Kasnih devedesetih godina internet da‘va bila je plodonosan posao. Ljudi koji inače nisu imali naučnih referenci pravili su sebi predivne fasade u obliku svjetlucavih internetskih stranica. Bili smo u mogućnosti dosegnuti dalje od naših lokalnih imama i čuti predavanja raznih islamskih autoriteta širom svijeta.
Internetske stranice iskakale su poput kokica, a islamski predavači za koje nikad nisam čuo iznenada su počeli ostavljati veliki utjecaj na mene jednostavno zato što su bili dostupni na internetu. Ubrajao sam se među mnoge ljude koji su aktivno tražili islamske sadržaje i koji su zbog toga nalazili mjesta okupljanja na internetu. Ove potrebe uglavnom su zadovoljavane putem e-mailova, instant poruka i grupnih chatova.
Internet nam je predstavio islam na poprilično izopačen način. Ljudi koji nisu poznavali osnovne vjerske postulate odjednom su počeli raspravljati o ezoteričnim sitnicama. Sjećam se grupe neoženjenih prijatelja koji su vodili produhovljenu debatu o fetvi jednog poznatog učenjaka koja zabranjuje ženama da briju dlake po tijelu. Dileme poput ove bile bi u modi nekoliko dana, a zatim bi ih zamijenile neke nove, poput toga da li su pruge na džamijskim tepisima novotarija. Ovi urgentni problemi dominirali su u online konverzacijama, a zatim su se počeli potkradati i u razgovore u stvarnom životu.
Kad ljudi iz raznih dijelova svijeta “vise” na forumu i aktivno komentiraju neku stvar, ona u tom momentu izgleda kao glavni svjetski problem. Gledajući iz današnje perspektive, ovo djeluje kao tabloidski način učenja vjere. Kao da se podrazumijevalo da je svako vodio brigu o važnijim stvarima, poput učenja Kur’ana i dova. No, nesretna stvarnost ukazivala je na to da postoji velika duhovna praznina koja jednostavno nije mogla biti popunjena fokusiranjem na potrošne dnevne teme. Zbog toga što je svako bio zauzet obznanjivanjem svojih stavova, pobijanjem tuđih i osvajanjem zamišljenih internet poena u ovim raspravama, manjak duhovnosti postao je slon u dnevnom boravku kojeg niko nije htio primijetiti.
Vratimo se u sadašnjost. U vremenu smo društvenih mreža, ali u suštini nema razlike u odnosu na vrijeme sa početka priče. MSN, AOL i Napster više nisu tu, zamijenjeni su Facebookom, Twitterom i YouTubeom. Za nekih desetak godina vjerovatno ćemo doživjeti novu smjenu ovih platformi. Ono što se ne mijenja jeste odnos prema vjeri, pogotovo kada su u pitanju vruće dnevne teme.
Potajemo uhvaćeni u začarani krug afirmacije naših stavova i diskreditacije tuđih, žudeći za pobjedničkim internet poenima. Radimo to na račun važnijih i većih ciljeva. Raspravljao sam sa “Džamijskim golubom”, “Ebu Sumejjom” i “Sabljom islama”, ali okrutna stvarnost govori da kad pogledam svoje dvije kćerke, nijedan od 700 statusa, YouTube klipova i Facebook komentara nisu uradili ništa da bi otklonili neku od mojih briga o njihovom odrastanju u dobre muslimanke. Pričali smo o drugima, ali to nimalo nije pomoglo našem imanu ili jačanju veze sa Stvoriteljem. Budimo iskreni prema sebi i razmislimo: ne pridajemo li previše važnosti običnom videu na YouTubeu?
Nevidljivi okovi društvenih mreža i servisa ovdje postaju očigledni. Svako mora imati mišljenje o svemu. Bez obzira što sam se pokušavao uzdržati od komentara o nekim pitanjima, ljudi bi sami tražili moje mišljenje. Od kada sam ja postao tako važan? Što više bih sebe smatrao važnim ili što bi me drugi više shvatali ozbiljno, to bi lakrdija bila veća. Ne samo da svi moramo imati mišljenje, nego ga moramo i objaviti i čekati na odgovor. Zalijepimo se za telefone, čekajući i prateći koliko smo lajkova dobili. Čekamo da vidimo ko se ne slaže i onda unedogled formuliramo najbolji odgovor. Označavamo naše prijatelje u svakoj aktivnosti da bi oni mogli dijeliti i lajkovati naše trijumfalne statuse. Nakon što aktuelna tema ispuše, brzo zaboravimo na veću sliku, čiji je dio bila. Lebdimo i dalje besciljno, čekajući iduću internet aferu da bismo opet mogli pokazati našu sramotu, podići naš glas i slaviti pobjedu nad drugom osobom ostavljajući komentare i dobijajući dva lajka više do nje. Ovim dopuštamo sebi da ekspresno osuđujemo druge na osnovu jedne izjave. Popljuvat ćemo nekoga zbog jedne jedine izjave koju je izrekao, ma kako on dobar bio, a podržati nekog drugog, ma kako on možda u stvarnosti bio loš.
