Piše: Muhamed Ikanović
“Američki san”, fraza je koja se često čuje, naročito u današnjem vremenu sveopće okrenutosti materijalnom i ovosvjetskom. To je mitski san svakog Amerikanca u pogledu materijalnih dobara koje valja priskrbiti, u globalu, brzi materijalni uspjeh po svaku cijenu. Gledamo dokumentarce o američkoj omladini, naročito doseljenicima, kako pokušavaju da ostvare svoj “američki san”, na internetu nailazimo na vijesti o mladim tinejdžerima koji su uspjeli da ostvare svoj “američki san”, a oni koji to nisu uspjeli samopouzdano tvrde da ih u ostvarenju tog sna niko ne može omesti ma koliko pokušavao i bez obzira koliko bili teški uvjeti u kojima se taj san želi ostvariti. Gledamo ih kako sa zanosom o tome govore, kako sav svoj potencijal troše na to i koliko se samo tome raduju, kao da ih nakon toga čeka vječnost njihovog sna.
Manipulacija ljudima postalo je veoma cijenjeno zanimanje. U tu svrhu koriste se razna sredstva, od sihra – magije, do klasičnih sredstava obmane. Nije više važno koje sredstvo koristiti, nego je bitno do toga doći. Više se ni ljudski životi ne smatraju dovoljno vrijednim da se ne žrtvuju zarad manipulisanja. Na tom putu jedna od prepreka bila je vjera pa je zato izrečena poznata izreka: Vjera je opijum za ljude! Time se jasno željelo reći da je vjera opasnost i otrov koji zahtijeva jednu opću dekontaminaciju. A sve zbog toga što vjera stavlja akcenat na duhovno, a ne na materijalno, što je obrnuto od onoga što žele manipulatori.
“Američki san”, upečatljiva je fraza koja u sebi nosi odlike materijalnog ropstva i feudalnog ustrojstva. Da bi čovjek ostvario taj svoj san, mora mu se u potpunosti posvetiti, dati sebe, jer to želi što prije postići kako bi imao što više vremena da uživa u njemu. I tako njegov dan i noć postaju žrtve sna. On više ne želi da se interesuje za dešavanja oko sebe jer život postaje matematika. Ko će biti predsjednik, kakvu će politiku voditi, protiv koga će ratovati i zašto…, jedna velika lista pitanja koja čovjeku utonulom u ostvarenje tog sna više ništa ne znače, mada se direktno tiču i njega samog. Ovaj se san prezentira kao čista korist pojedinca koji ga ostvari, a zaboravlja se ogromna korist države od poreza, prekovremenog rada itd. Feudalac je bukvalno uništavao ljude kako bi povećao svoje bogatstvo, a potpuno je isto i sa “američkim snom”, gdje elita koja vlada državom želi mase individua koje gomilaju svoje bogatstvo, a da paralelno i moć raspolaganja ogromnim budžetima pripada toj eliti. San postaje opsesija koja se pretvara u robovanje, a čovjek nije u stanju da paraleno robuje u više smjerova.
Rekao je Resulullah, s.a.v.s.: “Propao je rob dinara, rob dirhema i onaj koji robuje odjeći!”
Ne treba pogrešno shvatiti da je bogatstvo zabranjeno i da musliman ne smije tragati za uspjehom u dobrim stvarima, ali pod jednim uvjetom – da mu to ne bude krajnji cilj i preokupacija. To ne smije čovjeka odvoditi od izvršavanja dužnosti prema Stvoritelju. Imetak je sredstvo ka nečemu vrednijem. San jednog muslimana jeste – vječnost. Vječnost koja mu donosi ljepote koje nije u stanju da kupi svim bogatstvima ovoga svijeta, niti da ih zamisli. Naš san je: “…i ko bude od Vatre udaljen i u Džennet uveden – taj je postigao šta je želio…” (Alu Imran, 185)
Naš san je društvo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Sanjamo o tome da budemo prozvani sa svih osam džennetskih kapija. Naša je opsesija Allahovo zadovoljstvo. Naša je čežnja gledanje u Allahovo lice.
Mi, muslimani, imamo san, ali to sigurno nije “američki san”!