„ I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati, i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će biti spašeni “ (Ali ´Imran, 104)
„ Vi ste najbolji narod koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete“ (Ali ´Imran, 110)
„ Ti sa svakim lijepo postupaj, i traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni “ (El –A´raf, 199)
„ A vjernici i vjernice prijatelji su jedni drugih, traže da se čine dobra djela,a od nevaljalih odvraćaju“
(Et Tewbe, 71)
„ Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su onî od sinova Israilovih, koji nisu vjerovali – zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili, jedni druge nisu odvraćali od grješnih postupaka koje su radili. Ružno li je, zaista, kako su postupali“ (El Maide, 78-79)
„Ti javno ispovijedaj ono što ti se naređuje“ (El Hidžr, 94)
„Mi izbavismo oné koji su od nevaljalih djela odvraćali, a teškom kaznom kaznismo grješnike, zato što su stalno u grijehu bili“ (El A´raf, 165)
Ebu Se´id El Hudri prenosi da je čuo Allahovog Poslanika, sallAllahu ´alejhi ve sellem, kada je rekao:
„ Ko od vas vidi neko loše djelo neka ga ukloni svojom rukom, a ako ne bude u stanju, neka to uradi riječima, a ako ni to ne bude u stanju, neka ga bar srcem prezre, a to je najslabiji stepen imana“ (Muslim)
Ibn Mes´ud prenosi da je Allahov Poslanik, sallAllahu ´alejhi ve sellem, rekao:
„ Nijedan Poslanik, kojeg je Allah poslao prije mene, nije bio a da nije imao od svog naroda drugove i pomagače (ashabe), koji su se držali njihovih sunneta, i slijedili njegova naređenja i upustva. Zatim su poslije njih dolazile nove generacije ljudi koji nisu činili ono što su govorili, a činili su ono što im nije naređeno. Pa ko se protiv takvih bude borio svojim rukama, taj je mu´min, i onaj ko se protiv njih bude borio PREZIRUĆi ih svojim srcem – mu´min je, i onaj ko se protiv njih bude borio jezikom (riječju) – mu´min je, a ko ne bude išta od toga troje činio, taj nema imana ni koliko je trunka“ (Muslim)
Huzejfe prenosi da je Allahov Poslanik, sallAllahu ´alejhi ve sellem, rekao:
„Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša – vi ćete naređivati na dobro i odvraćati od zla ili će Allah uskoro poslati Svoju kaznu na vas, pa ćete Ga poslije toga moliti, a On vam se neće odazivati.“ (Tirmizi)
Ibn Mes´ud prenosi da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, rekao:
„ Prvi nedostatak koji se pojavio među Izraelćanima je taj što bi jedan od njih susreo drugoga, pa bi mu rekao: Boj se Allaha, i ostavi to što radiš, jer je to haram! Zatim bi sutradan susreo tog istog čovjeka, u istom stanju, i to ga ne bi spriječio da i on s njim jede, pije i sjedi. Pošto su oni tako postupili, Allah je njihova srca sastavio (tj.istim ih učinio). Zatim je Alejhisselam proučio:
„ Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih, koji nisu vjerovali – zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili, jedni druge nisu odvraćali od grješnik postupaka koje su radili. Ružno li je, zaista, kako su postupali.
Ti vidiš mnoge od njih kako s mnogobožcima prijateljuju. Ružno je, zaista, ono što sami sebi pripremaju: da se Allah na njih rasrdi i da u patnji vječno ostanu. A da vjeruju u Allaha i Vjerovjesnika i u ono što se njemu objavljuje, oni s njima ne bi prijateljevali, ali, mnogi su od njih grješnici. “ (El Maide, 78-81)
Zatim je rekao: „ Tako mi Allaha, vi ćete naređivati dobro i odvraćati od zla, i za ruku uzeti zulumćara i silom ga natjerati na istinu i samo ga na nju ograničiti, ili će Allah sastaviti vaša srca (postat ćete jednaki), a zatim će vas prokleti, kao što je prokleo Izraelćane.“ (Tirmizi, Ebu Davud)
U ovim kasnim satima, dok olujni vjetar trese drvene prozore moga, odnedavno, iznajmljenog stana, i dok, saburajući na samoći i, insanú urođenom strahu koji je prirodni pratilac samoće; ponukana razgovorom sa jednom od mojih sestara, a još više sramotnom praksom koja se ustalila među neke od nas, a najviše zbog bola u njedrima i do nebesa čujnog vapaja mojih prsa, odlučih da kroz par redova (popunjenih mojim razmišljanjima) ukažem na korake koji nam, bojati se, postaju ne samo svakodnevnica kojoj se (ne) opiremo, nego i sve draži i draži izduvni ventil naših iskušenjima prepunjenih dana.
