Izgovaranje tesmi’a, tahmida i nijjeta?

Pitanje: Eselamu alejkum, imam jedno pitanje, npr. recimo kod džumanskog suneta ili bilo kojeg drugog suneta, kada se dižemo sa ruku’a, šta mi izgovaramo, pošto to ne klanjamo sami, da li se kaže semi’a-allahu li-men hamideh, rabena lekel-hamd? I čuo sam sam da kada se zanijeti neki namaz da se samo kaže „Allahu ekber“, tj. da se ne uči nijet tog namaza? Pošto sam ja, recimo, iz Tuzle kod nas svi zanijete riječima, i hodže takođe, šta je sada tu ispravno? ALLAH vas nagradio.

Odgovor: Alejkum selam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

a.) El-Tesmi’ je izgovoriti riječi: „Semi’allahu limen hamideh“ – „Čuo Allah onoga ko Mu zahvaljuje“ – prilikom podizanja sa namaskog ruku’a, dok je el-Tahmid izgovaranje riječi: „Rabbena lekel-hamd“ – „Gospodaru naš, Tebi pripada svaka hvala“ – u stojećem stanju, nakon ustajanja sa ruku’a.

Većina islamske uleme (džumhur) je na stanovištu da je izgovaranje ovih namaskih zikrova sunnet-mustehabb, dok hanbelije smatraju da je izgovaranje ovih zikrova vadžib-obavezno.

Šejh Ibnu Usejmin, rhm., u svom djelu el-Šerh el-Mumti’a, 3/433., kaže: „Dokazi za obaveznost izgovaranja ovih zikrova, su sljedeći:

1. Allahov Poslanik, s.a.w.s., je uvijek istrajavao na spomenutim zikrovima, i ne bilježi se da je ikada izostavio izgovoriti riječi „semi’allahu limen hamideh“.

2. Te riječi su simbol (ši’ar), prelaska sa ruku’a na kijam.

3. Allahov Poslanik, s.a.w.s., je rekao: „Kada imam kaže „semi’allahu limen hamideh“ – vi recite: „rabbena lekel-hamd“. (Sahihajn-Sunen)

Islamski pravnici su složni na tome da će osoba koja sama klanja namaz (munferid) izgovarati i el-tesmi’ i el-tahmid zajedno, prilikom ustajanja sa ruku’a. Po ovom pitanju se bilježi opšta saglasnost uleme. (Pogledaj: Šerhu Me’anijel-Asar, Tahavi, 1/240.; el-Istizkar, Ibnu Abdul-Berr, 2/178.)

Čitajući fikhsko djelo el-Mugni, 1/548., može se shvatiti da po ovom pitanju postoji razilaženje – ali nije tako, jer se to razilaženje odnosi na slučaj namaza kojeg zajedno obavljaju imam i me’mum – i šta se od svega navedenog propisuje svakom od njih:

Što se tiče imama – islamski učenjaci kažu:

1. Imam će izgovarati samo el-Tesmi’, dok el-Tahmid neće. Hanefije i malikije.

2. Imam će izgovarati oboje: el-Tesmi’ i el-Tahmid. Šafije i hanbelije.

Drugo mišljenje je jače shodno hadisu od Ebu Hurejre, r.a., u kojem se kaže: „Allahov Poslanik, s.a.w.s., bi rekao: „Allahumme rabbena lekel-hamd“ – nakon što bi izgovorio: „Semi’allahu limen hamideh“!“ (Buhari, br.795.; Muslim, br.392.)

Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani, rhm., pojašnjava da je imamu pohvaljeno izgovarati riječi el-Tahmida, shodno ovome hadisu. (Pogledaj: Fethul-Bari, 2/367.)

Što se tiče me’muma – osobe koja klanja za imamom:

1. On će izgovarati samo el-Tahmid, i neće izgovarati el-Tesmi’. Hanefije, malikije, hanbelije.

2. Me’mumu je pohvalno da izgovara i riječi el-Tesmi’a i el-Tahmida. Šafije, zahirije, i odabrano je mišljenje kod šejha Albanija, rhm., pogledaj djelo „Sifetul-Salah“, str.135.. Za više njihovih dokaza pogledaj djelo „el-Havi lil-Fetava“, od imama Sujutija rhm., 1/35.

Mišljenje većine islamske uleme je jače i utemeljenije shodno hadisu od Enesa b. Malika, r.a., u kojem stoji da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Imam je određen kako bi se za njim klanjalo, pa ako imam bude klanjao stojeći i vi klanjajte stojeći, kada učini ruku’ i vi učinite ruku’, kada ustane i vi ustanite, i kada on izgovori: „semi’allahu limen hamideh“ – vi recite: „rabbena lekel-hamd“…“ (Muttefekun ‘alejh)

1. ) Što se tiče izgovaranja nijjeta prilikom stupanja na namaz, o tome islamska ulema kaže slijedeće:

Imam Ibnu Nudžejm el-hanefi, rhm., kaže: „Šart je da čovjek svojim srcem zna šta čini, tj. koji namaz klanja – uslov je da čovjek zna šta čini i šta klanja. Nijjet je želja ili volja za činjenjem nečega, a uslov nijjeta je da odvaja među farzovima – kako se to naznačava u Fethul-Kadiru… u djelu Šerhul-Medžme’a, od Ibnul-Melika stoji: Ko namjeri klanjati namaz, i bude znao da li je u pitanju podne ili ikindija ili nafila ili na-kaza (naklanjavanje) – to će mu se smatrati nijjetom, i nije u potrebi za drugim nijjetom radi detaljnijeg definisanja postupka, ako odmah nakon toga učini tahrim (počne s namazom)… Znanje se spominje da je u srcu, pa je zbog toga nijjet djelo srca, i jezik nema veze s njim… Najmanji vid toga jeste da ako bi upitali čovjeka o tome što čini da nam odmah može odgovoriti bez razmišljanja…

