Piše: Muhamed Ikanović
“O, Musa”, rekoše oni, “dok god su oni u njoj, mi nećemo u nju ulaziti! Hajde, idite ti i Gospodar tvoj pa se borite, mi ćemo ovdje ostati!” “Gospodaru moj”, reče Musa, “ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim, zato presudi nama i ljudima grješnim!” “Četrdeset godina oni će zemljom lutati”, reče On, “jer će im Sveta zemlja zabranjena biti, a ti ne tuguj za narodom grješnim!” (El-Maida, 24–26)
Musa, alejhis-selam, sa svojim je narodom četrdeset godina lutao pustinjom, nakon što su uporno odbijali upute koje su im dolazile od Uzvišenog Allaha, pa su se nakon toga spasili. Četrdeset godina je veoma dug period. Neki tumače da je taj period njihovog lutanja propisan zbog toga da bi na scenu došla nova generacija svjesna svoga stanja.
Koliko samo luta muslimanski narod ovih prostora?! Musaov narod je nadurao i prevazišao svoje greške dok mi ovdje, iz generacije u generaciju, samo ponavljamo svoje greške, tako da već mnogo duže lutamo od Musaovog naroda.
Naravno, ovom konstatacijom ne želim da pošaljem pesimističnu poruku, ali želim da skrenem pažnju na kolektivno lutanje ovog naroda, u kojem je uvijek bilo i sada ima pojedinaca koji su svjesni stanja, ali takvi nisu uspjeli da stanu na čelo ovog naroda ili su to nekada bili vrlo kratko nemajući podršku ostalih, kao što je to primjer Alije Izetbegovića, rahimehullah, i uleme poput Mehmeda Handžića, Ahmeda Smajlovića, Huseina Đoze i mnogih drugih prije njih, za koje malo ko od nas i zna. Mladomuslimani su pokušali na tom polju da nešto urade, ali zajednica muslimana prva im je okrenula leđa i odrekla ih se.
Slušajući bošnjačke intelektualce, postaje nam jasno zašto smo danas tu gdje jesmo. Veliki dio njih ni sam ne zna šta je i šta želi, osim lične promocije i materijalnih koristi. Eh, sad će neko reći: “Eto, ti si nam donio svu pamet!” Kada pišemo o nečemu, nikada ne treba biti cilj da sebe uzdižemo na račun ponižavanja drugog, što ni ovdje nije namjera. Davno je imam Malik, rahimehullah, rekao: “Od svakog se uzima, a i odbacuje, osim vlasnika ovog kabura (misleći na kabur najodabranijeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem).”
Takav je slučaj i sada, a ako se ne slažeš, baci moje riječi o zid! Međutim, za svaki stav treba imati argumente. O ovome već dugo razmišljam i kada slušam izlaganja univerzitetskih profesora, sve sam više ubijeđen u ovo što pišem. Poslušajte samo definiranje identiteta jednog Bošnjaka i sve će vam biti jasno da se kod dobrog dijela bošnjačkih intelektualaca vjera svodi na nešto sekundarno. Na onu klasičnu priču o “čistom srcu”. Naš identitet i kulturu upravo je najviše definirala i usmjerila vjera. Filozofija nam nije potrebna osim onoliko koliko će nam unaprijediti empirijski hal našega života.
Tako kod naših intelekualaca, koji se smatraju kremom naše zajednice, uvijek neki novi filozofski termini: prvo je bilo vehabija, pa selefija, pa novih muslimana, pa duboko religioznih itd. Svim tim nazivima želi se reći: “Oni tamo što iznad njih stavljamo jedan veliki upitnik”.
Takva razmišljanja liče mi na slučaj koji sam skoro čuo o čovjeku koji se u toku namaza uneredio, pa je otišao kod muftije da ga pita o validnosti tog namaza, postavljajući uvjet da fetva bude po mezhebu kojeg se on pridržava. Kada je opisao svoj hal, šta se desilo, kakav je smrad osjetio i šta je našao na odjeći, muftija je spremio odgovor kakav pogoduje za takvu osobu rekavši mu da se on, kako na to pitanje gledaju svi mezhebi, najvjerovatnije uneredio.
Koji je to mozak koji uvjetuje da mu se dâ odgovor prema mišljenju nekog mezheba kada je situacija isuviše jasna?! Uradio si nešto što malo dijete može skontati šta je, a onda ti doživiš “odljev pameti” i tražiš fetvu samo po određenom mezhebu.
I naš hal ovdje često liči na takvo stanje: tumačimo, izvrćemo, mutimo, okrećemo, filozofiramo i natežemo propise vjere ne bi li se moglo reći: “Eto, mašallah, mi smo suviše dobri, nema nam nikakve zamjerke! Mi smo mezheb ovakav ili onakav, muslimani ovakvi ili onakvi”, a na kraju najbliže da smo nerijetko – nikakvi!
Danas se od “zvaničnih” intelektualaca, institucija i uleme fetve dijele na: zvanične i nezvaniče. A kad čitamo te “zvanične”, nalazimo da se s njima htjelo nešto reći, a na kraju se nije reklo ništa, samo neka se broji da smo nešto odgovorili, a uvjet je da ne bude na hator Amerikancima ili EU! A da li se gledalo Allahovo zadovoljstvo, to nije toliko bitno.
Ovaj narod neće doživjeti stvarni preporod sve dok na njegovo čelo ne stane istinski bogobojazna ulema koja se boji samo Allaha i za svog uzora uzima samo najboljeg čovjeka – Muhammeda b. Abdullaha, neka je na njega najbolji salavat i selam.
Islamska omladina ne treba da nasjeda na tu praznu priču i filozofiranja, nego treba da zasuče rukave, nauči svoju vjeru i ispuni svoj život ibadetom i radom!
Naš vođa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i to nam je sasvim dovoljno. Ti, Gospodaru, posvjedoči da ga volimo!
Omer, radijallahu anhu, davno je rekao: “Mi smo narod kojeg je Allah uzdigao Kur’anom, pa ako budemo tražili ponos mimo njega, bit ćemo poniženi.”