Moram, odmah na početku, jasno naglasiti da pojava koju moje srce prekorava, a sada i pero publicira prisutna je kod oba spola, mada je znatno zastupljenija kod (fizicki) jače polovine (te se, stoga, u daljem textu mogu naći redovi tom faktom inspirisani).
Inače, ne mogu ne naglasiti moje čuđenje dosadašnjim (pismenim) neizjašnjavanjem nikoga po ovom pitanju i uprkos činjenici da je riječ o pojavi koja (i bez podrobnog, expertnog i istraživačkog pristupa) vidno oponira šerijatskim tekstovima.
Zabilježio je imam Ahmed u svome Musnedu: Pričao nam je Abdullah b. Numejr, njemu Ismail – odnosno Ibn Ebi Halid – od Kajsa da je rekao: Ustao je Ebu Bekr, radijalahu ´anhu, zahvalio Allahu i veličao Ga, a zatim kazao: „Ljudi, ima vas koji čitate ajet:
„O vjernici, brinite o sebi;
Ako ste na Pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao“
A mi smo čuli Allahovog Poslanika, sallAllahu ´alejhi ve sellem, da kaže:
„Kada ljudi vide zlo, pa ga ne promijene, Allah će ih ubrzo sve obuhvatiti Svojom kaznom!“
(Šuajb Arnaut kaže: Sened ovog hadisa je vjerodostojan prema uvjetima Buharije i Muslima.
Hadis bilježe i Ibn Ebi Šejbe (174-175/15), Ibn Madže (4005), El Mervezi u Ebu Bekrovom Musnedu(88), od Abdulaha b. Numejra sa ovim senedom. Bilježe ga i El-Humejdi (3), Ebu Davud (4338), El-Mervezi (86 i 87), El Bezzar (65), Ebu Ja´la (132), Ibn Hibban (304) od Ismaila ibn Ebi Halida)
Kroz predstojeće redove nastojala sam ukazati na sve češća posjećivanja i boravak muslimana i muslimanki u kafićima gdje se otvoreno, bez imalo stida ili prikrivanja, čine veliki grijesi i stvari nedvojbeno oponentne Šerijatu.
Svjesna sam da se neki pitaju zašto to smatram (toliko) pogubnom pojavom da se o tome treba i javno pisati, i zašto su takva mjesta (toliko) strašna? Svjesna sam i da pomenuta pojava posmatrana kroz prizmu onih koji su njeni sudionici izgleda prosto: „ živimo u takvom vremenu, svugdje je džahilijjet, to što se tamo dešava („malo muzike i mješanja“) je manje zlo u odnosu na ostala mjesta“…
Stoga ću ovu priliku iskoristiti da pokušam iznijeti moju perspektivu svega (i perspektivu svakog iole objektivnog posmatrača), pa da svako ko čita ove retke samo razmisli o iznesenom – biće dovoljno.
