Preveo: Edin Draganović
Postoji određen ritual kroz kojeg treba da prođe, tako se očekuje, sve i jedan od preko milijarde muslimana u svijetu, naročito oni u zapadnim državama, odmah nakon svakog nasilnog incidenta u kojem je počinitelj musliman. To je ritual koji se sada nastavlja sa talačkom krizom u Sidneju, u kojoj je jedan poremećeni samozvani šejh imena Man Haron Monis uzeo nekoliko ljudi za taoce u jednom kafiću u centru grada.
Ovo se očekuje od muslimana i muslimanskih organizacija da kažu: „Kao musliman, ja osuđujem ovaj napad i terorizam u bilo kojem obliku”.
Ovo očekivanje koje stavljamo na muslimane, da budemo apsolutno jasni, je islamofobično i i puno predrasuda. Osuda je oblik izvinjenja: izvinjenje za islam i za muslimane. Radi se o implikaciji da je svaki musliman pod sumnjom da ima simpatije prema terorizmu, osim ako on ili ona izričito kaže drugačije. Implikacija je također da je svaki zločin kojeg počini musliman odgovornost svih muslimana samo na osnovu njihove zajedničke vjere. Ova vrsta razmišljanja – okrivljavanje čitave grupe za postupke nekolicine pojedinaca, pretpostavljajući najgore o osobi samo zbog njegovog identiteta – je sama definicija netrpeljivosti.
Vrijeme je da se taj ritual prekine: nemuslimani u svim zemljama, a danas posebno oni u Australiji, trebali bi da konačno zauzmu ispravne pretpostavke da muslimani mrze terorizam jednako kao i oni, i da prestanu očekivati da muslimani dokazuju svoju nevinost samo zbog svoje vjere.
Pretpostavke pune netrpeljivosti su jedini objašnjiv razlog zašto ovaj ritual postoji, što znači da je održavanje ovog rituala održavanje netrpeljivosti. Inače, ne bismo očekivali od muslimana da osude Harona Monis – koji je očito luda osoba koja nema veze sa formalnim vjerskim grupama – više nego što bismo očekivali da kršćani osude Timothya McVeigh (terorista koji je izvršio napad u Oklahoma City-u u kojem je poginulo 168 ljudi, a preko 600 ranjeno, nap. prev.). Isto tako, ako neko krivi sve Jevreje za čin, recimo, ekstremističkih izraelskih doseljenika na Zapadnoj obali, odmah bismo i s pravom odbacili tu poziciju kao predrasudu. Mi razumijemo da je takva optužba puna mržnje i pogrešna – ali ne i kada se primjenjuje na muslimane.
Ovo su, doslovno, drugačiji standardi koje primjenjujemo samo na muslimane. Hend Amry, Libijka-Amerikanka, briljantno je satirizirala ova očekivanja s ovim tweet-om, naglašavajući proizvoljno očekivanje o tome šta se od muslimana očekuje i ne očekuje da osude:
Kao musliman, ja osuđujem djela seksualnog zlostavljanja u vremenu provedenom kao samozvani duhovni iscjelitelj specijaliziran za crnu magiju.
Ovaj ritual je počeo ubrzo nakon septembra 2001. godine. Američki muslimani, kao i muslimani u drugim zapadnim zemljama, bojali su se da bi mogli postati žrtve reakcije javnosti prema pripadnicima njihove religije. I pedsjednik George W. Bush bojao se istoga, te je održao govor moleći Amerikance da prihvate američke muslimane kao sugrađane. Ali, dok su kratkoročne potrebe da se zaštiti od reakcija bile stvarne, taj trenutak je prošao, a upornost rituala produžava islamofobiju više nego što je smanjuje, konstantno nas podsjećajući na naše predrasude da su muslimani krivi dok se ne dokažu nevinima.
Mediji su odigrali značajnu ulogu u održavanju ovog rituala, a time i predrasuda koje se kriju iza toga. Da, tu ubrajamo otvoreno islamofobične kablovske informativne operatere poput onih u SAD-u. Ali, tu se također ubrajaju čak i dobronamjerni mediji i novinari koji emituju osude muslimana i muslimanskih organizacija ekstremističkih djela nasilja, kao što je kriza taoca u Sidneju.
Umjesto toga, trebamo tretirati predrasude koje primoravaju na ovaj ritual – da muslimani nose kolektivnu odgovornost, da su osumnjičeni simpatizeri terorizma dok se ne dokaže drugačije – kao glatko fanatične ideje kojima nema mjesta u našem društvu. Ne postoji legitiman razlog za muslimanske grupe zbog kojeg bi trebale osudi ti Harona Monis, niti postoji bilo kakav legitiman razlog da se prema tim osudama odnosimo kao prema vijestima. Zato trebama prestati s tim.
Trebali bismo ljude kao što je Haron Monis tretirati prema ono što on i jest: jedan poremećeni luđak. I trebali bismo se odnositi prema muslimanima na osnovu onoga što oni i jesu: normalni ljudi koji naravno odbacuju terorizam, a ne kao manji oblik čovječnosti za kojeg se očekuje da odbaci nasilje svaki put kada se dogodi.
Max Fisher (Vox.com)