Piše: Muhamed Ikanović
Pokret Mladi Muslimani jedan je od fenomena ovih prostora koji zaslužuje veliko poštovanje i pažnju. Svaki detalj ovog pokreta može biti tema za zasebno izučavanje. Što više pojedinosti saznajem i što više aktera pokreta upoznajem, to u meni budi emotivnu revoluciju u kojoj se isprepliću osjećanja poštovanja, divljenja, radosti i istovremeno žalosti za izgubljenim životima i torturama kroz koje su prolazili. Tada se u meni javlja pitanje: Koliko bih bio sposoban da se nosim sa izazovima s kojima su se oni nosili? Da li u meni postoji tako jak plamen islama kao što je gorio u njima? U poređenju s njihovim, moj hizmet doima se tako malim.
Mogao bih ovako unedogled da navodim sve misli koje mi naviru dok iščitavam detalje vezane za njih, ali, naravno, to nije cilj ovog teksta nego želja da napravimo jednu komparaciju sa današnjom sahvom – islamskim buđenjem, koja je prisutna na našim prostorima. Čitajući o tome kroz šta su oni prolazili, uočavam neke detalje koji se prilično podudaraju sa detaljima trenutnog islamskog buđenja. Pa, krenimo, detalj po detalj…
Pokret Mladi Muslimani formiran je s ciljem osvještavanja muslimanskog naroda na prostorima Jugoslavije, ali i s ciljem pružanja pomoći tom narodu u svakodnevnim životnim potrebama. Rat koji smo preživjeli 1992. – 1995. imao je jasan cilj – ukloniti muslimanski živalj s prostora Evrope. S obzirom na to da se, uz Allahovu pomoć, muslimanski narod uspio organizovati i odbraniti, tako se i način borbe protiv njega morao promijeniti. Poslijeratna antimuslimanska i antiislamska djelovanja iziskivala su organiziranje muslimana putem raznih institucija i djelovanje u pravcu nacionalnog i vjerskog osvještenja muslimanskog naroda, baš po uzoru na mladomuslimane.
Mladomuslimani, kao nosioci narodnog osvještenja, nisu smatrali hodže kategorijom koja nešto može doprinijeti na tom polju, čak su vjerski službenici ponekad bili i kočnica u djelovanju pokreta. Nažalost, bilo je i imama koji su dragovoljno sarađivali sa Udbom u raskrinkavanju pokreta.
Ti isti mladomuslimani, koji skoro nikako nisu imali podršku od imama, uspjeli su da dobiju državu u kojoj su imamima i Islamskoj zajednici omogućili da s ponosom i čašću nose svoje vjerske titule. Od poziva hodže koji je u komunističkom periodu bio predmetom ismijavanja danas je ovaj poziv postao cijenjen i častan. Islamska zajednica postade bitna karika u bosanskoj svakodnevnici: svako malo reisul-ulema se oglasi po nekom pitanju, političari mu idu na konsultacije, zijarete ga ambasadori itd.
I u današnjem vremenu omladina, na koju se baca drvlje i kamenje, koja se naziva pogrdnim imenima i svrstava u kategoriju problematičnih osoba, uveliko je radila i radi na podizanju rejtinga Islamskoj zajednici, radi na njenoj stabilnosti, pomaže rad džematskih odbora, poštuje svoje imame, educira se i daje podršku vjerskoj edukaciji i samim tim vrši se pritisak na imame da proširuju svoje znanje i da se obrazuju. Ta ista omladina stala je u odbranu džamija i imama od pojave tekfir ideje, šiizma, pa i održavanja mira u džematima, što joj nadležna institucija nikada neće priznati.
Mladomuslimani su bili izloženi konstantnim progonima za čije su sprovođenje bili nadležni kako državni organi, tako i ljudi iz Islamske zajednice, medija i javnosti, a isto to dešava se i sa omladinom današnje sahve. Ovdje dolazimo do momenta koji je veoma teško razumjeti: Zar ništa nismo naučili od mladomuslimana? Međutim, ono što je još žalosnije jeste da od ljudi koji su sada u tom udruženju ne čujemo ni jedne jedine riječi u cilju zaštite sahve među omladinom. Zar ne bi trebali i oni da nešto kažu?! Zar nam njihova historija ništa ne znači?!
Mladomuslimani su imali i radikalnu struju u svojim redovima, mada vrh nije zastupao takve ideje. Mnogi od njih kažu da je mostarski ogranak bio “zaražen” tim virusom, tako da bi potpuno nepravedno bilo optužiti cijeli pokret. Isto se danas dešava sa omladinom današnje sahve. Iako nosioci te sahve ne zagovaraju radikalizam, to im se pokušava pripisati. Na suđenjima mladomuslimanima kao dokazni materijal donošeno je neko staro zahrđalo oružje, noževi itd. I danas je dovoljno da kod nekoga nađu pištolj, veći nož ili lovačko naoružanje pa da se kaže kako neko sprema terorističke napade. Komunistički režim proglasio je Mlade Muslimane terorističkom organizacijom.
Poslije uvida u stanje tadašnjih mladomuslimana i današnjih muslimana, ostaje samo da se zapitamo: Da li će današnja omladina sahve morati da prolazi kazamate, zatvore i patnje koje su prolazili mladomuslimani?!
Da nam se to ne bi desilo, molimo našu braću iz pokreta Mladi Muslimani da stanu u zaštitu omladine koja je pogrešno shvaćena, kao što su i oni bili pogrešno shvaćeni, omladine kojoj se nepravda čini, kao što je i njima činjena, neka otvore svoja srca da ovaj glas dopre do njih, da se još više čuje i da daju veću podršku islamskom buđenju kojem svi mi pripadamo.