Piše: mr. Rusmir Čoković
Sura El-Fatiha nije samo sura kojom otpočinje Kur’an, već je ona sura koja je, po mišljenju velikog broja islamskih učenjaka, među prvim surama koje su objavljene. Ako bi se tako moglo reći, Fatiha je Kur’an “u malom” zbog mnoštva značenjā koja sadrži. Jedan od aspekata Kur’ana, a time i ove velike sure, jeste odgojni. Vjernik stalno uči suru El-Fatiha, a ona njega stalno podučava.
“Hvala Allahu, Gospodaru svjetova”: Pored pohvale Allaha i činjenice da Gospodar znači Stvoritelj, Onaj koji svim upravlja, koji je ljudima dao blagodati i koji ih čuva, ovaj ajet sadrži i zahvalnost. No, za razliku od pohvale, zahvalnost se iskazuje srcem, djelom i riječju. Tu razliku uočavamo i u ajetu u kojem Allah kaže: “Budite zahvalni, o, čeljadi Davudova! – A malo je zahvalnih među robovima Mojim” (Sebe, 13). Uočavamo da je rekao “budite zahvalni”, a nije rekao govorite “zahvalni smo”. Ako iko zaslužuje potpunu zahvalnost, onda je to Plemeniti Gospodar. Za razliku od iskazivanja zahvalnosti jezikom, zahvalnost srca podrazumijeva spoznaju da blagodat dolazi od Allaha: “…od Allaha je svaka blagodat koju uživate.” (En-Nahl, 53) Blagodati se razlikuju, a najveća je blagodat vjere jer ona vodi vječnoj blagodati. Zahvalnost djelom podrazumijeva pokornost Njemu Milostivom. Oni koji su izrazito zahvalni, svoju pokornost ne ograničavaju samo na ono obavezno, već se dobrovoljnim djelima (nafilama) žele posebno približiti svome Stvoritelju. Kada su neki ashabi vidjeli da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao toliko dugo da bi mu otekle noge, začuđeno bi ga upitali: “O, Allahov Poslaniče, Allah ti je oprostio sve grijehe, pa zašto toliko klanjaš?”, a on bi odgovorio: “Zar da ne budem Allahov zahvalni rob!? (Buhari, br. 4836, i Muslim, br. 2819)
“Milostivom, Samilosnom”: Ovaj ajet dolazi nakon spominjanja da je On Stvoritelj svjetova, što je pokazatelj da je najveća veza između Allaha i Njegovih stvorenja – Njegova milost. Ukoliko nam mnogo znači da je upravo milost veza između nas i Gospodara, onda trebamo shvatiti da je milost jedna od najvažnijih veza između nas i ostalih stvorenja. U vjerodostojnom hadisu navodi se: “Onima koji su milostivi, Allah će se smilovati. Smilujte se onima koji su na Zemlju, smilovat će vam se Onaj koji je na nebesima.” (Ebu Davud, br. 4941, Tirmizi, br. 1924)
“Vladaru Dana sudnjeg”: Dana sudnjeg (ar. jevmiddin) znači Dana nagrade i polaganja računa. Ovo značenje svakog navodi na razmišljanje o svojim djelima. Onoga ko razmišlja o ovom ajetu to nedvojbeno podsjeća na osjećaj odgovornosti u pogledu djela koja čini. Plod osjećaja odgovornosti jeste odmjerenost u djelima i riječima. Isto tako, razumijemo da za bolju odgovornost čovjeka treba veoma često, odnosno konstantno podsjećati na eventualne loše posljedice njegovog neodgovornog ponašanja, ali isto tako i na dobre posljedice njegovog odgovornog ponašanja. Ovo kažem jer vjernici ovu suru ponavljaju svakodnevno na svakom rekatu namaza. Možda najteži ajeti koji imaju slično značenje ovome jesu ona dva sa kraja sure Ez-Zilzal u kojima se kaže: “Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjet će ga.”
Ipak, čovjek koji napravi propuste i eventualno bude neodgovoran, može se iskrenom tevbom popraviti jer On je Onaj “koji oprašta grijehe i prima pokajanje” (Gafir, 3).
