Piše: Marwan Bishara
Neobično je što američki predsjednik ima više da kaže o smrti Arapa, nego o životu Amerikanca. Ipak, uprkos svim turbulencijama na Bliskom istoku, on nije uradio ni jedan intervju sa arapskim novinarom od 2009. godine.
To je posebno čudno jer je predsjednik Obama našao vremena,i razloga, za vrijeme prve sedmice svog mandata, da obavi intervju sa novinarom Al-Arabiye i obećao „da će ih biti više“.
Zadnji put
Ali se ispostavilo da će to biti zadnji put da on obavi intervju sa arapskim novinarima.
Nekoliko mjeseci poslije, nakon slavnog govora upućenom muslimanskom svijetu u Kairu, predsjednik je sjeo sa šest novinara iz Izraela, Indonezije i iz arapskog svijeta, međutim, to je trajalo nešto više od pola sata jer, kako im je rekao, želi vidjeti piramide.
Posljednjih nekoliko sedmica razgovarao sam sa preko deset domaćih i inostranih dopisnika i nekoliko bivših glasnogovornika kako bi pokušao saznati zašto je „vrhovni govornik“ utihnuo dok je njegov prethodnik, George W. Bush obavio šest intervjua samo jednoj arapskoj televiziji.
Većina sagovornika je bila šokirana, ali ne i iznenađena, tim podatkom. Bliski istok, u kojem živi pet posto svjetske populacije, čini skoro trećinu užarenih sukoba sa direktnom ili indirektnom ulogom SAD-a.
Čuo sam svakakve izgovore: Bijela kuća daje intervjue samo kada to odgovara predsjednikovom programu, ili kada želi prenijeti posebnu poruku određenoj publici i da njegov odnos sa medijima je nije posebno dobar.
Podsjetili su me da su ostali članovi Obamine administracije imali intervjue sa arapskim medijima; da se predsjednik Obama nekoliko puta obraćao Arapima, posebno mladima. Takođe, kako, jedan sagovornik prilično ironično istiće, na Bliskom istoku vlada strašan nered, pa zašto očekivati da predsjednik išta želi reći?
Ovo bi mogla biti racionalna objašnjenja, ali ona nisu dovoljna da bi se objasnilo zašto predsjednik nije komunicirao sa arapskim medijima za vrijeme ovih mračnih i neizvjesnih vremena. Pod tim ne mislim da se obraća arapskom i muslimanskom svijetu sa udaljenih podija. Mislim na komuniciranje i odgovaranje na njihova pitanja.
Mediji su samo prošle sedmice posvjedočili valu Obaminih intervjua na komičnim, sportskim i latinoameričkim televizijskim kanalima, ali ne i na televizijama iz arapskih i muslimanskih zemalja.
Lakrdija od diplomatije
Može li se ova lakrdija od javne diplomatije objasniti izopačenošću američke politike. Bizarni odnos prema kom desničar ima pravo da zakorači lijevo, a ljevičar desno. Tako je Bush mogao razgovarati sa „Arapima“ bez da ga kvalificiraju kao bezosjećajnu osobu, dok Obama, bez obzira koliko bespilotnih letjelica pošalje na istok, ostaje za veliki dio američke javnosti osoba mehkog srca. Ako ga vide da priča sa „njima“, to bi samo bio još jedan dokaz njegove potajne sklonosti prema muslimanima.
Takođe, može biti da se Obami obiti o glavu ako pristane na intervju. Za razliku od svog prethodnika, koji je postajao sve više samouvjeren što je stvarnost više pokazivala da nije upravu, Obama gubi samopouzdanje nakon što se ispostavi da su u pitanju pogrešne procjene, tako da je zaključio da je bolje da što manje govori.
Bilo kako bilo, suprotno onome što sam čuo u glavnom gradu, zvanični podaci Bijele kuće pokazuju da je predsjednik Obama sve samo ne ravnodušan prema novinarima. On je imao skoro 800 intervjua sa novinarima otkako je preuzeo dužnost, od kojih su mnogi iz stranih medija, a samo nekoliko novinara je otišlo dalje od jednostavnih pitanja.
‘Pravo ti daje moć’
Ali govoreći iskreno i uzimajući u obzir veliku američku vojnu i diplomatsku uključenost na Bliskom istoku, nije pošteno upoređivati širu regiju Srednjeg istoka sa bilo kojom drugom regijom.
Kako Obamina administracija pojačava zračne napade i produbljuje vojni angažman SAD-a u toj regiji, predsjednik Obama ima moralnu odgovornost da razgovara sa državama koje trpe neugodne posljedice američke moći.
Naprimjer, kao vrhovni zapovjednik, Obama mora pojasniti ciljeve i trajanje američkih vojnih operacija u Siriji i Iraku i razloge zašto je u tajnosti potpisao nalog da se američke vojne operacije u Afganistanu 2015. godine prošire na borbu protiv Talibana.
Kao i mnogi u toj regiji, zbunjen sam predsjednikovom tvrdnjom da američku vanjsku politiku pokreće princip „pravo ti daje moć“ i volio bih čuti neke odgovore o tome kako razmještaj američke vojske odgovara njegovoj viziji rješenja problema.
Predsjednik je sa pravom naglašavao, u nekoliko navrata, da vojna rješenja nisu dovoljna protiv prijetnji ekstremizmom i terorizmom koje podrazumjevaju, između ostalog, i potrebu da se osvoje „srca i umovi“.
To zahtjeva direktnu komunikaciju sa slabim i otuđenim elementima arapskog i muslimanskog društva koji su skloni ekstremizmu.
Ako predsjednik zaista vjeruje da je Amerika sila dobra, čak i kada djeluje loše; da su američki ciljevi tu da pomognu bespomoćnim manjinama, da posreduju mir, te da osnaže one koji navijaju za demokratska i prosperitetna društva u arapskim i muslimanskim zemljama, onda sve što treba uraditi je odgovoriti na pitanja koja zaokupljaju ljudski um.
Zvučni slogani nisu alternativa kvalitetnoj politici, ali prekidanje šutnje i komunikacija sa narodom te regije bi barem dalo odgovor na pitanje ravnodušnosti.
Arapi i američki izbori
Samo nekoliko dana nakon što je njegova stranka izgubila na kongresnim izborima, predsjednik Obama je rekao: “Postoje trenutci, nema sumnje, kada mislim da nismo bili uspješni u odlasku tamo i objašnjavajući ljudima šta je to što mi pokušavamo uraditi i zašto je to odluka u pravom mjeru“.
Upravo tako. Ali pazite! Ova lekcija je relevantna u vanjskim poslovima kao što je i u domaćim pitanjima.
Tačno, Arapi ne glasaju na američkim izborima, ali izgleda da Bliski istok ima isti utjecaj na političko raspoloženje u Americi kao Srednji zapad.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
(AL Jazeera)