Piše: Mr. Osman Smajlović
Imam Buhari, Allah mu se smilovao, u svom je Sahihu predzadnje poglavlje naslovio I‘tisam bikitabi ve sunneti – Pridržavanje za Kur’an i sunnet, i počeo ga je bismillom i na početku je naveo pet hadisa. Navođenjem bismille na početku želio je postići berićet u svom radu i postići da sliči Allahovoj Knjizi, tj. plemenitom Kur’anu, jer i ona, kao i njene sure, počinje bismillom. U ovome se uviđa velika težnja imama Buharija da svoje riječi, djelo, razmišljanje, viziju, menhedž – životni pravac, čvrsto veže za Objavu, tj. Allahovu Knjigu.
Islamski učenjaci pojasnili su značenje samog poglavlja I‘tisam bikitabi ve sunneti rekavši da i‘tisam znači tražiti zaštitu, bezbjednost, ne činiti prijestupe i greške, u ljudskim okvirima i mogućnostima, dok termin Kitab označava plemeniti Kur’an, a termin sunnet podrazumijeva Poslanikovu praksu, riječi, djela.
Poruka koja se želi uputiti iz ovog poglavlja jeste da se trebamo čvrsto pridržavati Allahove Objave, Kur’ana i sunneta, i vraćati im se u svim segmentima našeg života. Zašto? Zato što je Uzvišeni Allah zagarantirao nepogrješivost u Svojoj objavi, Kur’anu i sunnetu. Uzvišeni Allah opisao je plemeniti Kur’an kao knjigu kojoj je “laž strana, bilo s koje strane, ona je objava od Mudroga i Hvale dostojnoga” (Fussilet, 42). Kur’an je zaštićen od svakog pokušaja mijenjanja, dodavanja ili oduzimanja.
Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne govori i ne djeluje po svome hiru, kao što se to jasno naznačava u Allahovim riječima: “On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje” (En-Nedžm, 3–4 ), pa je tako i sunnet zaštićen od svakog pokušaja mijenjanja, dodavanja ili oduzimanja.
Ibn Bettal, Allah mu se smilovao, rekao je: “Nepogrješivost nigdje ne postoji osim u Kur’anu, sunnetu i konsenzusu (saglasnosti) islamskih učenjaka u pogledu značenja određenog ajeta ili hadisa.” Kao što vidimo, ovaj islamski učenjak, koji je napisao komentar na Buharijev Sahih, pored Kur’ana i sunneta, spomenuo je i treći izvor zaštite i bezbjednosti, a to je konsenzus (saglasnost) islamskih učenjaka u pogledu značenja određenog ajeta ili hadisa. Jedan od Allahovih sunneta (zakona) na ovom svijetu jeste da se islamski ummet neći složiti u nečemu što je zabluda, kako se to navodi u vjerodostojnim hadisima. Također, konsenzus islamskih učenjaka izgrađuje se na dokazima iz Kur’ana i sunneta. Stoga mi, muslimani, ne trebamo nepogrješive pojedince, jer imamo nepogrješive izvore iz kojih trebamo crpiti temelje na kojima ćemo graditi svoj menhedž ili pravac.
Komentatori Buharijevog Sahiha spomenuli su da je imam Buhari naziv poglavlja I‘tisam bikitabi ve sunneti preuzeo iz stotinu trećeg ajeta sure Alu Imran: “Svi se čvrsto (i‘etesimu) Allahovog užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!”, a Allahovo uže jesu islam, Kur’an, džemat… Divan je onaj ko shvati ovo i čiji menhedž ili pravac bude kao pravac imama Buharija, Allah mu se smilovao.
U prvom hadisu koji je u ovom poglavlju naveo imam Buhari, plemeniti ashab Tarik b. Šihab kaže: “Jedan je židov rekao Omeru: ‘O, vladaru pravovjernih, da je nama objavljen ajet: – Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera – mi bismo taj dan uzeli za naš praznik.’ Na to Omer reče: ‘Ja zaista znam u kojem je danu objavljen ovaj ajet: objavljen je u petak, na Dan Arefata.’”
U drugim predajama pojašnjeno je da je židov spomenut u hadisu bio židovski rabin i izaslanik po imenu Ka‘b el-Ahbar, što znači da je dobro poznavao vrijednost spomenutog ajeta i vrlo je dobro znao šta govori. Kada je ovo pitanje postavio Omeru, još nije bio musliman, a to zaključujemo na osnovu toga što je muslimanu zabranjeno da za drugog muslimana kaže da je židov. Također, sam dijalog ukazuje na to, jer u njemu Ka‘b za sebe i svoj narod govori da su jedna zajednica, a za Omera i muslimane da su druga zajednica. Isto tako, u drugoj predaji koju bilježi Buhari, Ka‘b se obraća Omeru riječima: “…ajet u vašoj Knjizi koji vi čitate…”.