“Samo Tebe obožavamo…”: Ako znamo da se pod obožavanjem (ibadetom) podrazumijeva “sve što Allah voli od djela i riječi, tajnih i javnih”, odnosno, da je to “sve što je Allah naredio” i da ono može biti vezano za naš odnos prema Allahu i prema ljudima i drugim stvorenjima, onda ćemo, da ne bismo bili kontradiktorni, nastojati to primijeniti u životu. Tako mi vjerujemo da Allah sve vidi pa ćemo svoja djela usklađivati da ih vidi onako kako On to voli. Uz to, vjerujemo da On sve čuje, pa ćemo paziti da izgovaramo ono što On voli i šutjet ćemo onda kada On to voli. I vjerujemo da On sve zna, pa ćemo se truditi da ono što naše grudi kriju bude ono što On isto tako voli. Pored ovoga, obožavanje samo Njega podrazumijeva da, ukoliko nam se neko ili nešto ispriječi na tome putu, budemo hrabri i nikada ne dadnemo nikome i ničemu prednost nad Allahom i pokornosti Njemu. Neko reče: “Prava sloboda jeste da budeš pravi Allahov rob, a da se toga oslobodiš, pravo je ropstvo.” Značenje ovog ajeta u drugom obliku nalazimo u suri Ez-Zarijat (56): “Džine i ljude stvorio sam samo da Me obožavaju”, te nam stoga ne preostaje ništa drugo već da svoj život uskladimo sa ovim značenjem.
“…i samo od Tebe pomoć tražimo”, tj. ne tražimo pomoć ni od koga osim od Tebe. Samo Tebe obožavamo, ali mi to ne možemo bez Tvoje pomoći i zato samo od Tebe pomoć tražimo. Ovo je zato jer vjernik koji je spoznao Allaha, spoznao je da je u stalnoj potrebi da mu On bude na pomoći. Isto tako, onaj ko obožava nekog drugog mimo Allaha nije spoznao Allaha onako kako treba, a takvo je stanje i sa onim koji traži pomoć od nekog mimo Allaha. Iz ovoga razumijemo da se razlog zbog kojeg će oni koji Ga ne obožavaju početi to činiti nalazi u tome da Ga upoznaju onako kako treba. Neki su učenjaci rekli da oblik množine u riječima “obožavamo” i “tražimo” ukazuje na značaj potpomaganja sa drugim vjernicima.
“Uputi nas na Pravi put…”: Ovo je ajet u vidu dove. Ovdje zapažamo nekoliko stvari:
Prvo, dova je navedena nakon pohvale Allaha, spominjanja Njegovog velikog djela – stvaranja svjetova, i nakon spominjanja Njegovih lijepih imena “Milostivi, Samilosni”, i Njegovog svojstva Vladara Dana sudnjeg. Upravo su ovo pravila lijepog ponašanja prilikom upućivanja bilo koje dove: donijeti pohvalu na Allaha, spomenuti Njegova lijepa imena i svojstva i ono Njegovo djelo koje je sukladno dovi koju učimo, pa Ga onda zamoliti za ono što želimo.
Drugo, dova je navedena u obliku množine, a ne jednine. “Uputi nas!”, a ne: “Uputi me!” Ovo ukazuje na važnost nesebičnosti, važnosti zajednice, važnosti dove za druge muslimane. Jer, ako u ovoj dovi tražimo uputu za “nas”, onda nismo sebični, u zajednici se ne ponašamo destruktivno, pomažemo svakog od “nas” da bolje spozna Pravi put i da se svi ponašamo u skladu sa njim.
Treće, dok učenjem ovog ajeta u vidu dove tražimo uputu na Pravi put, moramo znati šta je Pravi put. Ako znamo da je Pravi put zapravo put Kur’ana, put sunneta Poslanika islama Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, put islama, onda ne možemo a da ne nastojimo da spoznajemo taj put iz izvora islama. U suprotnom, mi istovremeno kao da tražimo nešto što nećemo da uzmemo, kao da tražimo uputstva, a ne zanima nas šta su zapravo ta uputstva. Isto tako, ako znamo da ovim ajetom tražimo da nas Allah učvrsti na Pravom putu, onda, ako već znamo šta je Pravi put, ne smijemo sebi dozvoliti da radimo ono što je tome suprotno, što je u oprečnosti sa njegovim smjernicama i propisima, jer tražimo da budemo čvrsti i ustrajni u onome što istovremeno kršimo.