Moram i za svakoga čiji me jezik (ili bar srce) sada kori zbog, po njegovim proračunima – promašene teme, argumentirajući to time da je ovo na šta ukazujem sitnica spram tegobe koje ummet ima, podsjetiti na riječi onoga koji nije po hiru svome pričao, niti grijehe svojim strastima opravdavao:
„ Čuvajte se omalovažavanja grijeha, jer se oni sakupljaju čovjeku sve dok ga ne unište. “
(Ahmed)
„ Toga dana biće Gospodaru tvome prepušten,
toga dana čovjek će o onom što je pripremio, a što propustio obaviješten biti,
sam čovjek će protiv sebe svjedočiti,
uzalud će mu biti što će opravdanje svoje iznositi“
(Al Qijama, 12-15)
A i kad bismo samo na čas razmislili o posljedicama koje svi grijesi (kojih se čovjek „nakupi“ sjedeći na takvim mjestima) za sobom povlače – bilo bi nam dovoljno. Nabraja ibn Qajjim, govoreći o pogubnosti griješenja, posljedice grijéha:
a) Uskraćivanje znanja
b) Uskraćivanje opskrbe
c) Osjećaj samoće i gorčine u srcu
d) Otuđenost koja se javlja između grješnika i ljudi (posebno pobožnih)
e) Kompliciranje života
f) Tama koju osjeća u srcu
g) Grijesi slabe srce i tijelo
h) Nemogućnost činjenja dobra
i) Grijesi skraćuju život i umanjuju njegov berićet i plodnost
Prije svega (objektivno) se prisjetimo o kakvim mjestima (lokalima) je riječ: uglavnom slastičarnama ili orijentalnim kafeima kojima svako ima pristup (vjernici i nevjernici), u kojima BEZ trun zapreke dolazi do miješanja muškaraca i žena, mjestima koja vrište od šarenila, primamljivihmu mirisa, muzike i grješnih pogleda, mjestima gdje se satima besposličari, razmjenjuju brojevi i stiču novi kontakti za dalje (haram) relacije.
Stoga bih se, samo na kratko prisjetila svake od ovih pojava na vagi Šerijata:
a) Miješanje muškaraca i žena
Usame b. Zejd prenosi da je Allahov Poslanik, sallAllahu ´alejhi ve sellem, rekao:
„Nisam ostavio iza sebe teže iskušenje po muškarca od iskušenja sa ženama“ (Muttefekun alejhi)
b) Muzika
c) Postupanje suprotno znanju i vlastitim riječima:
Koliko li samo nâs odlaske na takva mjesta pravda nuždom da´we? A koliko smo samo razmislili o tome da postoji mogućnost da nas na takvim mjestima mogu vidjeti ljudi koji nas smatraju nosiocima ili pozivačima u Istinu, pa da – ponukani našim postupkom (taman mi ne učinili nikakav grijeh) – i oni jednog dana se za nama povedu, smatrajući da – ako mi koji „toliko“ znamo smo to učinili – mora da je to dozvoljeno. Sjetimo se hadisa o nagradama onoga koji ponuka ljude na dobro, pa ga oni budu slijedili, ali i kazni onoga koji dođe na Sudnji dan, pa susretne na Obračunu sve oné koji su se za njim (u zlu) poveli.
Sjetimo se ríječí Vlasnika naših srca o opasnosti pozivanja dobru, a ne postupanja po tome:
„ Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete? „ (El Bekara, 44)
„O vjernici, zašto govorite jedno, a drugo radite? O kako je Allahu mrsko kad govorite riječi koje djela ne prate!„ (Es Saff, 2-3)
Allah nas izvještava o Šuajbu da je rekao:
„Ja ne želim činiti ono što vama zabranjujem“ (Hud, 88)
Usame ibn Zejd ibn Harise, radijalahu ´anhu kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika, sallAllahu ´alejhi ve sellem, kada je rekao:
„Na Sudnjem danu će se dovesti čovjek i baciti u Vatru, pa će mu crijeva iz stomaka ispasti, te će on oko njih kružiti, kao što magarac kruži u milinskoj okretaljci. Stanovnici Džehennema će se oko njega iskupiti reći mu: „Šta to bi sa tobom, čovječe? Zar nisi naređivao dobro i odvraćao od zla?“ on će im tada odgovoriti: „Jesam, naređivao sam dobro, a sam ga nisam činio, odvraćao sam od zla, a sam sam ga činio!“ (Muttefekun alejhi)
d) Samovoljan pristanak na prisustvovanje društvu i mjestu gdje se otvoreno čine grijesi.
A šta je to drugo nego odobravanje istih?!
e) Besposličarenje
Prenosi se da je Ata ibn ebi Rebbah kazao: „Oni koji su bili prije vas (ashabi) su besmislicama smatrali sve osim Allahove Knjige i sunneta Njegovog Poslanika (sallAllahu ´alejhi ve sellem), naređivanja na dobro i odvraćanja od zla, ili spominjanja Allaha (zikra), te neophodne priče na dunjaluku. Znali su da na njihovim ramenima stoje časni Pisari (kiramen katibin):
„ Kada se dvojica sastanu i sjednu jedan sa desne a drugi sa lijeve strane, on ne izusti ni jednu riječ a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije“
(Kaf, 17-18)
Postavlja se pitanje kako onda, nakon svega, opet može da se desi da oní iz redova muslimana sebi dozvole takav luxuz da i pored svjesnosti da je riječ o postupcima koji otvoreno oponiraju Šerijatu ipak odlaze na takva mjesta?
