Priredio: Nazif Subašić
U Kur’anu se riječ sabur – strpljenje, spominje na mnogo mjesta, što ukazuje na iznimnu važnost posjedovanja osobine na koju upućuje ova riječ. Zapravo, strpljivost je temeljno načelo kojim se “mjere i vagaju” sve druge čovjekove osobine i moralne vrijednosti. Kur’ansko-sunnetski tekstovi koji govore o vrijednosti sabura daju toliku važnost i podižu ovu osobinu do te mjere da je čine osnovnim uzrokom spasa na Sudnjem danu. Strpljivost je osobina koja za sobom neizostavno povlači i postojanje drugih osobina koje su njeni sastavni dijelovi. Simbolički rečeno, strpljivost je jedna velika i obilna rijeka u koju se ulijevaju brojne pritoke: blagost, umjerenost, čednost, zadovoljstvo, savladavanje srdžbe, oprost…
Sabur – strpljivost
Sabur je temeljna osobina Allahovih iskrenih robova i podrazumijeva stoičko i predano podnošenje bolnih i teških situacija koje čovjek ne može izbjeći, pa tako pribjegava Allahu Uzvišenom i Njemu, kojem se sve vraća, prepušta svoj slučaj: “Strpljiv budi! Ali, strpljiv ćeš biti samo uz Allahovu pomoć.”(En-Nahl, 127) S druge strane, čovjek kojem nedostaje strpljivosti, takvim vlada uznemirenost i duševno rastrojstvo.
Blagost
Jedna od sastavnih i neizostavnih osobina koje dolaze uz strpljivost jeste blagost. Ovo je osobina strpljivih i iskrenih vjernika koja do izražaja dolazi u trenucima kada čovjek na nanesenu uvredu ili nepravdu može uzvratiti oštro i žestoko, ali ipak nadvlada osjećaj blagosti tako da se prema onima koji su loše postupili spram njega, postavi blago i velikodušno pređe preko njihovih loših postupaka. Govoreći o blagosti, Allah kaže: “Strpljivo podnositi i praštati – tako treba svaki pametan postupiti.”(Šura, 43) Razlika između strpljivosti kao temeljne osobine i blagosti kao njene popratne osobine ogleda se u tome što je čovjek u nekim situacijama primoran da pokaže strpljivost i da nema drugog izbora osim da tako postupi, međutim, kada je u pitanju blagost, tada se čovjeku daje pravo izbora hoće li postupiti blago ili uzvratiti istom mjerom. Ova razlika između sabura i blagog postupanja najbolje se uočava u primjeru Jusufa, alejhis-selam. Naime, govoreći o saburu Jusufa, alejhis-selam, Ibn Kajjim, rahimehullah, u svojoj knjizi Medaridžus-salikin navodi da je upitao šejhul-islama Ibn Tejmijju o strpljivosti Jusufa u bunaru, pa je on rekao: “Bio je primoran da se strpi, ali veći od toga bio je njegov sabur u zatvoru i prilikom susreta sa ženom koja ga je htjela u kući navesti na nemoral, pa je po svom izboru otišao u zatvor.” Osobine suprotne blagosti jesu nepromišljenost i glupost. Allah je pohvalio Ibrahima, alejhis-selam, zbog njegove blagosti: “Ibrahim je zaista bio dobrodušan, sažaljiv i odan.” (Hud, ajet 75) Također, blagost je i jedno od Allahovih svojstava i jedno od Njegovih lijepih imena. Ovo svojstvo Allahove blagosti ogleda se u tome što On ne požuruje kaznu Svojim robovima, a On je kadar da je izvrši kada god hoće, pa kaže: “Da Allah kažnjava ljude prema onome što zasluže, ništa živo na površini Zemljinoj ne bi ostavio, ali, On ih ostavlja do roka određenog.” (Fatir, 45)
Savladavanje srdžbe
Savladavanje srdžbe direktno se veže uz blagost, a podrazumijeva ustezanje od uzvraćanja istom mjerom na fizičke ili verbalne napade. Dakle, onaj ko bude napadnut na bilo koji od ova dva načina, ima pravo da uzvrati istom mjerom ili da savlada srdžbu i tako postigne veliko dobro, držeći se Allahove naredbe: “I nastojte zaslužiti oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje, za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.”(Alu Imran, 133–134) Dakle, pod savladavanjem srdžbe podrazumijeva se da čovjek ne žuri sa osvetom, iako na to ima pravo, da se ne iritira i pored toga što u njemu možda “ključaju” ljutnja i srdžba. Ako postupi ovako, ubrat će divne plodove blagosti i svladavanja srdžbe: “Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati. To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni.” (Fussilet, 34–35) Na ovakav način mogu postupiti samo velike i rijetke ličnosti koje Allah hvali u hadisi-kudsijju: “Ko savlada srdžbu, a može da je ispolji, Allah će mu ispuniti srce zadovoljstvom na Sudnjem danu.” (Asbehani, sahih li gajrihi) Molimo Allaha da nas učini od njih!
Umjerenost i čednost
Ove dvije lijepe i plemenite osobine izravni su produkt sabura i sušta suprotnost pohlepi. Kaže Uzvišeni Allah: ”I neka se suzdrže oni koji se nemaju mogućnosti oženiti, dok im Allah iz obilja Svoga ne pomogne!” (En-Nur, 33), tj. ti se strpi u onome što je u rukama drugih ljudi makar mogao doći do toga. Ostavi svaku strast do koje možeš doći, a koja je zabranjena, i to sve zbog ove osobine. U predislamsko doba otac Osmana b. Affana nazvan je Affan, što znači čedan, jer je sebi zabranio vino i žene uprkos tome što je u njegovom mjestu odanost ovim užicima bila zastupljena u velikoj mjeri. Ovako je postupio zbog svoje čednosti, umjerenosti, osjećaja vrijednosti, i lijepog ponašanja.
