Piše: Amir Durmić
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kada se Allahovom vjerovjesniku Nuhu, alejhis-selam, približio smrtni čas, rekao je svome sinu: ‘Sada ću ti nešto oporučiti. Naređujem ti dvije stvari i zabranjujem druge dvije. Naređujem ti da (jezikom, srcem i djelima) svjedočiš la ilahe illallah, jer znaj, kada bi se sedam nebesa i sedam zemalja stavile na jedan tas vage, a riječi la ilahe illallah na drugi tas vage, ove bi riječi prevagnule. I znaj, kada bi sva nebesa i sve zemlje bile poput jedne čvrste halke (tj. obruča), riječi la ilahe illallah polomile bi tu halku…” (Ahmed, Musned, 2/169, br. 6583)
Ovo je samo jedan od mnogobrojnih hadisa koji govore o vrijednosti ovih veličanstvenih riječi koje su teže od nebesa i zemlje. Velikom broju tih predaja nije se ni čuditi jer znamo da je prva obligatna dužnost svakog čovjeka da Uzvišenom Allahu, Stvoritelju kosmosa, ispovijeda tevhid (tj. čisti i ničim natrunjeni monoteizam) koji se manifestira svjedočenjem da osim Njega nema drugog božanstva koje zaslužuje da bude obožavano, odnosno, vjerovanjem, izgovaranjem i praktičnim primjenjivanjem riječi la ilahe illallah u svakodnevnom životu. Ovo su i riječi na kojima se temeljio misionarski poziv svih Allahovih poslanika i vjerovjesnika, i zbog ovih riječi stvoreni su i ljudi i džini:
“Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali a da mu nismo objavili: ‘Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!’” (El-Enbija, 25)
“Ljude i džine stvorio sam samo zato da Mi robuju.” (Ez-Zarijat, 56)
Iskreni i dosljedni muslimani u ove riječi vjeruju svojim srcima, izgovaraju ih svojim jezicima i praktično u djela provode sve ono što one podrazumijevaju, a to je prije svega, bespogovorno slijeđenje Allahovog šerijata te izvršavanje strogih islamskih naredbi i izbjegavanje svega onoga što je islam strogo zabranio.
Analiziramo li život Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i živote prvih, odabranih generacija ummeta, od ashaba, tabiina i vrlih islamskih učenjaka iz prvih stoljeća islama, dakle onih koji su bez ikakve sumnje riječi la ilahe illallah najbolje razumjeli i u praksu ih najdosljednije primijenili, uočit ćemo da oni gotovo nikakvu pažnju nisu pridavali ispisivanju i isticanju ovih riječi na vidljivim i istaknutim mjestima. Znači, ni u sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ni u biografijama njegovih ashaba nećemo naći vjerodostojne predaje koje ukazuju na to da su oni ove riječi ispisivali na džamije, kuće, platno ili na dijelove odjeće i javno ih isticali, već su tu praksu muslimani uveli kasnije. Čak ni na Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, ratnoj zastavi nisu bile ispisane riječi šehadeta, već je bila bijele ili crne boje, bez ikakvog natpisa. Dakle, u vjerodostojnim hadisima potvrđeno je da je Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, glavna ratna zastava nekada bila bijele boje (Ebu Davud, Sunen, br. 2592, od Džabira, radijallahu anhuma), a nekada i crne boje (Ebu Davud, Sunen, 2591, od Beraa b. Aziba, radijallahu anhu). Što se tiče hadisa u kojem se navodi da su na Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, zastavi bile ispisane riječi la ilahe illallah, taj hadis nije vjerodostojan: bilježi ga Ebu Šejh u djelu Ahlakun-nebijji ve adabuhu, 2/416, br. 424, a veliki hadiski stručnjak Ibn Hadžer u djelu Fethul-Bari, 6/127, za lanac prenosilaca ovog hadisa kaže da je ništavan.
Što se tiče drugog dijela šehadeta, tj. Muhammedun resulullah, vjerodostojno je potvrđeno da je bio ispisan na Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, prstenu koji mu je služio kao pečat koji je stavljao na kraju pisama koja je slao tadašnjim vladarima okolnih imperija i njihovim namjesnicima i pozivao ih u islam. Taj prsten bio je od srebra i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mahsuz ga je dao izraditi u tu svrhu. Imam Buhari u svom Sahihu (hadis br. 3106) bilježi predaju od Enesa b. Malika, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, pečat sadržavao tri riječi, od kojih je svaka bila u zasebnom redu. U prvom redu pisalo je: Muhammed, u drugom: Resul (Poslanik), a u trećem: Allah, što je zajednički činilo rečenicu: Muhammed Resulullah – Muhammed, Allahov poslanik. Neki učenjaci tvrde da je raspored riječi na Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, prstenu bio drugačiji i kažu da je u prvom redu pisalo: Allah, u drugom: Resul, a u trećem: Muhammed, tj. da je prednost u poretku ove tri riječi data riječi Allah i da je ona stavljena na prvo mjesto. Međutim, Ibn Hadžer, u komentaru hadisa koji smo prethodno naveli, spominje i ovo mišljenje, ali se na taj stav kritički osvrće, te kaže: “A što se tiče nekih šejhova koji tvrde da je raspored riječi na pečatu bio obrnut, tj. da se Allahovo ime nalazilo u prvom, a riječ Muhammed u trećem redu, ja ni u jednom hadisu (do kojeg sam uspio doći) nisam našao potvrdu za to, već sam našao ono što ukazuje na suprotno. U verziji (ovog hadisa) koju bilježi Ismaili jasno se navodi da je u prvom redu pisalo Muhammed, u drugom Resul, a u trećem Allah.” Vidjeti: Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 10/329.