Takvi, naime, iz rukava brzo vade argument svoje odbrane vješto skriven iza riječi:
1. Nužda
Posmatrajući, prije svega, kroz prizmu vlastitih standarda – ovo je situacija koju, ma koliko se trudila, NIKAKO ne mogu podvesti pod termin nužda. A običan sam insan, grješnik, nisam alim, pa samo razmišljam kako bi tek velikani našeg ummeta i predvodnici u znanju okarakterisali ovakve pojave..sigurno NE kao nužde… a evo i par (laičkih) dokaza:
a) Imanski dokaz, kroz Allahovo podučavanje vjernika da u svakom od nas imamo dokaze.
Prenosi se da je Vabisa bin Ma´bed el Džuheni upitao Allahovog Poslanika, sallAllahu ´alejhi ve sellem, o dobročinstvu i grijehu (iako se slična predaja prenosi i od Ebu Sa´lebe) pa mu je on (sallAllahu ´alejhi ve sellem) odgovorio:
„ O Vabisa, pitaj svoje srce, pitaj svoju dušu. Dobročinstvo je ono u čemu duša nalazi smiraj! Grijeh je ono što ti ranjava dušu i što izaziva nedoumicu u prsima, pa makar ti ljudi davali fetve! „
Pa, Allahov robe,osjetiš ti stid u prsima i vrelinu u obrazima na pomisao da Allah počasti tvoje oči pa da u tom času dođe Poslanik, sallAllahu ´alejhi ve sellem, pa da mu ti kažeš:
„ Allahov Poslaniče, naš Uzoru i Čežnjo naših srca i očiju, de sjedi – ovdje mi sjedimo pošto (navodno) nemamo gdje drugo, tj. nužda nam je“.
Jesi li, kada se sjetiš šta bi on, sallAllahu ´alejhi ve sellem, pomislio vidjevši te tu, još uvijek ubjeđenja da ti je to nužda?!
b) Razumski dokaz – vidljiv svakome od nas, a to je da odlasci na takva mjesta ISTINSKI nisu nužde, jer je Allahova blagodat da baš živimo u vremenu dinamičnosti i mobilnosti, vremenu u kojem je sasvim normalno prevaliti kilometre i kilometre radi neke potrebe.
Pa ko nas sprječava da se sastajemo u našim domovima, mesdžidima, šetalištima, automobilima, mjestima koja su SIGURNO manje posjećena od kafića, a koja definitivno ne obiluju količinom harama tamo zastupljenom.
Sigurna sam da svako od nas kada bi se istinski zamislio shvatio bi da je jednostavnije, prijatnije, slobodnije, za srce čišće i za islam dostojanstvenije pozvati brata kući da muhabetite kao pokorni Allahovi robovi, nego davati imetak tamo gdje Allah zna kako će završiti, tamo gdje svojim prisustvom opravdavaš sve što se tu dešava, gdje kaljaš zastavu Sunneta, izlažeš sebe griješenju, samovoljno rizikuješ gubljenje slasti skrušenih namaza, opadanja imana; gdje te samo Allah milošću Svojom može sačuvati šejtanovih strelica ispaljenih sa svih strana: pogleda, nóta, glasova, mirisa, itd.
Uz to, od kada se nuždom opravdava posjećivanje baš najpopularnijih, najprimamljivijih i najposjećenijih „islamskih“ kafića ?!
Pa, subhanAllah, koga mi tu obmanjujemo? Pored toliko mjesta mi odaberemo baš one za koje znamo da su legla i skupovi svega onoga što Allah mrzi.
Tome se svakako može prirodati i stvarni dokaz (činjenično stanje), a to je da svako od nas ko se bar malo potrudio – našao je mjesta koja su prijatna, a koja, pored ostalog, su bez muzike i drugih harama (stoga sva pravdanja i čiščenja izrazom „nužda“ bar u Sarajevu ne mogu proći) .
c) Na koncu, koliko je nâs, zbog té navodne „nužde“ diglo ruke i skrušeno i iskreno zamolilo Gospodara svemira i Onoga Kome se sve podređuje da mu olakša tu nuždu i zamijeni je tako da ne mora činiti harame ili istima prisustvovati !?
