Autor: Michael Muhammad Knight
Preveo: Nermin Spahić
Takozvana Islamska država je nedavno objavila još jedan brutalan video u kojem njihov borac porijeklom sa zapada kolje svoju žrtvu. Kako se to i inače dešava, dobijao sam poruke u kojima se traži objašnjenje ovog događaja.
Vidite, i ja sam nekad bio potencijalni „džihadista“.
Prije dvadeset godina napustio sam katoličku školu u New Yorku da bih školovanje nastavio na medresi u Pakistanu. Kao osoba koja je netom primila islam, radovao sam se prilici da vrijeme provodim u džamiji izučavajući Kur’an po cijeli dan.
Ovo se dešavalo sredinom devedesetih godina za vrijeme eskalacije čečenskog otpora ruskoj okupaciji. Nakon nastave bi uključili televiziju i gledali snimke destrukcije i patnje. Ti snimci su bili veoma uznemirujući. Toliko uznemirujući da sam na trenutke pomišljao da napustim svoje školovanje, uzmem pušku i idem se boriti za čečensku slobodu.
U stanju u kojem sam se tada nalazio, na želju za borbom me nije potaknuo neki ajet iz Kur’ana, već moje američke vrijednosti. Odrastao sam u Reaganovim osamdesetim. Naučio sam još iz crtanog filma GI Joe stihove „Bori se za slobodu gdje god ima potrebe za tim“. Smatrao sam da pojedinac ima pravo uputiti se i boriti bilo gdje na planeti gdje misli da su sloboda, pravda i jednakost ugroženi.
Za mene se želja za odlaskom u Čečeniju nije mogla svesti na „muslimanski bijes“ ili „mržnju prema zapadu“. Možda je teško povjerovati, ali razmišljao sam o ratu u smislu sažaljenja i suosjećanja. Poput mnogih drugih Amerikanaca koji potaknuti ljubavlju prema domovini služe u vojsci, i ja sam žudio da se borim protiv potlačenosti, za sigurnost i dostojanstvo drugih. Vjerovao sam da ovaj svijet ide u pogrešnom pravcu. Vjerovao sam u magična rješenja kojima bi svijet preko noći mogao biti spašen povratkom autentičnog islama i istinskog islamskog načina vladavine. Takođe sam vjerovao i da je borba za pravdu važnija od mog vlastitog života. Tako američki, zar ne?
Vremenom sam odlučio da ipak ostanem u Islamabadu. Ljudi koji su me odgovorili od odlaska u rat nisu bili vrsta muslimana hvaljenih u medijima kao „liberalni“, zapadu naklonjeni reformisti. Bili su to pravi pravcati konzervativci. Neki bi ih čak nazvali „netolerantnim“. U istoj sredini u kojoj mi je rečeno da će moja majka nemuslimanka vječno gorjeti u paklu, naučen sam i da ovom svijetu mogu više doprinijeti kao učenjak, nego kao vojnik i da bih trebao težiti da budem mnogo više od pukog tijela u rovu. Ovi tradicionalisti su me stalno podsjećali na Muhammedovu, sallallahu alejhi ve sellem, veoma proširenu izreku da je tinta naučnika svetija od krvi borca.
Mediji često povlače jasnu liniju između zamišljenih kategorija „dobrih“ i „loših“ muslimana. Moja braća u Pakistanu su tu podjelu učinili toliko komplikovanom da je to teško zamisliti. Ovi ljudi koje sam smatrao superherojima pobožnosti, govoreći kao autentični predstavnici islamske tradicije, naučili su me da nasilje nije ono najbolje što mogu ponuditi svijetu.
Neki američki klinici u situacijama sličnima mojoj izgleda da su dobijali drugačije savjete.
Lahko je paušalno pretpostavljati da pobožni ljudi, naročito muslimani, rade stvari jednostavno zato što im njihova vjera tako nalaže. Ali ako razmislim o mojim pobudama kada sam imao sedamnaest godina i želio pobjeći od kuće da se borim sa Čečenima, razmatrao sam mnogo više faktora mimo same vjere. Moj zamišljeni scenario oslobađanja Čečenije i stvaranja islamske države bio je čista američka fantazija zasnovana na američkim idealima i vrijednostima. Kadgod čujem za Amerikanca koji putuje širom planete i bori se za tuđu slobodu u tuđoj zemlji, pomislim „Kako je to veoma, veoma američka stvar za počiniti“.
U tome i jeste problem. Odgojeni smo da volimo nasilje, a vojna osvajanja drugih država smatramo humanitarnim činom. Američko dijete koje želi učestvovati u građanskim ratovima drugih naroda duguje svoje svjetonazore američkoj izuzetnosti više nego „džihadističkim“ interpretacijama islama. Odrastao sam u zemlji koja slavi vojnu žrtvu i osjeća se pozvanom da izgrađuje tuđa društva u skladu sa vlastitom vizijom. Ove vrijednosti sam poprimio mnogo prije nego sam počeo i razmišljati o religiji. Prije nego sam uopće i znao šta znači musliman, a kamoli koncepti poput džihada i islamske države, moj američki život me naučio da je to ono što hrabri muškarci trebaju raditi.
(Washington Post)