Piše: Muhamed Ikanović
Svaki grumen muslimanske zemlje je emanet. Gdje god se čuo ezan pa potom utihnuo, neko će za to snositi odgovornost pred Allahom. Muslimanska historija pamti mnoge dobrotvore, ali jedan dio tih njihovih ostavština pronevjeren je i izgubljen. Šta ako ti dobrotvori budu tražili svoj hakk?!
Kada se osvrnemo na naše bosansko pitanje, bolje rečeno bošnjačko, običan čovjek više ne zna ni šta bi rekao. Neki kažu da optimista nekada mora zanemariti stvarnost da bi njegov optimizam i dalje živio. Naravno, musliman mora biti optimista, kakvo god da je stanje. Međutim, biti optimista ne znači zanemarivati probleme niti zauzimati inertan stav prema dešavanjima oko nas. Optimizam ne znači gledati kako te drugi uništavaju i ruše dok ti sjediš s osmijehom na licu.
Iz dana u dan sve je više očitih dokaza koji nam govore da stanje muslimana u Bosni postaje sve gore i gore. Svakodnevno preživljavamo poniženja i uvrede, a na to nikako ne odgovaramo adekvatno. Stanje postaje još bolnije imajući u vidu da nas naši predstavnici i institucije uče politici “ako ti opale šamar po jednom obrazu, ti im okreni i drugi”.
Mediji su ispunjeni naslovima o napadima na bošnjake u RS-u, prijetnjama kao i ugrožavanju osnovnih ljudskih prava. Muslimani BiH pa i šire emotivno su vezani za Podrinje zbog tragedije koju su preživjeli na tom području. Hiljade nevinih života izgubljeno je u tom dijelu naše zemlje, što emanet očuvanja te grude čini još težim. Međutim, kada onima koji su iz tih krajeva spomenemo da je povratak na stara ognjišta prioritet u borbi za zaštitu bošnjačkih prava u tim krajevima BiH, mnogi izražavaju negodovanje i ljutnju. Onda sam sebi postavljam pitanje: Koja je svrha borbe za te krajeve ako oni koji su tamo rođeni ne žele da tamo žive?! Hiljade Bošnjaka Podrinja žive van BiH, zar mislimo da će se njihova djeca ikada vratiti u Podrinje iz Njemačke, Austrije ili Amerike?!
Vlasti RS-a ne bi bile u stanju da rade ono što rade da su se Bošnjaci vratili na svoja ognjišta. Ali ovako, kada se radi o nekoliko desetina povratnika, stalno će se dešavati ubistva Bošnjaka, uvrede i prijetnje.
Ne smijemo zaboraviti da je entitet RS uspostavljen u vrijeme kada je Armija BiH bila nadmoćna i u stanju da od agresora u potpunosti oslobodi teritorije svoje domovine, i ova činjenica pokazuje nam da “velike sile stoje iza tog projekta”.
Bojim se da živimo u iluziji da će entitet RS ikada biti ukinut. EU daje otvorenu podršku RS-u, što nam dokazuju mnoge činjenice. Prisjetimo se djece iz Konjević Polja, stalnih napada na Bošnjake, uništavanje muslimanskih vjerskih objekata itd. Vlasti iz RS-a konstantno se ismijavaju s visokim predstavnikom i drugim evropskim institucijama, i otvoreno atakuju na ustavnost BiH.
U isto vrijeme s ovim dešavanjima, pojedinci širom Bosne punih usta pričaju o Srebrenici i genocidu hvaleći se kako su u Podrinju realizovali stotine hiljada maraka vrijedne projekte. To je, bez sumnje, za svaku pohvalu da ti isti pojedinci žive tamo u Podrinju. Danas, nakon uloženih miliona u te krajeve, mi imamo polupusta mjesta u kojima žive ljudi u veoma teškim uvjetima.
A na sve vrste tortura koje Bošnjaci doživljavaju u RS-u, naše institucije odgovaraju reagiranjima koja me podsjećaju na nanu koja sjedeći u hladu čuje da joj neko uznemirava unuka pa ona poviče: “Ženeeee, eno ubiše mi dijete, sram ih bilo!”
Pitanja za svakog Bošnjaka: Da li je Banja Luka naš grad? Da li se u RS-u osjećamo lagodno kao u Federaciji? Da li je Mostar naš grad? Ostavimo se želja! Odgovorimo na ova pitanja činjenicama. Pa zašto se onda lažemo da nismo podijeljeni?!
Pored svega toga, u proteklim danima mi Bošnjaci preživjeli smo nekoliko javnih poniženja. A, prije toga, već godinama gledamo kako se širom Bosne na javnim površinama podižu ogromni simboli kršćanstva. U zemlji gdje su muslimani većinsko stanovništvo i na teritoriji gdje se u ime kršćanstva izvršilo nekoliko masovnih klanja muslimana. Zamislite da se izgradi veliki polumjesec i zvijezda u Banjoj Luci ili Međugorju?!
Usred Sarajeva, pored vakufa, podiže se statua kršćanskog sveca, pape Ivana Pavla II. U Sarajevu koje je većinski bošnjačko. Zašto to nije urađeno u Međugorju, središtu katoličanstva BiH ili u zapadnom dijelu Mostara?!
Nakon tog kipa, gledali smo kako čovjek koji je procijenio da jedan srpski život vrijedi kao stotinu muslimanskih života u obući gazi džamijski tepih Begove džamije, džamije koju nam je u emanet ostavio velikan i gazija. Kao da nam poručuje da je došao poniziti “turske dahije” u njihovoj zemlji.
Bojim se da će se ovakvo shvatanje stvari okarakterisati kao ekstremno i nakaradno, kao što mnogi naši intelektualci kategorički osuđuju priču o podjeli BiH, jer je to nezamislivo, a mi smo već podijeljeni skoro dvadeset godina.
I sa jedne i sa druge strane dolaze nam poruke da smo konačno u potpunosti porobljeni i da sljedeći sukob na ovim prostorima znači potpuni nestanak muslimana.
Pa, eto, zapitam se ponekad: da li svoju djecu, koja odrastaju pred mojim očima, hranim da bi ih nečija kama u budućnosti klala?!
Ni sam ne znam šta bih rekao…