Autor: Glenn Greenwald
Preveo: Nermin Spahić
Barack Obama je na nedavnoj izbornoj konferenciji za medije rekao da će od novog saziva Kongresa tražiti Dozvolu za upotrebu vojne sile (AUMF), čime bi se legalizovalo bombardovanje Sirije i Iraka koje je počelo još prije tri mjeseca. Ako bi htjeli biti krajnje dobronamjerni, rekli bismo da je traženje dozvole od Kongresa za rat koji je već odavno počeo barem bolje od pokretanja onog za koji je taj isti Kongres odobrenje eksplicitno uskratio, a što se Obami desilo u slučaju Libije.
Kada je američka mašinerija počela napade na Siriju u septembru, primjetio sam da je to sedma po redu većinski muslimanska zemlja obradovana Obaminim projektilima. Takođe sam primjetio da ovo bombardovanje znači da je Obama postao četvrti uzastopni predsjednik SAD-a koji bombarduje Irak. Posmatrajući ih izdvojeno, ove činjenice zaista puno toga otkrivaju. Američko nasilje je poprimilo tolike obime da ga više skoro i ne registrujemo. Samo ove sedmice američki projektili su ubili deset osoba u Jemenu, a ubijeni su ekspresno i paušalno proglašeni „potencijalnim militantima“ (što ustvari znači da su samo vojno sposobni). Ova ubistva skoro niko nije ni prokomentarisao.
Da bi se stekla sveouhvatnija slika američkog nasilja u svijetu potrebno je postaviti i odgovarajuće pitanje: Koliko muslimanskih zemalja su SAD bombardovale i okupirale od 1980. godine? Odgovor na ovo dao je Washington Post, tačnije vojni historičar i bivši general američke vojske Andrew Bacevich:
„Dok se Amerika trudi da suzbije širenje militanata „Islamske države“ u Siriji, treći irački rat se pretvorio u četrnaesti po redu veliki bliskoistočni sukob. Naime, Sirija je, računajući od 1980. godine, postala četrnaesta zemlja u muslimanskom svijetu koju su SAD okupirale ili bombardovale i u kojoj su američki vojnici ubijali i bili ubijani“.
Da ih pobrojimo sve: Iran (1980, 1987-1988), Libija (1981, 1986, 1989, 2011), Liban (1983), Kuvajt (1991), Irak (1991-2011, 2014-), Somalija (1992-1993, 2007-), Bosna i Hercegovina (1995), Saudijska Arabija (1991, 1996), Afganistan (1998, 2001-), Sudan (1998), Kosovo (1999), Jemen (2000, 2002-), Pakistan (2004-) i sada Sirija.
Ova lista ne uključuje bombardovanja i okupacije od strane ključnih američkih saveznika uz svesrdnu podršku Pentagona. Ne uključuje ni državne udare protiv demokratski izabranih vlada, masovna mučenja i zatvaranja ljudi bez optužbe. Ne uključuje, naravno, ni napade i preventivne ratove u drugim dijelovima svijeta poput centralne Amerike, Kariba ili Afrike.
Mnogo toga bi se moglo reći o formalnim i neformalnim grupama na zapadu koje posvećuju ogromnu pažnju i vrijeme propovjedanju protiv muslimanskog primitivizma i nasilja. „U Gazi nema barova za homoseksulace“ uzvikuju opsesivno antiislamski telali, kao da je to najbitnija stvar za donošenje suda o jednom društvu. Njihovu iracionalnu opsesiju demonizacijom muslimana oslikava upadljiva činjenica (dok njihove vlade istovremeno vode brutalne ratove protiv muslimana, a njihova društva diskriminišu iste) da namjerno ignorišu napredne homoseksualne zajednice u Istanbulu ili Bejrutu i da uopće ne spominju nepostojanje istih u recimo, kršćanskoj Ugandi.
Primjenjujući očiglednu taktiku profilirane i usmjerene mržnje, oni vole naglašavati najgnusnija pojedinačna djela kod muslimana i zatim ih reflektovati na cijelu zajednicu, dok ignorišu (često ofirno i bez ikakvog prikrivanja) ista takva djela Židova i kršćana. Ukoliko bi takvo nešto uradili, znamo da bi najvjerovatnije dobili otkaz.
Ali od svih pojedinačnih zaključaka koje možete donijeti o ovim grupama, jedan uvijek najviše zapanjuje: Ti isti ljudi koji vole javno upozoravati na muslimansko nasilje kao neku vrstu ultimativne prijetnje svemu i svačemu, žive u zemljama čije vlade čine daleko više nasilja i krvoprolića nego bilo ko drugi. To je jednostavna i lahko dokaziva činjenica.
Oni koji minderišu po zapadnim zemljama konstantno osuđujući islam i opisujući ga kao izvor svih zala, dok istovremeno veoma malo vremena troše ukazujući na ovisnost svojih društava o nasilju i agresiji, kao i na vlastite nacionaliste i religijske fanatike, dosegli su vrhunac najogavnijeg tribalizma. Oni su navikli na to da imaju komšiju koji ubija, krade i pljačka, a zatim u slobodno vrijeme, vrišteći poput curice, upozorava društvo na loša djela ljudi koji žive hiljadama kilometara daleko. Dijagnoza takvih osoba je patološko samoobmanjivanje, a tim terminom se mogu opisati i političke i intelektualne grupe koje repliciraju takvo ponašanje.
Čista neformalnost i bezbrižnost s kojom je Obama pozvao na novo bombardovanje pokazuje koliko su američko nasilje, imperijalizam i militantnost postali u svijetu ustaljeni i uobičajeni. Dio građana te iste zemlje, koji su se posvetili isključivo ukazivanju na nasilje drugih, dokaz su koliko je tribalizam kao ljudski nagon moćan i poguban.
(firstlook.org)