kapaciteta da rješava svoja pitanja, ali izvor problema jeste miješanje drugih i pravljenje nereda. U Bosni su se zapadne ruke uplele onda kada su muslimani počeli rješavati svoj problem. Sirijsko se pitanje davno moglo riješiti da je samo prepušteno muslimanima da to oni riješe. Ista je stvar sa IDIŠ-om i mnogim drugim pitanjima. Osnova problema je što se muslimanima to ne dozvoljava, nego se konstantno raspiruje međumuslimanski sukob.
Amerika mora imati nekoga među muslimanima koji njoj ili Izraelu stalno prijeti. Iran to fenomenalno odrađuje jezikom na svjetskog pozornici. S obzirom na to da se pripisuju muslimanskom ummetu, to je dovoljno da se svi muslimani okarakteriziraju kao teroristi, što daje legitimitet agresiji na muslimanske zemlje. Time otimanje muslimanskih dobara postaje legalno. Tako Amerika igra uloga Robina Huda, otima od onih “loših momaka” i daje “dobrim ljudima”, tj. poslušnima.
Iran konstano prijeti, ali ništa ne radi, ili nešto reda radi. Veoma su vješti u tome, a to ne treba ni čuditi kada svoje vjerovanje i vjeru temelje na lažima i pretvaranjima, te se u tom okrilju odgajaju od malih nogu. Tako su se dvije velike laži sastale i rezultat toga je ono što vidimo u muslimanskom svijetu. Muslimani su krivi, iako nisu bacali atomske bombe, što su radili Amerikanci i tako spalili jednu generaciju, a upropastili nadolazeće. Muslimani su teroristi, bez obzira što nikada nisu organizirano činili zločine, spaljivanje civila, silovanja itd.
Muslimani su problem, odnosno, moraju biti iako to nisu, jer su tako Amerikanci rekli.