Koliko smo svjesni da nije insan NIKADA bio iskren, imajući lijepo mišljenje o Allahu, okićen muraqabom, svjestan da je Allah istinski Poznavalac tminá naših srca, a još važnije svjestan Njegove PRAVEDNOSTI, a da ga je Allah prepustio samome sebi!?
U jednom hadis-kudsiju stoji: „ Ja Sam sa mišljenjem Moga roba o Meni “
Ibn Hadžer, komentarišući ovaj hadisi-kudsi, kaže:
To znači: „ Ja Sam zaista moćan da učinim ono što Moj rob misli da mogu učiniti.“
Imam Nevevi prenosi da je El Kadi rekao: Ovaj hadisi-kudsi znači: Ja ću mu oprostiti onda kada oprost zatraži, primit ću njegovu tewbu kada se pokaje, uslišat ću njegovu dovu kada Me moli, i dat ću mu ono što od Mene traži.“
Ibn Mes´ud kaže: „Tako mi Onoga pored Koga drugog boga nema, vjerniku nije dato ništa bolje od lijepog mišljenja o Allahu.
Tako mi Allaha, čovjek neće misliti o Allahu dobro, a da mu Allah neće dati ono što je zaslužio na osnovu tog mišljenja, jer u Njegovoj ruci je svako dobro.“
2. Drugi najčešći argument strane odbrane (posjećivanja kafića) koji se dâ čuti jesu (o)pravdanja poput onih da nismo u kamenom dobu, da svako od nas ima potrebu da se druži i da bismo poludjeli ako bi se izlolovali od ljudi.
Na ovo kažemo da socijalni aspekt čovjekove ličnosti niko ne negira, niti nastoji potisnuti ili neutralizirati, ali je upravo smisao kodexa (u ovom slučaju Šerijata) – da bude filter svih unutrašnjih poriva i (griješenjem i zaprljanom fitrom izazvanih) nagona čovjeka.
Na kraju krajeva, i sam je Poslanik, sallAllahu ´alejhi ve sellem (kako prenosi ibn Omer) rekao:
„Vijernik koji se miješa sa ljudima i strpljivo podnosi njihova uznemiravanja bolji je od vjernika koji se ne miješa sa ljudima i nije strpljiv na njihovim uznemiravanjima“
(Buharija u Edebul-mufredu (388), Ibn Madže (4032), Tirmizi (2507). El Iraki ga je ocijeni dobrim kao i Ibn Hadzer u „Fethu“ i „Bulugul-meramu“. Albani ga je spomenuo u „Sahihi“: 939)
Međutim, ono što često, pravdajući naše odlaske na takva mjesta zaboravljamo jeste da je OGROMNA razlika izmjeđu (potpune) izolacije i otvorenog griješenja.
Zar baš mi nismo tí koji toliko visoko dižemo glasove uzdižući baš NAS kao zlatnu sredinu, kao pravi srednji put, kao one koji ne naginju nikakvim krajnostima?! Toliko se na to pozivamo, osuđujemo i prekoravamo ove ili one, a kada dođe prilika da to primjenimo – sami zapadnemo, tj. naginjemo ka krajnostima – ili onima koji su to potpuno ohalalili ili one koji to beskompromisno zabranjuju.
Ebu Seid El Hudri prenosi da je Allahov Poslanik, sallAllahu ´alejhi ve sellem, rekao:
„Čuvajte se sjedenja po putevima!“ Ashabi rekoše: „Allahov Poslaniče, mi se moramo sastajati, kako bismo međusobno porazgovarali.“ Alejhisselam reče: „Ako već morate, onda poštujte prava puta!“
Oni rekoše: „A koja su to prava puta Allahov Poslaniče (sallAllahu ´alejhi ve sellem)?“
-„Obaranje pogleda ustezanje od uvreda, primanje selama, ukazivanje na dobra i odvraćanje od loših djela!“ (Muttefekun alejhi)
A mi razmislimo koliko je odabir najpoznatijeg i najposjećenijeg kafića istinsko davanje prava „putu“, istinsko srčano poštivanje i slijeđenje sunneta u svim aspektima života i koliko je tu primjese islama koji nas je trebao oplemeniti i poboljšati, a koliko primjesa i ostavština džahilijjeta!?