Dakle, sa sigurnošću možemo tvrditi da ispisivanje riječi la ilahe illallah na neka istaknuta mjesta ili predmete, pa čak i na ratnu zastavu, nije sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer on takvo nešto nije prakticirao, niti je svojim ashabima savjetovao nešto slično. Ipak, to ne znači da je ispisivanje riječi šehadeta na zastavu zabranjen čin ili novotarija jer je ta praksa zaživjela u ummetu i nije nam poznato da ju je neko od učenjaka strogo zabranio ili kategorički osudio. Naime, ovaj postupak ne zalazi u domen ibadeta koji su šerijatom strogo precizirani i definirani i kojima ništa nije dozvoljeno ni oduzimati ni dodavati, već ova praksa spada u domen adeta, tj. običaja muslimana, koji, ukoliko se ne sukobljavaju s općim islamskim normama i principima, islam priznaje i tolerira. Što se tiče ispisivanja riječi la ilahe illallah, kao i ostalih zikrova i dova na škole, zgrade, džambo plakate i ostala uzdignuta mjesta, dakle, mjesta gdje ove riječi neće biti podvrgnute omalovažavajućim i degradirajućim okolnostima i situacijama, učenjaci u tom pogledu imaju tolerirajući stav i takvu praksu u globalu dozvoljavaju. Kada se radi o ispisivanju ovih riječi na zidove džamija, tu praksu smatraju pokuđenom, pogotovo ako su zikrovi i dove ispisani na prednjem zidu džamije, dakle, onom u pravcu Kible, jer to može biti razlog ometanja klanjača u namazu i odvraćanja njihove pažnje, što je u suštoj suprotnosti s osnovnom svrhom i ciljem namaza, a to je skrušenost i posvećenost u obraćanju Svevišnjem Allahu, o čemu se više može pročitati u sljedećim fetvama:
http://fatwa.islamweb.net/fatwa/index.php?page=showfatwa&Option=FatwaId&Id=167249
http://fatwa.islamweb.net/fatwa/index.php?page=showfatwa&Option=FatwaId&Id=98661.
Međutim, u našem vremenu, pogotovo nakon ekspanzije interneta i društvenih mreža, mnogi muslimani su u tom pogledu odavno prešli sve ne samo šerijatske već i sve granice pristojnosti i dobrog ukusa. Riječi šehadeta pišu na sve i svašta, poput odjeće (majice, jakne, prsluci, kape, rukavice, šalovi, hidžabi…), posuđa (tanjiri, pladnjevi, šoljice, fildžani, čaše…), automobila, pa čak i kišobrana i suncobrana, baš kao da se, da Allah sačuva, radi o logo znaku koji sve poznate i nepoznate firme i korporacije u svijetu stavljaju kao zaštitni znak na svoje proizvode. Još gore od toga jesu razne maštovite fotomontaže na kojima se najvrednije i najveličanstvenije riječi u cijelom kosmosu, dakle riječi la ilahe illallah, mogu naći na voću, povrću, tijelima riba, ptica i raznih životinja pa čak, vjerovali ili ne, i u šoljici vrele kafe. Za sve muslimane koji znaju vrijednost i veličinu ovih riječi, ovakve fotografije izgledaju degutantno i uvredljivo, a najveća ironija u svemu tome jeste to što oni koji se bave izradom dotičnih fotomontaža ili oni koji riječi šehadeta stavljaju na spomenute i nespomenute stvari i predmete, to čine s uvjerenjem da na taj način veličaju Uzvišenog Allaha i uzdižu riječi tevhida. Istina je, nažalost, da ovakvi, i pored najljepših namjera, ove veličanstvene riječi nesvjesno izlažu vrlo nezgodnim, a često i ponižavajućim i omalovažavajućim situacijama i prilikama. Recimo, osoba koja obuče komad odjeće na kojem je ispisan šehadet ili neki vid zikra ili dove, gotovo je sigurno da će ponekad u toj odjeći, najčešće iz zaborava, ući u toalet i na taj način Allahovo ime izvrgnuti vidu degradiranja i omalovažavanja. Zato, savjetujemo svim muslimanima, a naročito islamskoj omladini, da u svakodnevnom životu svojim lijepim ponašanjem i raznovrsnim ibadetima i dobrim djelima svjedoče la ilahe illallah, a da se klone one vrste formalizma koja nema nikakvo utemeljenje ni u sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti u praksi prvih i odabranih generacija ummeta.