Piše: Rami Khouri
Preveo: Nermin Spahić
Sjedinjene Američke Države izvode zračne udare u Iraku, vojno su angažovane na terenu sa brojnim specijalnim jedinicama i namjeravaju bombardovati ciljeve u Siriji. Ko je neprijatelj kojeg SAD napadaju? Ako ćemo zaključivati iz američkih javnih političkih debata, odgovor je da ne možemo biti baš sigurni.
Ključna činjenica koja oslikava evoluciju uspona i moći Islamske države, kao i svih njenih prethodnih formi jeste da jako malo ljudi mimo njenog užeg vodstva zna bila šta o njenoj strategiji i ciljevima.
Ono što se zna jeste da smo suočeni sa nasilnom grupom koju čine desetine hiljada ljudi, koja je zauzela teritoriju sjevernog Iraka i Sirije i koja vojno djeluje duž svojih granica u obje države. Sada se vode debate o tome ko je kriv za njen nastanak, koliko teritorija će zauzeti i koliku podršku ima u okolnim zemljama koje nisu pod njihovom kontrolom.
Sve ovo jeste važno, ali najstravičniji aspekt fenomena Islamske države nisu mladići ekstremisti koji joj se odazivaju, već faktori širom arapskog svijeta i drugdje koji su doprinijeli njenom nastanku. Ti faktori i dalje oblikuju ovaj problematični region. Islamska država je dinamičan fenomen koji se širi i uzroci zbog kojih dobija podršku i dalje djeluju u mnogim zemljama. Zbog toga je naš kolektivni izazov da ispravno odredimo elemente koji su iznjedrili mentalni sklop zbog kojeg se omladina priključuje takvim pokretima i upušta u divljaštva koja Islamska država propagira na svojim snimcima putem globalnih medija.
Uzimajući navedeno u obzir, nemam ni najmanju sumnju da je najznačajniji i najrašireniji uzrok širenja mentalnog sklopa Islamske države model modernih arapskih totalitarnih država koje još od 1970. godine svoje građane tretiraju kao djecu koju treba podučiti poslušnosti i pasivnosti prije svega drugog. Drugi faktori su takođe odigrali svoju ulogu u nastanku ove groteskne države, a to su cionizam i izraelski nasilni kolonijalizam, te konstantno uplitanje i vojni udari stranih sila uključujući SAD, neke europske države, Rusiju i Iran.
Jedina stvar koja me u ovom pogledu iznenadila tokom mojih 45 godina izučavanja i pisanja širom arapskog svijeta jeste kako to da se fenomen ekstremizma koji će izazvati katastrofalan kolaps postojećih država nije dogodio ranije. Barem od 1970. godine prosječan arapski građanin živi u političkim, socijalnim i ekonomskim sistemima koji ne pružaju ni mrvu odgovornosti, političkih prava i društvene participacije. Te države karakterizira rastuća disfunkcionalnost i korupcija, ekonomska nejednakost koja je većinu stanovništva odvela u hronično siromaštvo, te ponižavajuća indolentnost i neuspjeh u suprotstavljanju cionizmu i stranim hegemonističkim ambicijama. Ovi sistemi su praktično kriminalizirali razvoj potencijala pojedinca u smislu intelekta, kreativnosti, društvenog života, kulture i identiteta.
Fenomen Islamske države je posljednja, ali ne i konačna stanica na putu masovnog ponižavanja i dehumanizacije Arapa koji žive pod autokratskim režimima koji se vrte oko jedne porodice ili klana uz neizbježnu podršku stranih pokrovitelja. Strani vojni udari su takođe pogoršali ovaj trend, ali najveći pojedinačni uzrok ovo fenomena oličenog u krvavom ekstremizmu je nevolja nekoliko stotina miliona Arapa koji već par generacija ne mogu u vlastitom društvu na human način realizirati svoje potencijale, imati slobodu mišljenja i govora ili u mnogim slučajevima obezbjediti osnovne životne potrebe za sebe i svoju familiju.
Izražavanje zbunjenosti koje danas čujemo od brojnih arapskih i zapadnih političara ili analitičara o tome zašto se Islamska država pojavila i šta s njom učiniti zvuči potpuno irelevantno i neozbiljno. Isti ljudi koji pompezno i izvještačeno brinu o prijetnji Islamske države su često oni koji su direktno bili uključeni u djela koja pomažu njenom jačanju (korumpirane arapske totalitarne države, invazija na Irak i bezrezervna podržka Izraelu).
Postoji samo jedno učinkovito oružje u dugotrajnoj borbi za eliminaciju Islamske države i njenih eksponenata, a to je prestati voditi zločinačku politiku koja je ponizila milione čestitih Arapa i Arapkinja i koja oblikuje arapske zemlje proteklih pola stoljeća. Bombardovanje Sirije i Iraka uz vojne akcije Kurda i lokalnih Arapa će kupiti nešto vremena, međutim ako se modeli iskvarenih arapskih totalitarnih država ne promjene, masovni očaj i histerija koju Islamska država predstavlja će kad-tad ponovo buknuti u još ekstremnijem obliku.