Ova predaja izrečena je u vrijeme Omerovog hilafeta, jer mu se Ka‘b obraća sa “o, vladaru pravovjernih…”, a, isto tako, u hadisu se može uočiti indirektna i potajna uvreda koju Ka‘b upućuje muslimanima, tj. kao da tim riječima Omeru i muslimanima želi reći da ustvari ne razumiju kur’anske ajete koji su im objavljeni i da ne poimaju pravu vrijednost Objave. S druge strane, može se primijetiti samopohvala, tj. da Ka‘b hvali svoj narod kao narod koji Objavu razumije bolje od muslimana, sugerirajući time da bolje poznaju njenu vrijednost.
Uzvišeni Allah u ajetu spomenutom u hadisu pripisuje Sebi usavršavanje vjere, upotpunjavanje Svojih blagodati i Svoje zadovoljstvo sa islamom kao vjerom. Razlog za to ogleda se u tome što u propisivanju vjere Uzvišeni nema sudruga niti pomagača, čak i kada se radi o vjerovjesnicima, jer su oni dostavljači Objave, i ko god pokuša uvesti novotariju u vjeru, time kao da se Allahu pripisuje kao sudrug. U hadisu do izražaja dolazi Omerovo razumijevanje vjere. Naime, Omer je upitao Ka‘ba za ajet o kojem govori, a potom ga je obavijestio da zna kada je i gdje je objavljen: obavijestio ga je da je ajet objavljen na dan Arefata, koji je bio u petak. Praznici su kod muslimana sastavni dio vjere, a židovi uvode praznike na osnovu svojih strasti. Ono što je islamom propisano da je praznik, muslimani to prihvataju za praznik. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, došao je u Medinu čije je stanovnike zatekao kako obilježavaju dva predislamska praznika. Vidjevši to, obavijestio ih je da im je Allah dva predislamska praznika zamijenio sa dva islamska praznika: Ramazanskim i Kurbanskim bajramom.
Ajet spomenut u hadisu ističe se po mnogim vrijednostima. Kada je Ka‘b rekao da bi židovi dan u kojem je objavljen ovaj ajet uzeli za praznik, Omer ga je obavijestio da je ajet objavljen na dan Arefata i da je to jedan od najboljih i najveličanstvenijih dana u islamu i da je dan Arefata tada bio u petak, dan koji je jedan od najboljih dana. Dakle, ajet je objavljen u petak na dan Arefata, što je svakako počast.
Prethodni hadis Tarika b. Šihaba ukazuje na to da se trebamo čvrsto pridržavati Kur’ana i sunneta i da je vjera islam upotpunjena i da je Allah zadovoljan da nam islam bude vjera.
Drugi hadis, koji je u ovom poglavlju naveo imam Buhari, prenosi Enes b. Malik i u njemu kaže: “Čuo sam Omera sutradan (tj. dan nakon Poslanikove smrti), kada su muslimani davali prisegu (na vjernost) Ebu Bekru, nakon što se prije Ebu Bekra popeo na minber Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je izgovorio kelimei-šehadet, i rekao: ‘Allah je za Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, odabrao ono što je kod Njega u odnosu na ono što je kod vas. Imate Knjigu (Kur’an) kojom je Allah uputio vašeg Poslanika – postupajte u skladu sa njenim smjernicama, pa ćete biti na Pravome putu! Zaista je njome Allah uputio Svoga Poslanika!”
Vrlo je jasna veza između navedenih hadisa i poglavlja I‘tisam bikitabi ve sunneti – Pridržavanje za Kur’an i sunnet: “Imate Knjigu (Kur’an) kojom je Allahu uputio vašeg Poslanika – postupajte u skladu sa njenim smjernicama, pa ćete biti na Pravome putu! Zaista je njome Allah uputio Svoga Poslanika!”
Omer, Allah bio zadovoljan njime, smatrao je da je nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prekida Objave, muslimanima dovoljna Allahova Knjiga i, isto tako, Omerova poruka vrlo je jasna: “…postupajte u skladu sa njenim smjernicama, pa ćete biti na Pravome putu!”
Uzvišeni je Allah Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uprkos svim njegovim dobrim osobinama, odgojio na temeljima Kur’ana i ova činjenica ukazuje na našu veliku potrebu za kur’anskim odgojem.
El-Asr