Oprost
Nakon blagosti i savladavanja srdžbe dolazi i vrhunac strpljivosti, a to je oprost. Dakle, čovek se odriče svog prava da uzvrati istom mjerom na nepravdu i oprašta, povodeći se za riječim Uzvišenog: “…koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine” (Alu Imran, 133–134), i: “To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni” (Fussilet, 34–35). Vrlo slikovit primjer za blagost, savladavanje srdžbe i oprost nalazimo u poznatom kazivanju o jednom robu koji je često griješio prema svome vlasniku, pa ga je on zbog toga htio kazniti bičevanjem. Našavši se u toj naizgled bezizlaznoj situaciji i želeći izbjeći kaznu, rob, u trenutku kada je vlasnik podigao ruku da mu zada prvi udarac, dosjetljivo reče: “…koji srdžbu savlađuju”, a na tovlasnik reče: “Savladao sam srdžbu”, a rob odmah dobaci:“…i ljudima praštaju”, a vlasnik reče: “Oprostio sam ti”, ali se rob ne zaustavi na tome, nego reče: “…a Allah voli one koji dobra djela čine”, na što vlasnik uzvrati: “Idi, slobodan si, puštam te u ime Allaha!” Ugled na dunjaluku neće uživati osim onaj koji je strpljiv, blag, i koji ne žuri sa osvetom, onaj koji je čedan, skroman, a kod koga se nađu sve ove osobine, on je na velikom stepenu morala. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Na Sudnjem danu meni će od vas biti najbliži onaj koji ima najljepši moral.” (Bilježi Tirmizi, hadis je hasen) Svojim lijepim moralom čovjek može zaraditi na Sudnjem danu više nego postač koji ne iftari, klanjač koji ne prekida namaz i mudžahid koji se ne umara.
Vaganje djela na Sudnjem danu neće biti po mnoštvu namaza i posta, kao što kaže uvaženi tabiin Bekr b. Abdullah Muzeni govoreći o Ebu Bekra es-Siddiku, radijallahu anhu: “Nije vas pretekao mnoštvom posta i namaza, nego nečim što mu se duboko smjestilo u srce”, jer je on sakupio mnoštvo lijepih osobina i zbog toga je bio plemenit kod Uzvišenog Allaha. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Čovjeku nije dato ništa bolje od sabura.” (Bilježi Hakim, hadis je vjerodostojan) Poznati tabiin Ata b. Ebu Rebah prenosi da mu je Ibn Abbas kazao: “Hoćeš da ti pokažem ženu koja je stanovnik Dženneta?” “Naravno”, rekoh. “Ova je žena došla Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekla: ‘Allahov Poslaniče, imam padavicu, pa moli Allaha da me izliječi’, a on reče: ‘Ako hoćeš, strpi se i dobit ćeš Džennet, a ako hoćeš, činit ću dovu Allahu da te izliječi’, a je ona rekla: ‘Strpjet ću se!’”
Alija b. Ebu Talib, radijallahu anhu, rekao je: “Tri su vrste sabura: sabur na iskušenjima, sabur u pokornosti, sabur od griješenja.” Musliman koji se strpi u trenucima kada je iskušan nedaćom siromaštva, ili bolesti, ili tjeskobe i otuđenosti, i svoje stanje i situaciju preda Allahu Uzvišenom, njemu pripada Džennet, i ovo je sabur na iskušenjima. Primjer sabura u pokornosti svakako je noćni namaz. Ovaj sabur ogleda se u primjeru onoga ko ima toplu postelju i lijepu ženu, i sve to ostavi i ustane da klanja Allahu Uzvišenom. Ova vrsta sabura odnosi se i na žene, naše majke: trudnoća, rađanje, dojenje, hajz, nifas, za sve to slijedi velika nagrada na Sudnjem danu jer su u tim stanjima iskazivale strpljivost kako bi muž sa njima bio zadovoljan i kako bi na najbolji način odgojile djecu.
I na kraju dolazi strpljenje i suzdržavanje od griješenja koje se manifestira tako što se čovjek bori sa svojom dušom kako ne bi upao u grijehe jer je čovjek, pogotovo u ovim sumornim vremenima, okružen raznim iskušenjima i cijeli život danas je prepun grijeha i raznih pritisaka. Zbog toga je strpljivih ljudi vrlo malo jer većina je pod utjecajem grijeha u koje svakodnevno upadaju, tako da je sabur od griješenja jedan od najvećih vidova sabura!
Zadovoljstvo i skromnost
Strpljiv vjernik istovremeno je i zadovoljan svime što mu je Uzvišeni Allah odredio i skroman u izobilju kojim ga je On obasuo. Pod “zadovoljstvom vjernika podrazumijeva se predavanje Allahovim naredbama i zabranama, zadovoljstvo s onim s čime je Allah zadovoljan, zatim da se ne srdi na Allahovu odredbu zbog svih nedaća koje ga pogađaju i da sve to prepusti Allahu”, a uz ovo zadovoljstvo dolazi i skromnost: “i da na ovom svijetu bude skroman”, da bude zadovoljan sa malim uz mogućnost da ima mnogo, i ovo je pohvalna skromnost. Suprotno zadovoljstvu je proždrljivost i nezasitost i ovo je osobina pohlepnog čovjeka. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Kada bi sin Ademov imao dvije doline zlata, poželio bi treću.” (Buhari i Muslim)
El-Asr, br. 58.