Koliko načina postoji danas da umrete u arapskom svijetu, osim prirodnom smrću? Pokušajmo ih pobrojati.
Biti podvrgnut ciljanoj opsadi i izgladnjivanju je sigurno najgori način da umrete, a upravo to se dešava pred našim očima u području Jermuka u Damasku, koje ja većinom nastanjeno palestinskim izbjeglicama. Ovo se dešava i u drugim dijelovima Sirije gdje vladine snage uskraćuju civilima pristup lijekovima i hrani, polahko ih ubijajući izgladnjivanjem.
Sljedeće na ovoj stravičnoj listi su brojne nesreće utapanja Arapa u moru dok pokušavaju ilegalno emigrirati u zemlje južne Europe. Stotine žitelja sjeverne Afrike je umrlo kad su se njihovi brodovi prevrnuli blizu Sicilije prošle godine. I mnogi drugi iz Sirije, Libije, Egipta i drugih afričkih zemalja više vole rizik brze smrti utapanjem nego izvjesnost lagahnog umiranja u vlastitim domovinama koje se guše u anarhiji i nasilju . Za samo dva dana ove sedmice, italijanska mornarica je spasila 2 400 Arapa koji su pokušavali dosegnuti njihove obale. Migranti su došli na trinaest brodova, pravoj armadi očajnih pojedinaca koji se više boje života kod kuće nego smrti u inozemstvu.
Treće na ovoj listi je groteskna praksa odsijecanja glava, često na javnim mjestima. Ovo najčešće izvode ekstremni tekfirski i drugi fanatici koji se ponašaju kao divljaci, režući grla i obezglavljujući druge Arape iz raznoraznih razloga, najčešće u haotičnim zemljama poput Sirije i Iraka. Često snimaju svoja djela i pokazuju mrtva tijela i odsječene glave na televiziji i internetu, praveći od svoje bolesti globalni spektakl.
Smrt mučenjem je na četvrtom mjestu. Stotine, možda i tisuće arapskih muškaraca, žena i djece su mučeni i silovani do smrti svake godine. Ovo je dvostruka sramota jer je ovo praksa državnih sigurnosnih snaga jednako kao i pobunjeničkih milicija, bandi i drugih kriminalaca.
Broj pet je biti meta teške artiljerije, bombi od bačvi i projektila naručenih od vlastite vlade, smrt koja je teški oblik kriminala jer su žrtve uglavnom civili, a ne naoružani borci. Kao i nehumane opsade, ova djela su ratni zločini prema svim relevantnim međunarodnim zakonima, no većina arapskih vlada i pobunjeničkih grupa izbjegnu procesuiranje i kaznu za ovakve zločine.
Na šestom mjestu su svakodnevne pogibije ljudi u samoubilačkim akcijama i napadima autobombama. U većini ovih slučajeva jedni Arapi ubijaju druge, a ne strane okupatore poput Izraela u Palestini ili SAD-a u Iraku, kao što je bio slučaj ranije. Uz rijetke slučajeve ciljanih političkih egzekucija, civili su skoro uvijek jedine žrtve ovakvih napada.
Sedmo, snajperska vatra u urbanim područjima je sve češći uzrok smrti, naročito u gradovima kao što je Tripoli u Libanu i Faludža u Iraku, među mnogim drugim. Bezdušni militanti streljaju svoje komšije na način sličan pucanju u plastične patke na vašaru.
Broj osam na listi su ubistva civila za vrijeme političkih demonstracija, nebitno da li ih namjerno ubijaju vladine trupe ili budu pregaženi od strane pomahnitale gomile. Čak i za vrijeme legitimnih i nenasilnih političkih protesta smrt nikad nije daleko za Arape koji javno iskazuju svoje političke stavove.
Mnogo godina Arapi su umirali i od artiljerije stranih država, često i susjednih. Ovo se događa sve češće posljednjih dana sa Libancima, Egipćanima, Sirijcima i Palestincima koji ginu od susjednih arapskih zemalja ili Izraela, ili od američkih bespilotnih letjelica, kao što je slučaj u Jemenu.
Posljednja stavka na mojoj listi je najgora jer uključuje stotine miliona Arapa koji su biološki živi, ali su iznutra umrli od smrtonosne kombinacije bijede, poniženja i agonije koje dolaze od spoznaje o onome šta se dogodilo njihovim društvima i njihovim vođama. Privikli smo se na sve ove načine umiranja i nastavljamo sa našim životima, ali hodamo pognutih glava, ne da izbjegnemo metak, nego da sakrijemo stid.
Ovo je samo prolazni trenutak u historiji jer bezdušne ubice i kriminalci će se spotaknuti o pristojnost, humanost i živost arapskih vrijednosti i kulture. Upravo takvi Arapi će ponovo stati čvrsto nogama na tlo, siguran sam, jer oni su ono što viđam svaki dan širom regiona. Relativno mali broj ubica i diktatora će vremenom biti istjeran, a mi ćemo opet podići naše glave, prisjećajući se kako smo nekad ubijali i bili ubijani na tako mnogo načina u vrijeme najgoreg stanja naše civilizacije u posljednjih 9 000 godina.
Autor: Rami G. Khouri (The Daily Star)
Preveo: Nermin Spahić