Piše: Muhamed Ikanović
Često stječem dojam da muslimani ni prema čijim riječima nisu spremniji izraziti sumnjičavost kao prema riječima ljudi koji podučavaju vjeri. Svako malo nailazimo na komentare koji bude hiljade sumnji i pitanja u vezi s onim što je napisao neko čije je vjersko znanje već odavno potvrđeno. Te sumnje idu do te mjere da se ponekad i kaže da “ljudi od vjere” tumače vjeru onako kako to njima odgovara: sad ovako, sad onako.
Svakako da ima i pojedinaca koji zloupotrebljavaju vjeru, ali ako se radi o čovjeku koji je svojim riječima pokazao znanje, a djelima privrženost vjeri, zašto se onda već na prvi pogled iskazuje sumnja?!
Širenje neoharidžijskih stavova dovelo je do pojave mnogih nakaradnih stavova i mišljenja. Ti stavovi našli su plodno tlo kod onih koji imaju naviku da stvari gledaju suviše površno, s poznavanjem jednog ajeta, hadisa ili izjave jednog islamskog učenjaka.
Tako vidimo da u govoru o domovini mnogi nalaze priliku da pljuju i gaze po svemu što je vezano za njihovu domovinu s izgovorom da to nije domovina muslimana i sl. Kada pokušate ljudima da ukažete na obavezu muslimana da rade na izgradnji svoje zajednice i domovine, mnogi počinju da se odupiru i pitaju: “Kakva domovina? Otkud vam pravo da to spominjete, ovo nije hilafet?”
Nepoznavanje islamskih propisa, Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, života, kao i samog značenja sintagme “poklanjati i davati domovini” predstavlja osnovni motiv za takva razmišljanja.
Da bi nam sve navedeno bilo jasnije, pojasnit ćemo sve pojedinosti.
Kada je u pitanju suđenje po Allahovom zakonu, nema sumnje da je to obaveza muslimanskoj zajednici:
“I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe (Muhmmede) ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” (En-Nisā, 65)
“Niko od vas neće biti pravi vjernik sve dok njegovi prohtjevi ne budu slijedili ono s čime sam ja došao.” (Hadis)
Vezano za ovo pitanje preporučio bih fetvu šejha Ibn Baza, rahimehullah, koju možete vidjeti na slijedećem linku:
S druge strane, postoje mnogi zakoni koji se prakticiraju u mnogim država, a koji se oponiraju šerijatu, tj. šerijat ih nije precizno definirao i ostavio je ljudima da se dogovore, što se naziva građanskim pravima i sl. Za ovo možemo uzeti primjere saobraćajnih propisa, nekih pravila na radu itd. Čak se dešava da nekada islamska ulema svoje fetve temelji na tim pravilima i zakonima jer to smatraju savjetom struke u određenoj oblasti koji pomaže pri donošenju suda.
Kada je u pitanju domovina, pogledajmo šta je govorio i kako su postupali Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi.
Znamo da je Mekka bila središte idolopoklonstva, mržnje prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i borbe protiv njega, što je rezultiralo hidžrom jer nije više bilo moguće živjeti kao musliman.
Da li se Poslanikovom govoru može naći u pogrdnih riječi o Mekki ili omalovažavanja i proklinjanja Mekke?! Ne!
Buhari i Muslim bilježe da je Poslanik, sallallahu alejh ve sellem, prakticirao da prilikom rukje na prst stavi malo pljuvačke, pa potom stavi malo zemlje i namaže bolno mjesto, pa bi govorio: “Prašina naše zemlje i nečija pljuvačka mogu da, uz Allahovu pomoć, budu lijek.”
U komentaru ovog hadisa hafiz Ibn Hadžer kaže: “Arapi su prakticirali na putovanja ponijeti malo zemlje kako bi je mogli mirisati kad požele domovinu.”
Miris onoga što volimo može da bude jedna vrsta lijeka.
Hafiz Zehebi naveo je nekoliko stvari koje je volio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa je između ostalih, spomenuo i domovinu.
Normalno je da se čovjek veže za mjesto u kojem je rođen i odrastao, mjesto u kojem je stekao prva prijateljstva, učio prva slova…
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi toliko su bili vezani za Mekku da su mnogo patili za rodnom grudom. Iako su protjerani zbog islama, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije uputio nikome kritiku i nikada im nije rekao: “Ma kakva domovina, to je zemlja širka, kufra” itd.
I sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, volio je Mekku i nije volio da izlazi iz nje, i često je u dovu učio: “Gospodaru, omili nam Medinu više nego što volimo Mekku.” (Buhari i Muslim)
Pogledajmo samo ove Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi o Mekki: “Nema ljepšeg i meni dražeg mjesta od tebe i da me moj narod iz tebe nije protjerao, ja nigdje drugo ne bih živio.” (Tirmizi)
Subhanallah! Ovo su riječi Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, o Mekki punoj kipova i širka, Mekki iz koje je protjeran zbog vjere u Allaha.
Nakon ovako jasnih riječi, nema potrebe da se daje bilo kakav komentar.
Ostaje nam još da pojasnimo šta znači “davati za svoju domovinu”. Musliman svakodnevno teži da unapređuje sebe, svoju porodicu i zajednicu muslimana. Nema boljeg davanja domovini od širenja dobra i sprečavanja zla. Zar ne bismo trebali da radimo na vjerskom buđenju svog naroda, upozoravanju na negativne pojave, kao i na bilo kojem obliku unapređenja svakodnevnog života?! Pomoći svome bratu muslimanu i zajednici muslimana, to je davanje svojoj zajednici i domovini.
Prošetajmo širom svijeta i ispitajmo da li se igdje osjećamo sigurno kao u svojoj zemlji?! Gdje god odeš, makar i u Mekku ili Medinu, ti si stranac!
Zato, nema razloga da preziremo ovu prelijepu grudu zemlje, nego treba da radimo na poboljšanju uvjeta života muslimanske zajednice u svakom pogledu.