Zajedno uz ovakvo ponašanje ide i aura prosvijetljene umišljenosti. Po definiciji, koje god mišljenje danas zastupamo, ono je najispravnije koje smo u životu imali (zaboravite kako ćete se osjećati za pet godina). Činjenica je da mnogi ljudi postepeno postaju liberalniji (pogotovo oni iz konzervativnog miljea), pa zbog toga osjećaju da su tolerantniji, otvoreniji, akademskiji i inteligentniji. Problem je jedino što se ove stvari odnose samo na osobe sličnih stavova. Navest ću jedan primjer da to slikovitije dočaram. Recimo da smatrate da je muzika halal. Zapravo ste mislili da je haram, pa ste intenzivno proučavali materiju i zaključili da je ipak halal. Sada mislite da su ljudi koji su vam rekli da je muzika haram nazadni, nerealni, nikad se ne smiju i da se svakog jutra bude pokušavajući smisliti kako da iščupaju sreću iz što je moguće više života. To je uredu. Ono što nije uredu jeste projektiranje tog mišljenja na sve ostale koji imaju takav stav. Nije uredu zahtijevati da se poštuje vaše mišljenje, a ne priuštiti to isto i drugima. Nije uredu smatrati da je vaše mišljenje jedino ispravno, zapravo je intelektualno nečasno ne naglasiti da vaš stav o muzici zastupa mala manjina muslimana. Nije problem što ga i vi zastupate, nego što prišivate nazadnost onima koji se ne slažu s vama, a zauzvrat tražite bezuvjetno prihvatanje.
Šta je, zapravo, ono što ovdje ne vidimo? To je da većina ljudi ovakve “debate” jednostavno doživljava kao bespotrebnu gomilu djetinjastih prepirki među muslimanima. Kakva je ustvari korist od toga? Postoji nešto dublje, nešto što je podređeno svim dnevnim “problemima” koji su postali svjetlosni mačevi za online okršaje. To je pokušaj da otvoreno pokažete poniznost ne propagirajući svoje mišljenje (jer može biti pogrešno i niste kompetentni da znanjem stanete iza onoga što kažete), a umjesto toga tražite da naši učeni i institucije zauzmu stav o datom pitanju. Ako to ne urade, onda oni snose odgovornost za štetu koja može nastati. Davanjem sebi prilike da izrazite stav, zahtijevate da ga i drugi (u ime vjere) prihvate. Ako to ne urade, onda oni ne kontriraju vama, već idealima koje zastupate. Drugim riječima, dajete sebi duhovno pravo da svojim strastima udovoljavate kroz vjeru, umjesto da ih obuzdavate u ime vjere. Ne pitaj šta tvoja vjera može učiniti za tebe, već šta ti možeš učiniti za svoju vjeru!
Ovo su opći problemi i postojali su već dugo vremena. Društvene mreže su ih samo eksponencijalno uvećale. I šta nam valja raditi?
1) Sljedeći hadis postavite na svoj Facebook profil ili ga postavite kao pozadinu na svom telefonu. Budite sigurni da ne potpadnete pod ovo upozorenje kad nešto objavljujete:
“Zaista će nastupiti vrijeme varljivih godina u kojima će se vjerovati lažljivcu, a neće se vjerovati onome koji istinu govori, u kojima će se davati povjerenje varalici, a povjerljivom se neće vjerovati, i u kojima će glavnu riječ imati maloumni i nesposobni.” (Ahmed)
2) Naučite jednostavno biti tihi. Lično sam se i sam morao priviknuti na ovo. Začuđujuće, svijet je nastavio normalno funkcionirati i bez mojih mišljenja. Shvatite da šutnja nekad donosi veću korist od pričanja.
“Doći će vrijeme takve smutnje da će onaj koji sjedi biti bolji od onoga koji stoji, onaj koji stoji bit će bolji od onog koji hoda, onaj koji hoda bit će bolji od onoga koji trči. Ko god se izloži ovim nevoljama, nastradat će. Prema tome, ko god može naći utočište od ovih smutnji, neka se sakrije.” (Buhari, Muslim)
Omar Usman (muslimmatters.org)
Preveo: Nermin Spahić