Preveo: Nermin Spahić
Događaji u Iraku posljednjih dana predstavljaju najveći debakl američkog imperijalizma još od pada Sajgona 1975. godine, kada su posljednji američki vojnici panično bježali helikopterima sa krova svoje ambasade.
Kolaps iračke armije, sile na koju ne Pentagon potrošio preko 22 milijarde dolara i čitavu deceniju obuka i naoružavanja predstavlja više od loše odrađene strane intervencije. Ona je ustvari urušavanje čitavog niza politika koje su vođene tokom posljednje dvije decenije.
Odluka da se napadne Irak 2003. godine uz izgovor „rata protiv terorizma“ i „oružja za masovno uništenje“ potekla je od zaključka američke vladajuće elite da padom Sovjetskog Saveza više ništa ne stoji na putu korištenju američke vojne moći za bezuvjetno ovladavanje strateškim regionima u svijetu. Usvojeni koncept je bio da preventivnim ratovima američki kapitalizam ublaži posljedice dugoročnog ekonomskog propadanja. Nakon 11. septembra „rat protiv terorizma“ je stalno prizivan kao opravdanje za nekontroliranu upotrebu vojne sile u svrhu ostvarivanja imperijalističkih ciljeva.
Rat protiv Iraka pokrenut 2003 godine je zasnovan na brojnim lažima i bezosjećajnim nemarom prema iračkim životima. Već od prvih sati, sumanuti ciljevi i očekivanja koja su pokrenula rat počela su se razotkrivati. Odgovor Washingtona na svaku novu krizu i neuspjeh je bila eskalacija nasilja koja je uništavala jedno od najnaprednijih društava na Srednjem istoku.
Stav koji je sve popularniji i koji se širi američkim korporativnim medijima je taj da je „predsjednik Maliki najviše kriv za katastrofu“. Logično pitanje koje nameće ta tvrdnja je to odakle je Maliki došao? Odgovor je da je on odabran kao jedan od instrumenata invazije i da je postavljen za predsjednika tokom američke okupacije Iraka. Problem koji američki imperijalizam sada vidi u Malikiju je produkt kontradiktorne američke politike u Iraku i široj regiji.
Ključna komponenta američke strategije u ratu za svrgavanje Sadama Huseina je bila iskorištavanje gnjeva šiitske populacije da bi pridobili saveznike protiv sunija iz čijih redova je dolazila i režimska partija BAAS. Washington je bezobzirno manipulirao sektaškim tenzijama kao dijelom strategije „zavadi, pa vladaj“, a koja je rezultirala otvorenim sukobom, te nebrojenim žrtvama i progonima.
Dok su ohrabrivale šiitske stranke u Iraku, SAD su istovremeno sprovodile i agresivnu politiku prema Iranu u kojem su te iste stranke imale glavno uporište. Do prošle godine izgledalo je kao da će Iran biti iduća meta američkih napada.
Ove kontradikcije su postale vidljive i kada su SAD odlučile podržati sunitsku populaciju da bi svrgnule režim Bašara el-Asada u susjednoj Siriji. Kao krajnji rezultat smo dobili to da su iste grupe u Iraku „teroristi“, a u Siriji borci za „demokratiju“ i „slobodu“.
Politika vođena u jednoj zemlji došla je u koliziju sa onom vođenom u drugoj. SAD sada šalju oružje za „borbu protiv terorizma“ i razmišljaju o zračnim udarima u Iraku, dok istovremeno sa svojim zaljevskim saveznicima pomažu i jačaju te iste „teroriste“ U Libiji i Siriji.
Svuda je američka vanjska politika zasnovana, ne na principima, nego na grubim pragmatičnim manevrima za ostvarivanje trenutnih interesa uz prizivanje „rata protiv terorizma“ i „ljudskih prava“ kao otrcanih i obesmišljenih izgovora.
Ne postoji zid koji razdvaja američku vanjsku i unutrašnju politiku. Ista kombinacija neodgovornosti i kratkovidnosti koja karakterizira američke vojne intervencije u drugim dijelovima svijeta dominira i u samoj zemlji. To su pokazale kriminalne metode korištene na Wall Streetu koje su dovele do financijskog sloma 2008. godine.
Bez obzira da li je u pitanju financijski kolaps, društvena devastacija ili ubilački ratovi, niko se ne smatra odgovornim, niti je bilo ko kažnjen zbog ovih katastrofa. Američkom narodu nikad nije ponuđeno iskreno i racionalno objašnjenje ovih događaja.
Primjer za to je i obraćanje predsjednika Baracka Obame ovog petka sa travnjaka Bijele kuće. Govoreći uz neskrivenu otresitost i ravnodušnost, uopće nije pokazao osjećaj za razmjere katastrofe u Iraku koja je do sada ubila bezbroj ljudi i pretvorila preko pola miliona Iračana u izbjeglice.
Obama ukazuje da će pomoć uzdrmanom režimu premijera Malikija biti uslovljena određenim naporima iračke vlade da „promoviše stabilnost“. Jedan od tih uslova će vjerovatno biti i taj da režim potpiše dogovor o povratku američkih baza u Irak, a koji je odbijen prije nekoliko godina.
Skrećući pažnju na američke interese, Obama je rekao da je „očigledno da su američka vojska, narod i poreski obveznici učinili ogromne napore i žrtve da bi Iračanima pružili priliku da krenu ka novoj, boljoj sudbini.“
Radi se o bezočnim lažima jer irački rat nije bio humanitarni pohod da se donese demokratija iračkom narodu. On je bio je pokrenut na temelju laži o „oružju za masovno uništenje“ i nepostojećim vezama Bagdada sa Al-Kaidom i izvršen je radi hegemonije nad Srednjim istokom i njegovim ogromnim energetskim zalihama. Suprotno „boljoj sudbini“ , rat je u potpunosti razorio kompletno iračko društvo.
Stotine hiljada Iračana su ubijeni u ovom ratu, milioni drugih su pretvoreni u izbjeglice, a svaki aspekt političke, društvene i ekonomske infrastrukture koji je držao zemlju zajedno je uništen. Blizu 4500 američkih vojnika je izgubilo živote, desetine hiljada je ranjeno, a stotine hiljada drugih su doživjeli psihičke i emotivne posljedice jer su bili dio prljavog kolonijalističkog rata. Milijarde dolara su protraćene u kriminalnim poslovima na kojima su se obogatile politički povezane građevinske i naftne kompanije, ostavljajući iračko društvo u stanju potpune bijede.
Kriminalni karakter ove politke je ukorijenjen u samoj prirodi američke vladajuće elite, čije bogatstvo je dobrim dijelom zasnovano na financijskom parazitizmu i manipulacijama.
Skoro svaki dio američke vladajuće strukture je duboko umješan u uništenje iračkog društva i odgovoran je za katastrofu koju gledamo danas. To se odnosi i na četiri posljednje predsjedničke administracije koje su napale i okupirale ovu zemlju.
Tu je i Kongres koji je rutinski donosio odluke o ratovima, ne zamarajući se čak ni ozbiljnijim sjednicama o ovim akcijama koje su odnijele toliko ljudskih života. Tu su i mediji koji su se profesionalno profilirali da šire propagandu i daju podršku svemu što moćnici na vlasti odluče.
Zbog svega ovoga je ključno političko pitanje u SAD-u razvoj i jačanje antiimperijalističkog političkog pokreta i srednje klase koja bi se suprotstavila novim vojnim pohodima i koja bi svojim programom ustala protiv vladavine financijskih oligarhija i bezobzirnog kapitalizma.
Bill Van Auken (wsws.org)