Unatoč najavama nekih opozicijskih turskih medija koji priželjkuju odlazak s vlasti Partije pravde i razvoja (AKP), predstojeći lokalni izbori, koji će se održati u nedjelju 30. marta, vjerovatno neće dovesti do značajnijih promjena u Turskoj, iako to neki očekuju.
U najmanju ruku, oni neće značiti ozbiljniju prekretnicu na turskoj političkoj sceni, čemu se optimistički nada opozicija, a potajno i neki međunarodni faktori koji su nezadovoljni pravcem kretanja turske politike, kako na domaćoj tako i na međunarodnoj sceni.
Glavna bitka
Prema podacima Turske izborne komisije, pravo učešća na izborima ima 25 političkih stranaka, a glavna bitka vodi se između četiri najveće.
Na prvom mjestu je vladajući AKP, zatim Republikanska narodna partija (CHP), Partija nacionalnog pokreta (MHP) te kurdska Partija mira i demokracije (BDP). Nijedna od pomenutih opozicijskih partija nema šansu ni izbliza ugroziti dominantnu poziciju konzervativnog i islamski orijeniranog AKP-a, koji već 12 godina drži monopol vlasti u Turskoj. Njihove dijametralno suprotstavljene ideološke platforme dodatno onemogućavaju formiranje snažnije koalicije protiv AKP-a.
AKP će, ako je suditi prema masovnim predizbornim skupovima članova i simpatizera ove partije širom Turske, ali i prema ispitivanjima raspoloženja birača, zadržati dominantnu poziciju u odnosu na slabu, fragmentiranu i neefikasnu opoziciju. Ipak, procentualna prednost AKP-a mogla bi biti nešto umanjena, ali ne u tolikoj mjeri da bi mogla ozbiljnije ugroziti njenu dominantnu poziciju.
Prema najnovijem izvještaju Alija Carkoglua, profesora političkih nauka iz Istanbula, koji je objavio vodeći globalni istraživački institut Brookings u Washingtonu, samo u posljednjih nekoliko mjeseci u Turskoj provedena su čak 72 neovisna ispitivanja raspoloženja biračkog tijela. Većina ih ukazuje na pobjedu AKP-a. Glavni razlozi za očekivanu pobjedu vladajuće partije jesu ideološka predisponiranost konzervativnih muslimanskih birača (njeno solidno biračko tijelo), ali najviše uspješna ekonomska politika vlade AKP-a.
U ispitivanju javnog mišljenja od 2002. do danas, postotak birača kojima je na listi prioriteta odnos vlasti prema mitu i korupciji, bio je beznačajanih 2,8 posto.
Hakan Bayrakci, šef Istraživačkog centra SONAR izjavio je da bi, prema istraživanju SONAR-a, podrška birača AKP-u mogla pasti 7-15 posto. Bayrakci vjeruje da će AKP zadržati vlast u Ankari i Istanbulu, ali sa neznatnom prednošću.
Najsnažnija opozicijska stranka CHP za gradonačelnika Istanbula kandidirala je svog favorita Mustafu Sarigula koji, prema ispitivanjima, zaostaje samo dva posto glasova od aktuelnog kandidata AKP-a Kadira Topbasa.
Kompleksnija utrka
Predizborna kampanja u Turskoj održava se u atmosferi napetosti i antagonističkih odnosa. Podjela biračkog tijela više nije samo po binarnoj liniji, tj. između vladajućeg konzervativnog AKP-a i njegovih pristalica i simpatizera s jedne, i sekularne opozicije, s druge strane, kao što je bio slučaj tokom proteklih izbora. Ovaj put, izborna utrka je znatno kompleksnija, budući da je vladajući AKP dodatno suočen sa opozicijom iz vlastitog biračkog tijela.
Dio konzervativnih i islamski orijentiranih birača, koji čine moćnu populističku izbornu mašineriju stranke na vlasti, donedavno se identificirao sa Hizmetom, pokretom koji je AKP u najnovijoj konstelaciji političkih odnosa čak proglasio “neprijateljem Turske”. Hoće li simpatizeri Hizmeta i u kojoj mjeri uskratiti dosadašnju podršku vladajućoj stranci i glasati za opoziciju, teško je reći. Njihov glas nekoj od opozicijskih stranaka ili, pak, apstinencija od glasanja, odredit će i procenat izborne pobjede AKP-a.
Osim Hizmeta, postoje i druge islamske organizacije koje su do sada ne samo podržavale vlast AKP-a, već su i same služile kao platforma za promoviranje njegove politike, kako kod kuće tako i u inozemstvu. Jedna od njih je Insan Hak ve Hurriyetleri Insani Yardım Vakfi (IHH) – Fondacija za ljudska prava, slobode i humanitarnu pomoć, dobrotvorna organizacija koja je svojevremeno predvodila flotilu Mavi Marmara tokom pokušaja dostave humanitarne pomoći Gazi. IHH je, navodno, odbio potpisati Vladin dokument u kojem se od njega tražilo da izvrši čistku kadrova za koje se vjeruje da pripadaju Gulenovom pokretu.
