Piše: Nermin Spahić
U današnje vrijeme demonstracije i masovni izlasci na ulice se smatraju jednim od glavnih načina borbe za ljudska prava i politička ubjeđenja. Ne prođe gotovo nijedan dan, a da ne čujemo da negdje u svijetu neko ne demonstrira protiv nečega ili nekoga. Ova pojava je postala veoma popularna i u muslimanskim zemljama što smo mogli vidjeti za vrijeme takozvanog „arapskog proljeća“, kao i povodom nekih ismijavanja islamskih vrijednosti u zapadnjačkim medijima. Bilo je tu svega. Od ubijanja, pljačke i demoliranja do raznih divljanja izbezumljene mase, paljenja zastava, ambasada i sličnih slobodnih aktivnosti kojima se „branila vjera“.
Sve to na televiziji izgleda uzbudljivo i na prvi pogled impresivno, ali o čemu se zapravo radi? Izlazak na ulice i galama je ustvari odraz očaja i nemoći. To je primitivan način borbe za svoja prava koji koristite kad sva druga oružja položite i ništa vam više osim galame ne preostaje. Izlazak na ulice podrazumijeva da (više) nemate institucionalnih, financijskih niti kadrovskih kapaciteta da se borite za svoju stvar. Osim što često šalje jednu ružnu sliku o svojim učesnicima, činjenice govore i da je ovaj način izražavanja nezadovoljstva poprilično nedjelotvoran. On u demokratskim društvima najčešće nema rezultata iz razloga što vam je prilika da nešto mijenjate data na izborima, pa pošto prihvatite tu činjenicu, logično je onda i da do idućeg trpanja listića u kutiju trpite to što ste izabrali (ili su drugi izabrali za vas u slučaju da vaša opcija na pobijedi). Također, uvijek imate i onu drugu struju koja ne misli kao vi i koja je spremna izaći demonstrirati protiv vaše ideje, tako da u tom začaranom krugu relativizacije stavova vaš glas, ma kako bučan bio, ne znači puno i ustvari je samo ventil preko kojeg se rješavate suvišnog pritiska. S druge strane, u diktatorskim zemljama masovni protesti znače uzaludno prolivanje krvi ili početak rata. Treće opcije nema. Na kraju krajeva možemo se i sami zapitati koliko je puta nekim paradiranjem i vrištanjem postignut konkretan cilj, a situacija promijenjena na bolje?
Imamo i skorašnji primjer državnog udara u Egiptu. Po nekim procjenama na ulicama je bilo i do 30 miliona ljudi (cijela bivša Jugoslavija je imala oko 20) i šta se na kraju desilo? Protiv tenkova ne ide ni kad vas je 30 miliona. Bilo je pomalo naivno očekivati da je nekoga ko mitraljezom šara po nenaoružanoj svjetini briga to što ste vi nezadovoljni, kao i da protesti mogu nešto promijeniti. Nisu pomogle ni naše silne Rabije po Facebooku, situacija se stišala, ljudi razišli, mediji okrenuli objektive u drugom pravcu i na tome se završilo. Na kraju balade je vuk pojeo magarca i sada nemoćno gledamo kako režim hapsi i zatvara „Muslimansku braću“ i ostale kolovođe prosvjeda.
Da protesti rijetko kad bilo šta promjene pokazala je i takozvana bebolucija ispred zgrade Parlamenta Bosne i Hercegovine koja je ustvari bila politički instruiran skup sarajevskog ljevičarsko-ateističkog miljea koji je tu dolazio više opijen svojom narcisoidnošću i glumatanjem aktivizma nego li iz iskrenog ubjeđenja i želje za promjenama. Na kraju se sve završilo na tome ko će pokazati smješniji transparent, a ko uhvatiti bolju fotku. Poslije toga ko kući, ko u školu, ko na posao, a Majkićka i Pandurevićka su u opštoj zbunjenosti bošnjačke javnosti opet dobile svoje entitetske matične brojeve.
