Piše: Nermin Spahić
Zapitate li sebe ikad kakvo je ustvari vaše mišljenje o konzumaciji alkohola? U kojoj mjeri odobravate ili osuđujete ovu pojavu? Da li je ono produkt vašeg vlastitog rezonovanja ili je po inerciji oblikovano od strane društva i medija? Nedavno smo od Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) dobili laskavo sedmo mjesto u svijetu po potrošnji alkoholnih pića jer prosječan stanovnik BiH godišnje popije 9,6 litara alkohola. To je u odnosu na Bruto domaći proizvod i visinu plate ubitačno mnogo, kaže njihovo istraživanje. Promocija, reklamiranje i afirmacija alkoholnih pića su odavno postali dio naše svakodnevice i kolektivnog identiteta, pa smatram da bi bilo korisno osvrnuti se na ovaj trend.
Ona je hladna, orošena i u ruci je drži haman gola manekenka…ko bi joj odolio?! Medijska kampanja koja nas usmjerava ka alkoholizmu je konstantno prisutna u našim životima. Svake sedmice gledamo Ligu šampiona koja počinje reklamom za Heineken, a domaće lige obiluju dresovima sa nazivima pivara. Logično je, jelde, da sportske emisije i klubovi reklamiraju alkoholna pića i duhanske proizvode. Malo je filmova i serija koje ne veličaju opijanje i koje nemaju bar jednog ljubitelja čašice (televizijski odron zvani „Lud, zbunjen, normalan“ je najbolji primjer).
Red je da spomenemo i aktuelne kazanijade koje su postale dijelom naše bošnjačke tradicije stečene komšijskom asimilacijom. Mnogim Bošnjacima je to svojevrsni Oktoberfest. Brojnim našim naseljima svake godine u jesen se širi prepoznatljivi miris našeg civilizacijskog potonuća. Koliko samo nedužnog voća svake godine prođe kroz ove strojeve koji simbolizuju našu zaostalost i primitivizam. Morbidne su slike ljudi koji u gumenim čizmama i šeširima sijele i po cijelu noć oblijeću oko kazana pohotno buljeći u tanku liniju koja curi u kantu. Mnogi imaju patetične i očajne ekonomske teorije kojima gnjile šljive predstavljaju kao priliku za ekonomski razvoj, stvaranje branda i navodni proboj na svjetsko tržište (najčešće je to pranje savjesti zbog enormne proizvodnje ovog odvratnog opijata).
Koliko sela postoji u BiH koja pred lokalnom (od lokanje op.a.) prodavnicom imaju dežurnu ekipu na klupi improvizovanoj od dvije cigle i daske? Ovom odabranom odredu je birtija preskupa, pa su prodali svoje dostojanstvo da bi se na očigled svih mogli napiti za desetak maraka. Uglavnom po cijeli dan uz pivo i duhan bistre seosku politiku i donose lucidne diplomatske zaključke.
Zato naša omladina svakog vikenda u minjacima poskače uz „Pijem na eks, do dna, do dna“, „Malo viski, malo koka-kola“ i slične džigeruše. Degutantni srbijanski turbo-folk je najslušaniji upravo u Bosni, a njegova sinergija sa alkoholizmom i razvratom je svima jasna. Zašto nam je onda krivo kad nam tamo neki Aco Pejović kaže istinu o našim kćerkama koje gole teturajući u tri ujutro izlaze iz folkoteke (ako je uopće dao takvu izjavu, što nije ni bitno, bitna je naša komična reakcija uvrijeđenog djeteta)? Zbog toga se dragi moji Bošnjaci prođite jalovog online patriotizma, poklopite ušima, zahvalite Aci što vam otvara oči i počnite odgajati svoje kćerke umjesto što to rade Sulejman Veličanstveni, Dara Bubamara Izet Fazlinović i Aca Lukas. Tek onda ćemo imati moralno i razumsko pravo da reagujemo i branimo čast svog potomstva.
U ovakvom okruženju ne piti i biti protivnik etanolu je u najmanju ruku čudno i demode. Najgore je što je dobrom broju ljudi ispran mozak, pa neko drugi misli njihovim glavama, a oni toga nisu ni svjesni. Kako drugačije objasniti ovu sveopću društvenu afirmaciju alkohola i njegovo promovisanje u civilizacijski standard? Danas je teže nekome objasniti zašto čovjek ne pije nego zašto pije. Piti se podrazumjeva, a ako ne piješ, moraš dati opravdanje. Da li je to iz vjerskih, zdravstvenih ili nekih drugih razloga. Tek onda ćeš biti shvaćen (doduše uz veliku dozu pijeteta).
Zato je umijeće u ovom vremenu sačuvati razum i zadržati ispravno poimanje ove nametnute lažne vrijednosti. Bez obzira na sva „plemenita“ vina i skupe konjake, alkohol ostaje jedan od najgorih otrova po ljudsko tijelo i um, a zbog svoje sposobnosti ruiniranja pojedinca i porodice jedan od gorućih društvenih problema. To valjda niko razuman, pa ni najveći ovisnik, ne može poreći. Uzalud ga je upakivati u skupe papire, elegantne boce i sportske dresove. Kad se otac bez novčića u džepu vrati kući i pred djecom spuca aperkat supruzi, malo je bitno da li se napio od Merlota berba 1911 ili brlje sa pijace. Naime, to se na ženinim modricama i dječjoj psihi uopće ne vidi…