Iako je riječ o lokalnim izborima, AKP ih u svojoj izbornoj kampanji nastoji predstaviti i kao “borbu za odbranu države od neprijatelja”. Poistovjećivanje Vlade i njenog lidera sa samom turskom državom indikativno je i u reklamnom spotu AKP-a, čije je emitiranje zabranila Izborna komisija Turske.
AKP lokalne izbore promatra i kao svojevrsni referendum podrške njenoj politici i liderskoj ulozi premijera Erdogana. Drugim riječima, poruka AKP-a glasačima je otprilike sljedeća: “Ako smo korumpirani, izglasajte nam nepovjerenje. Ako niste zadovoljni našom ekonomskom politikom ili odlukama kojim su ugrožene vaše građanske slobode (cenzura interneta i blokiranje Twittera), smijenite nas na izborima.”
Činjenica je, pak, da turski premijer, bez obzira na korupcijsku aferu, sukob sa pokretom Fethullaha Gulena, navodni autokratski način vladavine, posebno mjere cenzure interneta i blokade Twittera, za što je u posljednje vrijeme izložen žestokim kritikama opozicije, neblagonaklonih medija, ali i međunarodne javnosti, još uživa neprikosnoveni politički autoritet u zemlji.
Zbog toga premijer i predstojeće lokalne izbore vidi ne samo kao referendum podrške AKP-u već i kao glas povjerenja njemu osobno.
Upravo zbog toga Erdogan je izjavio da će se, ako AKP izgubi na lokalnim izborima, povući iz politike, ali nije specificirao koji će procenat glasova biti presudan da to i učini. Rezultat izbora zavisit će i od toga hoće li gradonačelnici AKP-a uspjeti zadržati pozicije u dva najveća grada – Istanbulu i Ankari.
Ovaj, kako Turci nazivaju, buyuksehir efekat (efekat velikog grada) će, također, u dobroj mjeri odrediti stvarnu popularnost vladajućeg AKP-a. Osim Istanbula i Ankare, broju velikih izbornih jedinica, koji je sve do 2012. iznosio samo 16 gradova, odlukom Vlade dodato je novih 13, čime je taj broj od posljednjih izbora 2009. čak udvostručen.
Precrtavanje geografskih izbornih jedinica u korist partije na vlasti, u svijetu je poznat kao gerrymandering proces. Prvi ga je 1812. godine primijenio američki senator iz države Massachusetts Elbridge Gerry kako bi osigurao povoljniju poziciju svojoj partiji na izborima. On je do te mjere izmijenio geografski oblik izbornog distrikta, koji je držala njegova stranka, da je na kraju ličio na daždevnjaka (salamander). Otuda je ovaj termin gerrymandering ostao u upotrebi i danas kada se prekrajaju granice izbornih jedinica.
Nema sumnje da je vladajući AKP ovo učinio kako bi lakše zadržao pozicije svojih gradonačelnika u tim izbornim okruzima. Komparacije radi, vladajući Malezijski nacionalni front (Barisan Nasional) prošle je godine, zahvaljujući upravo taktici izmjene granica izbornih okruga, uspio zadržati vlast, unatoč činjenici da je malezijska opozicija dobila proporcionalno veći broj glasova.
Zbog nepopularnosti turske politike među biračima na jugoistoku zemlje, kada je riječ o građanskom ratu u Siriji, postoji rizik da bi AKP mogao izgubiti pozicije načelnika u gradovima Hatay, Mardin i Sanliurfa.
Nevidljiva borba
Glavna izborna bitka vodit će se u Ankari i Istanbulu i to između AKP-a i sekularnih republikanaca, čije je glavno uporište u Izmiru. Na jugoistoku zemlje, pak, AKP će od BDP-a pokušati preuzeti mjesto gradonačelnika Dijarbakira, glavnog ekonomskog, političkog i kulturnog centra turskih Kurda.
Sasvim je izvjesno da AKP neće pasti. Štaviše, ova partija će, budući da ne postoji efektivna alternativa njenoj vladavini, još dugo predvoditi Tursku. Ono što se može očekivati od ishoda predstojećih lokalnih izbora jeste odluka o budućem političkom angažmanu premijera Erdogana. Njihov rezultat bi, također, mogao biti presudan u tome hoće li se Erdogan kandidirati za predsjednika Republike u drugoj polovini 2014.
Jedno je sigurno – posebna nevidljiva bitka vodi se unutar okrnjenog glasačkog tijela samog AKP-a, zbog sukoba među frakcijama islamskih konzervativaca. Erdogan će u toj bici trijumfirati. Hoće li njegov očekivani trijumf dovesti do emocionalne zaslijepljenosti apsolutnom vlašću, a time i do opasnosti od skretanja ka autoritarizmu, ili će doći do hladne i racionalne evaluacije dosadašnje politike AKP-a, pod njegovim vodstvom, sagledavajući pritom i brojne propuste i greške koje je učinila ova moćna partija, a koje treba korigirati? Ako se desi ovo drugo, što priželjkuje i autor, Turska ima šansu da se konsolidira kao respektabilna ekonomska i demokratska nacija.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Osman Softić
(Al Jazeera)