Dok se zbog teškog stanja u Egiptu ove pojave mogu nekako i razumjeti, na nekim drugim mjestima gdje muslimani žive one su više posljedica pomodarstva. Kod nas u Bosni i Hercegovini je također posljednjih godina došlo do nagle ekspanzije ovog fenomena i to kod vjerski orjentisanog dijela društva. Bilo je tako raznih okupljanja po svim većim gradovima, a neka od njih i nisu bila baš reprezentativna. Ovo je očit primjer da muslimani nesvjesno padaju pod uticaj zapadnjačkog rezonovanja političke i socijalne zbilje. Organizovati proteste je postalo poput izaći na ručak. Pošto znamo da na europskim ulicama najčešće viđamo ljevičare, anarhiste, homoseksualce i druge marginalne skupine, nameće se zaključak da to i nije baš društvo kojim bi se jedan musliman trebao ponositi.
Zašto su muslimani spali na histerično mlataranje papučama?
Kao prvo, znamo da islam kao društveni poredak ne gleda baš blagonaklono na ovu vrstu aktivnosti jer granica između protesta i nereda je tanka. Jedan antički naučnik je rekao „stotinu pametnih na jednom mjestu je stotinu budala“ aludirajući na to koliko se psihičko stanje pojedinca promjeni u masi koja galami. Kao drugo, mi još uvijek ne živimo u državi u kojoj će ako nešto kažete doći tenk i pregaziti vam kuću s porodicom, pa se protesti ne mogu baš smatrati nužno potrebnim i prije njih postoji hrpa aktivnosti kojima se možete boriti za svoju ideju, ali te aktivnosti traže truda i strpljenja. Razumljivo je suosjećanje sa obespravljenima, ali čestim izlascima se devalvira i sam značaj protesta kao sredstva otpora. Ako počnete dizati buku zbog svega i svačega, nakon izvjesnog vremena javnost će to bez značajnijeg posvećivanja pažnje početi posmatrati kao puko paradiranje koje je kod nas svakodnevna pojava. Ako ne vjerujete, probajte odgledati dnevnik u kojem nema štrajkova, protesta, blokiranja puteva i sličnih stvari.
Ti marševi sa zastavama, pištaljkama, šalovima i transparentima nemaju drugog cilja osim da se uslikate da bi kasnije na kahvici sa prijateljima na svom Galaxyju pokazivali slike. Možda dobijete i pokoji like ili komentar tipa „Mašaallah, šta nas ima!“ ili „Allahu ekber“ i to je to. Kada objektivno sagledate stvari shvatit ćete da će bilo kakav pozitivan efekat izostati jer prosječan građanin teško da će vidjeti neku veću razliku između vas tako nakinđurenih i recimo „Hordi zla“ koje su krenule na utakmicu. Postoji i realan rizik od izbijanja problema jer ne znate ko vam sve može doći na skup i napraviti belaj od kojeg će vas idućih mjesec dana boljeti glava. Zbog svega ovoga ne treba se dodatno ponižavati pošto sa sigurnošću možemo tvrditi da se Izrael neće ni počešati zbog naših protesta na kojima urlamo „free, free Palestine“. Velika je vjerovatnoća i da većina Sirijaca i Palestinaca neće uopšte čuti za vaš skup, tako da još jedino ostaje objašnjenje da demonstriramo zbog nas samih tj. da je to odraz naših frustracija i umirivanja savjesti. Zato je bolje ostati hladne glave i poslati deset maraka napaćenim Sirijcima nego organizovati deset protestnih skupova.
Šta je onda alternativa? Djelovati treba razumno i planski, a ne prepuštati se nekontrolisanim emocijama. Ako već želimo iskazati svoje nezadovoljstvo, postoje i drugi oblici javnog djelovanja. Na prvom mjestu je konkretna materijalna, radna i intelektualna podrška ideji ili projektu. Što se tiče podizanja nivoa društvene svijesti o nekoj nepravdi, smatram puno primjerenijim načinom organizovanje javnih tribina, medijskih nastupa i angažovanje osoba koje imaju uticaja na javno mišljenje. Na taj način ćete biti dosta ozbiljnije shvaćeni nego kad sa šalom i palestinkom zapucate na Baščaršiju da se počastite ćevapima. Prije svega ovoga potrebno je proliti puno znoja da se na konvencionalne načine kroz politiku, ekonomiju, obrazovanje i odgoj postane značajniji faktor u društvu jer muslimani ne treba da galame, već da rade.