“Na put onih kojima si blagodaran bio…”: Ako znamo da su oni spomenuti u ajetu: “Oni koji su pokorni Allahu i Poslaniku bit će u društvu vjerovjesnīkā, i pravednīkā, i šehīdā, i dobrih ljudi, kojima je Allah blagodaran bio” (En-Nisa, 69), onda znamo da postoje svijetli primjeri ljudi koji su hodili Pravim putem. Ako znamo da su oni uzori i tražimo od Allaha da nas uputi da i mi idemo njihovim stopama, onda to iziskuje da ih upoznamo i da vidimo kako su se oni ponašali u stanju rahatluka i musibeta, teškoća, u samoći i u društvu, u miru i u ratu, kako su se odnosili prema Allahu i prema ljudima. Da bismo to otkrili ne trebaju mnoge enciklopedije i biblioteke, jer je Allah u Kur’anu posvetio tome veliki dio. Gotovo da nema situacije u kojoj se možemo naći u životu a da u Kur’anu ne nađemo opis nekoga ko je bio u sličnoj situaciji, i opis toga kako je postupio, pa da i mi slično postupimo, jer “u kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni” (Jusuf, 111). Nije čudo što je nama potrebno da spoznamo ove uzore jer je to trebalo i plemenitom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kojem je Milostivi Gospodar, opisujući prijašnje poslanike, rekao: “…Njih je Allah uputio, zato slijedi njihov Pravi put.” (El-En‘am, 90)
“…A ne onih koji su na sebe srdžbu izazvali niti onih koji su zalutali!” U hadisu se navodi: “Oni koji su na sebe srdžbu izazvali jesu židovi, a oni koji su zalutali jesu kršćani.” (Tirmizi, 2953, hasen) Istina je da su ove dvije skupine ljudi najistaknutije skupine na koje se odnosi ovaj ajet, jer da se misli samo na njih, onda bi ajet mogao glasiti: “A ne na put židova i kršćana.” Ovo kažemo jer je cilj ajeta ukazati na osobine zbog kojih su jedni “na sebe srdžbu izazvali”, a drugi “zalutali”.
Iz drugih kur’anskih ajeta zaključuje se da su židovi ti koji su na sebe srdžbu izazvali, jer su, kada im je došao Poslanik koji je od Allaha prenosio Objavu i upućivao Pravi put, nakon što su spoznali Pravi put, odmah su ga ostavili. Učinili su to radi zadovoljavanja svojih prohtjeva za novcem i vlašću ili, bolje rečeno, strastima uopćeno. Iz toga slijedi da je jedan od najvećih razloga neslijeđenja Istine i Pravog puta upravo slijeđenje strasti. Kada to vjernik zna, onda se sa posebnom pažnjom čuva da on ne skrene sa Pravog puta zbog slijeđenja neke strasti. Naši su učenjaci naveli da postoje psihičke i tjelesne strasti. Primjer tjelesnih strasti jesu strasti za hranom, pićem i spolnim odnosom, a primjer psihičkih jeste strast za ugledom, hvalom i slavom. Ni zbog jedne od strasti vjernik neće prekršiti smjernice Pravog puta i njegove propise, a ukoliko ih i prekrši, dužan je da se pokaje i da ih se riješi.
Isto tako, iz mnogobrojnih ajeta shvatamo da su kršćani oni koji su zalutali jer nisu spoznali Pravi put. U ovome se nalazi poticaj vjernicima koji su spoznali Pravi put da ga još više istražuju, izučavaju njegove smjernice i propise. Nepostojanje želje za spoznajom smjernica i propisa islama čini ljude sličnim kršćanima kojima se vjera svodi na nasljednu tradiciju, a ne na nešto što je itekako utemeljeno na autentičnosti njihove knjige i prakse njihovog poslanika. Ibn Kesir u svom Tefsiru kaže: “Put vjernika sadrži poznavanje istine i činjenje djela shodno njenoj spoznaji, jer židovi nisu postupali u skladu sa svojom spoznajom istine, a kršćani je nisu istinski spoznali.”
Dakle, dva su razloga zbog kojih ljudi ostavljaju Pravi put: slijeđenje strasti i neznanje. Neprijatelji islama na sve moguće načine pokušavaju navesti muslimane da, poput njih, slijede svoje strasti i da ostanu neznalice prije svega u pogledu svoje vjere.
Od iskazivanja hvale Allahu i zahvale Njemu na blagodatima, uz naglašavanje odgovornosti, iskazivanja monoteizma i traženja pomoći, preko isticanja značenja zajednice i traženja upute od Njega, ugledajući se na dobre i čuvajući se puta onih loših uzora, sura El-Fatiha svakodnevno nas više puta odgaja. Primjenom ovih odgojnih smjernica u životu možemo samo napredovati na putu ka Allahu i ka Kući vječnosti gdje će vjernicima “njihova posljednja dova biti: ‘Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!’” (Junus, 10)