Piše: mr. Osman Smajlović
Nema sumnje da postoji čvrsta veza između prirodnih nepogoda, kao što su zemljotresi, jake vrućine, suša, poplave, požari, i – ljudskih grijeha. Ponekad nas materijalistička tumačenja događaja oko nas udalje od spomenute činjenice, s tim da mi muslimani svoje ubjeđenje u postojanju te veze crpimo iz objava Gospodara svih svjetova. Rekao je Uzvišeni Allah u pojašnjenju povoda uništenja prijašnjih naroda: ”I sve smo prema grijesima njihovim kaznili: na neke vjetar pun pijeska poslali, a neke strašnim glasom uništili, neke u zemlju utjerali, a neke potopili. Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli.” (Prijevod značenja El-Ankebut, 49) I rekao je: ”A zar su sigurni oni koji ružne podmuklosti snuju – da ih Allah neće u zemlju utjerati ili da im neće, odakle ne mogu ni pomisliti, kazna doći, ili da ih neće na putovanjima njihovim kazniti – oni neće umaći! – ili da ih neće malo pomalo kažnjavati? Ali, Gospodar vaš je doista blag i milostiv.” (Prijevod značenja En-Nahl, 45-47) Jedne prilike se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okrenuo prema skupini svojih drugova i rekao im je: “O skupino muhadžira! Pet je stvari kojima ćete biti iskušavani, a utječem se Allahu da ih ne doživite: neće se nikada među ljudima pojaviti nemoral (zinaluk), koji će se javno ispoljavati, a da se među njima neće proširiti zarazne bolesti koje nisu bile poznate njihovim prethodnim generacijama; neće ljudi početi zakidati i varati pri vaganju i mjerenju a da ih neće zadesiti glad, oskudica, kriza i nepravda njihovih vladara; neće ljudi prekinuti davati zekat na svoj imetak a da im neće biti uskraćena kiša s neba, a da nije stoke ne bi nikako ni padala; i neće ljudi prekršiti ugovor sa Allahom i Njegovim Poslanikom a da Allah neće dati da nad njima zavlada strani neprijatelj koji će im oteti nešto od onoga što je bilo u njihovom posjedu, i kada god njihove vođe ne budu sudile po Allahovoj Knjizi i ne budu odabirali samo ono što je Allah objavio, Allah će dati da među njih bude ubačen razdor i svađa.” (Bilježi Ibn Madže, hadis je sahih. Vidjeti: Sahihu Ibn Madže od Albanija) Ovom prilikom neću komentirati hadis, već želim upitati sve nas – da li je ostalo nešto u prethodnom hadisu a da to mi nismo učinili?
Prirodne nepogode i ljudski grijesi
Pojašnjavajući kategorije onih koji negiraju vezu između prirodnih nepogoda i ljudskih grijeha, uvaženi islamski učenjak u oblasti naučnog idžaza Zaglul Nedždžar rekao je: ”Oni koji to negiraju mogu biti jedna od tri vrste ljudi: nevjernik, ateist koji negira postojanje Allaha i Njegove moći, ili neznalica koji ništa ne zna o seizmologiji – nauci koja se bavi izučavanjem zemljotresa, vulkana i tornada, ili pak samoobmanjena osoba koja nije studirala Allahove zakone koji su bili prisutni u drevnim narodima. Ubijeđen sam da svi mi uviđamo postojanje spomenute veze u našem svakodnevnom životu i suvišna je svaka dodatna rasprava. Međutim, postoji druga stvar koja dodatno zabrinjava, a to je reakcija ljudi koji su pogođeni prirodnim nepogodama i da li je ona sukladna praksi našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i praksi ispravnih prethodnika? U današnjem vremenu primjetno je da su mnogi ljudi ubijeđeni da ne postoji nikakva veza između prirodnih nepogoda i grijeha. Štaviše, prihvataju materijalističko tumačenje događaja u kojem nema mjesta za Allaha, Gospodara svih svjetova, Njegovu moć i htijenje. A da bi stvar bila gora i opasnija, ne postoji jaka volja za prihvatanjem naše krivice u svemu tome i ne postoji jaka volja da se istinski vratimo Allahu, ostavimo grijeha i na taj način poduzmemo direktne povode za popravljanje našeg stanja. Naprotiv, činimo dodatne povode da nam se stanje pogorša: u svakodnevnoj komunikaciji u velikoj mjeri prisutna je potvora i nepriličan govor, razgolićenost ili bolje rečeno golotinja i slično tome. S druge strane nalazimo da su Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi drugovi, kao najbolji poznavatelji plemenitog Kur’ana i sunneta, bili čvrsto uvjereni da su istinski povodi prirodnih nepogoda – ljudski grijesi. Ashabi su znali da je Uzvišeni Allah objavio: “Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se metež i na kopnu i na moru, da im On dâ da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili“ (prijevod značenja Er-Rum, 41), i da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedne prilike nagovijestio blizinu velikog zla koje će zadesiti Arape (pojava Jedžudža i Medžudža koji će pred Sudnji dan na Zemlji napraviti veliki metež i nered). Zejneb bint Džahš upitala ga je: ”Allahov Poslaniče, zar ćemo biti uništeni iako među nama ima i dobrih (ljudi)?”, on joj je odgovorio: ”Da, ukoliko se proširi pokvarenost.” (Bilježi Buhari) Jedne prilike zatresla se zemlja u vrijeme Omera ibn Hattaba, Allah bio zadovoljan njime, a sa njom (se zatreslo) i srce Omerovo tako da je pozvao ljude i održao hutbu, te im je rekao: ”O stanovnici Medine! Zaista ste brzo uveli novotarije. I ukoliko se desi drugi put, zaista ću izaći između vas.“ (Istizkar od Ibn Abdul-Bera) Također su bili ubijeđeni da je sve ono što ih zadesi rezultat njihovih grijeha: “Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijeha koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti” (prijevod značenja Eš-Šura, 30); “Zar – kad vas je snašla nevolja (Bitka na Uhudu) koju ste vi njima dvostruko nanijeli (mušricima u Bitki na Bedru), možete reći: ‘Otkud sad ovo (ono što je ih zadesilo u Bitki na Uhudu)?!’ Reci: ‘To je od vas samih!’ Allah, zaista, sve može.’” (Prijevod značenja Ali Imran, 165) Isto tako bili su uvjereni da Uzvišeni Allah sa prirodnim nepogodama želi da ih opomene, uplaši, kako bi se vratili Allahu i Njegovom šerijatu: “A čuda (Allahove ajete) šaljemo samo da zastrašimo“ (prijevod značenja El-Isra, 59); ”I Mi smo faraonov narod gladnim godinama i nerodicom kaznili, da bi se opametili” (prijevod značenja El-E`araf, 130); ”I Mi smo im dokaze pokazivali, sve jedan veći od drugog, i na muke smo ih stavljali ne bi li se dozvali“ (prijevod značenja Ez-Zuhruf, 48)
Spas je u povratku Allahu
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu koji bilježi imam Madže, pojasnio nam je istinsko ponašanje naspram prirodnih nepogoda. Poslanik je izašao žureći iz svoje kuće u mesdžid. Vukao je svoj izar – donji dio odjeće. Bio je zabrinut i preplašen. Naredio je da se ljudi pozovu na namaz. Sakupili su se njegovi drugovi u mesdžidu, poredali se u saffove iza njega, u skrušenom namazu, čiji su kijam, ruku’ i sedžda bili iste dužine. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, završio namaz, okrenuo se svojim drugovima i rekao: “Zaista su Sunce i Mjesec dva znaka od Allahovih mnogobrojnih znakova. Zaista se Sunce i Mjesec ne pomračuju radi nečije smrti ili nečijeg rođenja. Već su oni Allahovi znakovi kojima Allah želi zastrašiti Svoje robove. I kada vidite pomračenje, spominjite Allaha sve dok to ne prestane.“ U drugom rivajetu stoji: ”…klanjajte i molite Allaha sve dok to ne prestane.“ (Muslim) Kod Buharije se navodi: “…i kada to vidite, molite Allaha, donosite Njemu tekbir, klanjajte i udjeljujte sadaku.” Potom je rekao: “O ummete Muhammeda! Tako mi Allaha! Niko nije ljubomorniji od Allaha, a ljubomoran je (onako kako to Njemu priliči) da Njegov rob čini zinaluk – blud, i da Njegova ropkinja čini zinaluk – blud. O ummete Muhammeda! Kada biste znali ono što ja znam, zaista biste se malo smijali, a mnogo biste plakali.“
Na kraju možemo reći da smo mi ljudi i skloni smo grijesima, a posljedice naših grijeha su iskušenja i razne nedaće, s tim da naše ubjeđenje mora biti da smo mi i naši grijesi povod toga i da se moramo vratiti Allahu kako bismo bili spašeni: “Trebalo je da su poslušni postali kad bi im kazna Naša došla!“ (Prijevod značenja El-En`am , 43)
El-Asr