3. Nadalje, ima i onih koji, hvatajući se za bilo koju slamku odbrane, pravdaju takve postupke činjenicom da među nama ima pojedinaca koji to isto čine, koji su uz sve to i učeni.
Takve pitamo: ko je taj od ljudi za kim se mi možemo povesti iako znamo da je u tome Allahova srdžba?
A na kraju krajeva, mi nikada ne možemo prozrijeti u nijjete ljudi – pa praksa nekog „učenog“ ne mora nužno značiti da je to njegovo – odušak strastima.
A svako od takvih učenih treba se zamisliti oko Tirmizijinog rivajeta jednog od gore navedenih hadisa. Naime, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, rekao:
„Kada su se među Izraelćanima grijesi raširili, njihova ulema ih je odvraćala od njih, ali ih se oni nisu kanili. Zatim im se i ulema pridružila, pa su zajedno s njima sjedili, jeli i pili. Zatim je Allah njihova srca istim učinio, i jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleo ih, zbog toga što su bili grješnici i prestupnici.“
Alejhisselam se uspravio, jer je bio naslonjen, i rekao: „Ne tako mi Allaha, sve dok god vi njih ne privolite na Istinu (ispravan put)“
Imam Šafija kaže:
„ Požalio sam se Veki´u na loše pamćenje, pa me on uputi na ostavljanje grijeha!
Znaj da je znanje svjetlo – reče mi – a Allah svjetlo Svoje grješniku ne daje!“
4. Posjetimo se još i ríječí zapečaćenih do Sudnjeg dana, a to je da je jedna od osobina iskrenih i pravih sljedbenika sunneta da će život po Istini u ovom vremenu biti kao držanje žeravice.
A zapitajmo se jesu li sve te divne slastičarne ( kafići ) tá žeravica na koju je ukazivao Allahov Miljenik, sallAllahu ´alejhi ve sellem; isti onaj koji je prošao šta je prošao, saburao šta je saburao, i trpio i podnosio sve tegobe tog vremena…
Je li vas, istinski, dok tu sjedite (čitajte: sijelite i akšamlučite), ćaskate, osmjehujete se, mameći poglede onih sa strane, nerijetko baceći i vlastiti u ogledalima opkruženu prostoriju, prisustvom podržavajući sve što se tu dešava, osluškujući notne zapise najnovijeg mixa salavata i zavodljive glasove posljednje kompilacije ilahija svježe distribuiranih iz Irana – osjećate li se, tako vam Onoga Koji zna čime će SVAKOGA od nas pred Sebe baciti – osjećate li se tada kao ashabi; osjećate li tegobu onih koji oživljavaju ono za šta se naš Poslanik, sallAllahu ´alejhi ve sellem, naša radost i vapaj naših srca – desetljećima borio?
Osjećaš li se kao jedan iz saffa ukrašenog Ebu Bekrom, Omerom, Osmanom i Alijom (Allah bio zadovoljan njima)?
Osjećaš li se kao Hamza onda kada je pred svima istupio braneći Istinu?
Osjećaš li se kao Ebu Zerr onda kada je sve ostavio jer su ljudi počeli da uživaju (i u halalu) onako kako to nije radio Poslanik, sallAllahu ´alejhi ve sellem?
Možeš li tu mirno sjedjeti a prisjećati se rijeke suza Bilala, radijalahu ´anhu, onda kada je prvi put probao učiti ezan nakon što je preselio Allahov Poslanik, sallAllahu ˙alejhi ve sellem?
Možeš li, Allahov robe, sjediti, a znati za rane na tijelima naših zlatnih ashaba dobivene oštrinom mušričkih sablji?
Možeš li zamisliti oné koji su Istinu raspršili do Španije – prašinu pod kopitima njihovih kónja, znojom orošena čela i vrelinu pustinjskog sunca, dahtanja njihovih deva i odsjaj njihovih sablji – i, i dalje sjedjeti – ubjeđen da to što ti činiš je neminovno hajr i uzdizanje Allahove vjere?!
Onog časa kada je Istina tako počela biti uzdizana – pala je Španija.
Prenosi ibn Tejmijje da je do njega došlo da su neki perzijski vladari kada su čuli za neke ljude koji (pod plaštom vjere) organizuju manifestacije sa plesom i muzikom, rekli:
„ Ako je to put koji vodi u Džennet – pa koji onda put vodi u Džehennem?“
Ako su mjesta na kojima se miješaju muslimani i nemuslimani, muškarci i žene, mjesta na kojima prvo što se desi kada kročite jeste da bivate omamljeni navalom duhanskog dima, mjesta na kojima se pušta muzika džahilijjeta (ista ona od koje smo, navodno, pobjegli), mjesta na kojima se (nerijetko) razmjenjuje intima, mjesta kojima haraju note povišenih ženskih glasova, muških osmijeha i grješnih pogleda, mjesta opijena greškama orijenta, protkana desetinama svrsishodno upotrijebljenih mirisa – mjesta gdje muslimani svoje svakodnevnice provode, onda nas ne treba čuditi zašto je hâl ummeta ovakav? Zašto nam se dešava Sirija, Palestina, Afganistan, Kašmir, Mali….
Pa, subhanAllah, zar samo naše la illahe ilellah nije dovoljno dostojno našeg neboravka tu?
Zar samo ono „ešhedu enne Muhammeden resulullah“ ne zavređuje da musliman koji se na isti taj sunnet poziva bude dostojanstven i dalek od toga!?
A šta je sa čežnjom u prsima, drhajem u njedrima, suzama u grudima, vapajima u dušama…
5. Vrata tewbe su (još) uvijek otvorena
Kaže Onaj Koji prima pokajanje, Koji mnogo prašta i Onaj Koji prelazi preko grijeha:
„A onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je“
(Furqan, 70)
U jednom sahih hadisu stoji: Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, ako ne biste griješili, Allah bi vas zamijeno drugim narodom, koji bi griješi i koji bi nakon toga oprost tražio, pa bi im Allah oprostio.
Prenosi se u jednoj predaji kod imama Tirmizije da jedan namjesnik Benu Isra´ila nije prezao od učinjenog grijeha. Jednom mu je došla jedna žena, a on joj dade 60 dinara samo da bi počinio blud sa njom. Kada se smjestio među njena dva uda, ona poče drhtati i plakati.
Upita je: Zašto plačeš? – Zato što ovo inače ne radim, ali me nužda na to natjerala.
On joj reče: Ti to radiš iz straha od Allaha?! Pa, ja sam preči tome. Idi i zadrži to što sam ti poklonio, a ja, tako mi Allaha, neću to počiniti nikada.
Taj čovjek je umro iste noći, a na vratima mu je pisalo: „Allah je već oprostio namjesniku.“
Na kraju, podsjećam prvo sebe, a potom ostale, da su oní prije nas imali su običaj kazati da činjenje zla ne smije insanu biti izgovor da čini drugu grešku, a to je da ne zabranjuje zlo, ili još gore – da ni srcem ne prekorava pogrešne postupke.
Ukoliko griješimo, kažimo – griješimo, ali ćemo doviti da Allah té grijehe udalji od nas. Najpogubnije za svakog od nas ponaosob, a onda i za nas kao odabranu zajednicu je da oholo odbijamo priznati pogreške ruku naših.
Molim Allaha da se mojim trudom neko okoristi, da ga Allah upiše u trajnu sadaku, da oni koji ga pročitaju upute dovu za moj Ahiret, da bez pogrde u dušama i drugima ukažu na isto.
Molim Allaha da popravi naša stanja na oba svijeta, nadahne nas iskrenošću, mudrošću i furqanom; učini od onih koji će pozivati dobru, odvraćati od zla i po tome postupati; koji će dići bajrak Allahove vjere – svojim riječima, djelima, imetcima, životima i potomstvom; da nam Allah oprosti prijašnje grijehe, a budućih sačuva; da potpomogne mudžahide u cijelom svijetu, a posebno u Palestini, Iraku, Čečeniji, Kašmiru, Afganistanu, Maliju i Siriji; obraduje hladom Sudnjeg dana, zabrani Džehennemu i azabu kabura, počasti naše oči da gledaju u Njegovo lice, i druže se sa Poslanikom, sallAllahu ´alejhi ve sellem! Amin
(Pogledati još: http://www.youtube.com/watch?v=5mPdOz_Imbg )
Ema D., 02.3.2013.