Piše: Ikanović Muhamed
Sve na ovome svijetu ima svoj razlog postojanja i misiju koju treba izvršiti. Ispitivanja su pokazala da i djeca znaju da sve stvoreno ima svoj razlog postojanja i da ne postoji ništa a da nema svoju svrhu. Kur’an je jasno naznačio koja je svrha čovjekovog postojanja na Zemlji: “Ljude i džine stvorio sam samo da Me obožavaju.” (Ez-Zarijat, 56)
Svrha čovjekovog egzistiranja na dunjaluku jeste ispunjenje misije vjerovanja i pokornosti Allahu, a samim tim i misije namjesništva – hilafeta:
“A kada Gospodar tvoj reče melekima: ‘Ja ću na zemlji namjesnika – halifu postaviti…’” (El-Bekara, 30)
Namjesništvo na Zemlji, odnosno vlast, propisano je s ciljem uspostavljanja reda. Znamo da je čovjek jedino razumno biće na Zemlji i da je sve ostalo potčinjeno njemu. A ko od ljudi zaslužuje vlast, to nam je Kur’an pojasnio: “One koji će, ako im damo vlast na Zemlji, molitvu obavljati i milostinju udjeljivati i koji će tražiti da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih – a Allahu se na kraju sve vraća.” (El-Hadždž, 41)
Primarnost ahireta u odnosu na dunjaluk
Ako je čovjek stvoren radi jasnog cilja, onda je i jasno da se prednost daje ahiretskom životu u odnosu na dunjaluk. Dunjaluk je prilika da se pripremimo za ahiret i uberemo nagradu, koja je pripremljena za ispunjenje misije, ili kaznu, koja slijedi onima koji ne upotpune svoju zadaću: “Tako Mi vremena, uistinu je čovjek na gubitku, osim onih koji vjeruju i dobra djela čine, koji jedni drugima preporučuju istinu i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.” (El-Asr, 1–3)
Islam ne zagovara potpunu apstinenciju od dunjaluka, niti postavlja granice dunjalučkog bogatstva, nego uči svoje pripadnike da to nije primarna stvar i da ne smije biti nauštrb ahireta:
“…a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu…” (El-Kassas, 77)
U današnje vrijeme mnogi loši trendovi nazivaju se raznim lijepim nazivima kako bi se zaboravila prava pozadina svega, pa se tako danas odanost dunjaluku naziva potrošačkom groznicom, iza koje stoji ekstremni materijalizam.
Ako postoje dvije suprotnosti, onda je sasvim jasno i prihvatljivo da mjesta ima samo za jedno. Kao što se u jednoj posudi ne mogu zajedno naći vatra i voda, tako je i sa ljudskim srcem: u njemu može biti ili vjera ili nevjera, ili predanost ahiretu ili dunjaluku. Ako kažemo da je ovaj svijet jedna neminovnost, to ne znači da nam je on krajnji cilj, kao što nam u toku putovanja, mjesta kroz koja prolazimo, nisu krajnji cilj i nisu nam bitna s obzirom na to da prolazimo kroz njih samo zato što se nalaze na putu koji nas vodi do naše odrednice.
Na osnovu ovoga možemo vidjeti da u društvima, koja su materijalistički opredijeljena, vjera iščezava i sve je manje prisutna u javnom životu. A, na drugoj strani, oni koji zagovaraju materijalizam, uporno se bore protiv vjere jer smatraju da im je ona glavna prepreka u ostvarenju zacrtanog cilja.
Mubarek ramazan
Razna dešavanja na ovome svijetu imaju i svoje sezone. Jedna od sezona vjerovanja i pokornosti Allahu jeste mjesec ramazan. Obično se u tim sezonskim dešavanjima ljudi odmaraju i pune novom snagom da bi nastavili dalje. Isti je slučaj i sa ramazanom u kojem odmaramo od materijalističke preokupacije i punimo svoje duše novom energijom koja nam je potrebna da nastavimo putem islama.
Ramazan je za vjernika poseban gost. Ljudi se obraduju kada ih želi posjetiti neko poznat i ugledan. Ramazan je izaslanik od Allaha Uzvišenog svakom vjerniku. On je gost koji ulazi u sve domove, bogate i siromašne, noseći iste poklone za sve, ne dajući nikome privilegije. A koliko će ko dobiti tih poklona, zavisi od njega samoga. Svima se nudi isto, ali na kraju ne dobiju svi isto.
Ramazan zaslužuje poseban način organizovanja vremena. Ovogodišnju sezonu godišnjih odmora svaki vjernik treba posvetiti ramazanu i tako iskoristiti priliku koju mu Allah pruža.
Islam i poslije ramazana
Lijepo je vidjeti pune džamije u ramazanskim danima i noćima. Srce ispunjavaju prizori takmičenja u dobru. Mnogo je onih koji ramazan domaćinski ugoste i trude se da se on, kao njihov gost, osjeća što ljepše. To i jeste ono što se traži od nas.
U ramazanu se džamije maksimalno koriste u svrhu za koju su i napravljene: činjenje ibadeta, vjernička druženja, učenja Kur’ana, slušanja predavanja, zajednički iftari i korisne besjede.
Međutim, treba imati na umu da džamija postoji i poslije ramazana, kao što obaveza namaza i drugih ibadeta ostaje i poslije ramazana. Zato i kažemo da sezona vjerovanja traje cijele godine jer su svi ti ibadeti dio imana i vjerovanja.
“O, vjernici, istinski se Allaha bojte i nemojte umirati nikako drukčije osim kao muslimani.” (Alu Imran, 102)
Stoga, neka nam ramazan bude prilika da smognemo snage i svoj život nastavimo i usmjerimo u onom pravcu koji nam je islam zacrtao. Naučimo od ramazana da je Allah naš Gospodar kojem smo dužni biti pokorni do kraja svoga života.
Koliko god nam dunjaluk nudio, to je mizerno u odnosu na ono što Allah daruje Svojim iskrenim robovima. Koliko god smatrali da je ustrajnost na putu islama teška, to je beznačajno u odnosu na džehennemske patnje koje očekuju one koji se udalje od puta islama.
Allahu robovati, to je ponos, a slijediti strasti, to je spuštanje na životinjski nivo. Život je jedna prilika pa je nemojmo protraćiti, nego udahnimo duboko ramazan da bismo mogli da nastavimo s ibadetom i poslije njega.
Allaha molimo da nas učini od onih s kojima je On zadovoljan!