Piše: Amir Durmić
Prošle sedmice u mnogim gradovima širom BiH gorjele su zgrade najviših DRŽAVNIH institucija, nemilice je uništavana DRŽAVNA imovina, (iz)gorio je DRŽAVNI arhiv, a veliki broj DRŽAVNIH službenika i namještenika, ali i policajaca čiji je posao briga o sigurnosti DRŽAVE i njenih DRŽAVLJANA, bio je verbalno i fizički napadnut. U svom tom haosu koji je trajao nekoliko dana, DRŽAVNI ministar sigurnosti nije učinio ništa da spriječi ono što je mnogima nalikovalo na DRŽAVNI udar. Svoje ovlasti nije upotrijebio jer tvrdi da, i pored toga što je zadužen da vodi brigu o sigurnosti DRŽAVE, to ipak, iz njemu dobro znanih razloga, nije bio obavezan učiniti. “Javni red i mir je po našim (DRŽAVNIM) zakonima strogo u nadležnosti kantona i entiteta”, zaključio je ministar, kao da se kantoni i entiteti koje spominje nalaze na Marsu ili Jupiteru, a ne u našoj DRŽAVI. U nastojanju da stekne simpatije razularenih i gnjevnih masa, huliganstvo i piromaniju opravdavao je krajnje perfidno, tvrdnjama kako je zakazala DRŽAVA jer svojim DŽAVLJANIMA nije omogućila pristojan život, te mudro poručio: “Nema te političke i ministarske ucjene koja će me natjerati da tučem vlastiti narod…” Šta drugo reći osim da se radilo o vrlo lošem i potpuno neuspješnom pokušaju izvlakuše.
Na pitanje šta je po definiciji napad na DRŽAVU, da li je to upad u zgradu DRŽAVNOG Predsjedništva, napad na policiju i ko je u tom trenutku morao reagirati, ministar DRŽAVNE sigurnosti Radončić sasvim je mirno rekao: “A što ako vam ja kažem da ovo nije napad na DRŽAVU, nego odbrana DRŽAVE! Nije napad na DRŽAVU ako su srušena dva ureda u Predsjedništvu. DRŽAVA je mnogo ozbiljnija stvar…”
Da, za gospodina ministra DRŽAVA je toliko (ne)ozbiljna stvar da je hladan poput robota gledao kako horde huligana demoliraju DRŽAVNU imovinu, a plamen guta simbole koje svaka normalna DRŽAVA na svijetu štiti svim raspoloživim resursima. Ministru Fahrudinu to nije (za)smetalo. Njega more druge brige. On se ne bavi (krvavom) prošlošću niti (haotičnom) sadašnjošću svoje DRŽAVE, već on, poput produhovljenog i nadahnutog vizionara, brine o njenoj (svijetloj) budućnosti! Prisjetimo se samo jednog u nizu bisera gospodina ministra, koji nam najbolje govori šta je za njega odbrana DRŽAVE i sektor u kojem on zajedno sa službama DRŽAVNE bezbjednosti mora i treba djelovati. Radi se o famoznoj inicijativi za zakonsku zabranu DRŽAVLJANIMA arapskih zemalja da u našoj DRŽAVI kupuju nekretnine. Nedavno je naš dokazani DRŽAVOBRIŽNIK, gospodin ministar, potvrdio da se BiH suočava s problemom doseljavanja Arapa i najavio mogućnost skorog donošenja zakona koji bi sprečio DRŽAVLJANE arapskih zemalja da masovno dolaze u našu DRŽAVU i kupuju nekretnine na njenoj teritoriji, s namjerom da tu i ostanu. ”Tražit ćemo zakonska rješenja da zemlja bude odbranjena od te vrste virusa!”, mudro je zaključio i svijetu poručio DRŽAVNI ministar sigurnosti!
A gdje su “vehabije”?
Mnogi se s pravom pitaju kako to da u svom ovom haosu, koji je vladao u proteklom periodu, nije pokrenuta opća medijska kampanja DRŽAVNIH i privatnih medija (recimo Avaza) koji bi po ustaljenom šablonu nerede, paljevinu i huliganstvo, na neki način, doveli u vezu i s pritajenim islamskim ekstremistima, famoznim “vehabijama” i slično, što je do sada, kada je riječ o optuživanju za sve i svašta, uglavnom bilo nepisano pravilo? Kada se radi o ministru Radončiću i njegovom glasilu Avazu, stvar je vrlo jasna. Za DRŽAVNOG ministra sigurnosti, shodno njegovoj percepciji cijelog slučaja, haos, piromanija i nasilje, za njega nisu bili ništa drugo do vid patriotizma i odbrana DRŽAVE, a ne napad na nju, što je jasno u svojoj izjavi i potvrdio (“A što ako vam ja kažem da ovo nije napad na DRŽAVU, nego odbrana DRŽAVE!) Zato, da je kojim slučajem preko svog Avaza “vehabije” doveo u vezu s protestima i vandalizmom, to bi značilo da su oni branili svoju državu, a ne napadali je, potkopavali i rušili, što nije u skladu s općeproširenim i, nažalost, vrlo prihvaćenim kvalifikacijama na njihov račun.
U svim ovim dešavanjima, prava je istina sasvim očita i svakom objektivnom, i mržnje i predrasuda lišenom čovjeku, potpuno jasna. Ono što je potpuno opravdano krenulo kao socijalni bunt nezadovoljnih građana koji su bahatosti, bezobrazluku i nemaru velikog dijela političara konačno željeli stati ukraj, preraslo je u vandalizam i anarhiju kroz koje su razni pojedinci i skupine, sumnjivih namjera i ambicija, nastojali i još uvijek nastoje ostvariti svoje lične ciljeve. Iskreno se nadamo da su iz svih ovih dešavanja istinske patriote i svi dobronamjerni ljudi u našoj DRŽAVI, ali i u regionu, naučili jednu veliku lekciju. Potencijalni rušitelji naše DRŽAVE i njenih institucija ne dolaze iz džamija, medresa i mekteba i nisu okupljeni oko islamskih autoriteta naših prostora, već, nažalost, potječu iz redova raznih profila uspavanih revolucionara i dezorijentiranih huligana, ali, nažalost, i iz reda službenika iz samog vrha DRŽAVNIH organa.
Istina je i da su svi utjecajniji islamski internetski portali u regionu, čiji rad i djelovanje, iz, koje li ironije, straha od ANTIDRŽAVNOG djelovanja, danonoćno prate DRŽAVNE službe bezbjednosti, od prvog dana protesta osudili nasilje, vandalizam i napade na ljude i objekte, te kroz pera i riječi svojih autoriteta, građane pozvali na staloženost, mir i traženje svojih prava mirnim i civilizacijskim putem. Anarhija i nasilje u našoj DRŽAVI ne trebaju nikome, pa tako ni onima koji zarad mizernog pazara ili još mizernijeg bakšiša, direktno ili prešutno, opravdavaju haos koji je u proteklom periodu bjesnio našim najvećim gradovima. Kratkovidnost ovih jadnika prevelika je da se riječima može opisati, a veliko je pitanje da li će, i nakon stručnog određivanja (duhovne) dioptrije, ikada smoći snage da pobijede svoje niske porive uobličene u sitne i prolazne ovosvjetske koristi, i konačno počnu nositi naočale.
Bosansko proljeće – reforma ili anarhija?
Bosansko proljeće žalosti