Od Muhammeda el-Šejbanije, rhm., se prenosi da je rekao – ako bi čovjek, prilikom uzimanja abdesta, zanijetio da hoće klanjati podne ili ikindiju, za imamom, i nakon tog nijjeta ne bude se bavio radnjama ne vezanim za namaz, i kada dođe na mjesto obavljanja namaza – počne s namazom, a ništa od nijjeta više ne spomene – takav namaz mu je dozvoljen sa onim prvim nijjetom kojeg je imao prilikom uzimanja abdesta. Ovo se prenosi od imama Ebu Hanife i Ebu Jusufa.

U djelu el-Beda’i se bilježi da je Ebu Jusuf, rhm., rekao: „Ko izađe iz svoje kuće, s namjerom da obavi farz-namaz u džematu, pa kada stigne do imama, donese početni tekbir – i u tom momentu se ne prisjeti nikakvog nijjeta – takav postupak mu je dozvoljen. Imam el-Kerhi, rhm., kaže: Nije mi poznato da se iko od naše uleme razišao sa Ebu Jusufom po ovom pitanju… Islamska ulema je složna na tome da ako čovjek zanijeti svojim srcem i ništa ne izgovori – takav postupak mu je ispravan, kako to spominje velik broj učenjaka. Ono što se spominje u djelu el-Hanijja i kod imama Šafije – da je izgovor jezikom obavezan, to se ne prihvata.

Šejhovi se razilaze po pitanju izgovaranja nijjeta jezikom:

1. (Munjetul-Musalli) Ovo je odabrano mišljenje u djelu el-Mudžteba označeno kao ispravno, i u djelu el-Hidaja, el-Kafi, el-Tebjin opisano kao dobar postupak za sabiranje misli.

2. U djelu el-Ihtijar se ovo mišljenje pripisuje Muhammed b. el-Hasenu, kao i u djelu el-Muhit, el-Beda’i.

3. Bid’at. U pitanju je novotarija izuzev kod čovjeka koji nije u stanju srcem donijeti nijjet sve dok ga ne izgovori jezikom. U takvom slučaju je nijjet mubah-dozvoljen. (el-Kunja)

4. Sunnet je zadržati se na nijjet srca – ali ako čovjek to izgovori jezikom, dozvoljeno je.
   

5. (Šerhul-Munjeh)

Ono što je Zahir-očito u djelu Fethul-Kadir, jeste odabir da je u pitanju bid’at-novotarija. Neki hafizi kažu: Od Allahovog Poslanika, s.a.w.s., se ništa ispravnim putem ne prenosi po ovom pitanju, niti sahih niti da’if – da je prilikom početnog tekbira izgovarao: klanjam taj i taj namaz, niti se to prenosi od ikog od ashaba i tabi’ina. Ono što se prenosi jeste da je Poslanik, s.a.w.s., donosio tekbir onda kada bi otpočinjao sa svojim namazom.“ (Pogledaj: el-Bahr el-Ra’ik šerh Kenzul-Deka’ik, 3/93.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., kaže: „El-hamdulillah; nijjet-namjera, za taharet – abdest, gusul i tejemmum, te nijjet za namaz, post, hadždž, zekat, kefarete i ostale ibadete – nije u potrebi za izgovorom jezika, na čemu su složni svi islamski učenjaci. Mjesto nijjeta je srce a ne jezik, uz njihovu opštu saglasnot, tako da ako čovjek jezikom izgovori suprotno od onoga što mu je u srcu – u obzir će se uzeti ono što se imala namjera u srcu, ne ono što se reklo.

Ulema se spori samo da li je mustehabb-pohvaljeno, u sebi izgovarati nijjet ili nije? Po ovom pitanju pravnici imaju dva stava. Jedan dio imama hanefijskog mezheba, Šafija i Ahmed smatraju da je mustehabb-pohvaljeno izgovarati nijjet u sebi, jer je to sigurnije. Jedan dio malikija, imam Ahmed i ostali kažu:

Nije mustehabb-pohvaljeno izgovarati nijjet – jer je to novotarija, ne prenosi se od Poslanika, s.a.w.s., niti od ashaba, niti je Poslanik, s.a.w.s., ikome naredio da izgovara nijjet, niti je ikoga od muslimana tome podučio. Da je taj postupak poznat i propisan, ne bi ga Poslanik, s.a.w.s., zapostavio, niti njegovi ashabi – a Ummet je svakodnevno, jutrom i večerju, u potrebi za ovim propisom. Ovo mišljenje je najispravnije, po ovom pitanju.

Izgovaranje nijjeta se može smatrati naksom-krnjavošću u razumu i vjeri. U vjeri zato što je u pitanju novotarija, a u razumu zato što je taj postupak ravan postupku čovjeka koji želi jesti pa prije toga kaže: Odlučih da stavljanjem ove ruke u ovu posudu uzmem zalogaj kojeg ću staviti usta, sažvakati, zatim progutati kako bih se najeo i zasitio! – a Allah, dž.š., najbolje zna.“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 22/232.)

Odgovorio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha