Prijevod s njemačkog: Sejfuddin Dizdarević
Guantanamo miriše na hrđu. I na kahvu. Kahvu su pili njegovi nadzornici, stručnjaci za isljeđivanje američke vojske. Kada je bio momak, Murat Kurnaz nije pio kahvu. Ali u logoru je zavolio njezinu aromu. Ona je bila lagodna zamjena za sparinu tropske klime, rešetaka i bajatog zapaha zatvoreničkih baraka. Kahvu nije smio piti, njegovo piće je bilo ustajala voda iz plastičnih kanistera. Ponekad bi u njoj plivala žaba. Kada je Kurnaz bio konačno na slobodi, kupio je skupu mašinu za kahvu i pio je 20 do 30 šolja na dan. Mašina se ubrzo pokvarila. Kurnaz je kupio novu.
„Još uvjek pijem mnogo kahve“, kaže Kurnaz danas – skoro sedam godina nakon izlaska na slobodu. Na jesen 2001 godine, nekoliko hefti nakon napada 11 septembra, Murat Kurnaz, rođen 1982 godine u njemačkom gradu Bremenu, turski državljanin, je u najgore mogućem momentu otputovao za Pakistan na vjersku edukaciju. Pao je u ruke lokalnoj policiji. Za cijenu od 3.000 dolara je prodan Amerikancima koji su tada tek počeli sa svojim „ratom protiv terora“. Kurnaz je optužen da je pripadnik el Kaide, da je Taliban, terorista, bilo šta, ali uglavnom sumnjivi subjekt koji nema ljudskih prava. Početkom 2002 godine je transportovan u logor na Kubi, gdje po bivšem američkom predsjedniku Bushu niti važe američki zakoni niti ženevske konvencije. Kurnaz je bio jedini od 700 zatvorenika koji je bio iz Njemačke. Tek u augustu 2006 godine, nakon beskonačnih muka na Guantanamu je bio pušten na slobodu. Da je trebalo toliko dugo da se dokaže njegova nevinost i dok sve formalnosti nisu bile prebrođene, može podjednako zahvaliti samovolji Amerikanaca kao i ravnodušnosti njemačkih vlasti. Posebno Frank-Walter Steinmeier (socijaldemokrat) i do 2005 godine šef kabineta kancelara nije želio da se Kurnaz vrati u Njemačku. I u Bremenu se gradska uprava pokazala nekooperativnom: Kurnaz je propustio termin da produži svoju boravišnu vizu.
”Dobri momci”
Do danas se u glavama mnogih očuvala legnda o „talibanu iz Bremena“. Ali, šta je on doživio na Guantanamu mnogi još uvjek ne znaju. Možda ljudi jednostavno i ne žele znati.
Ni danas kada u SAD-u pod Obamom opet vladaju „dobri momci“?
23. maja u njemačka kina dolazi film koji će otežati zaboravljanje: „5 godina života“ (5 Jahre Leben) tematizira Kurnazovu sudbinu. Njegov put iz Bremena u savršeno organizovani pakao Guantanama, gulaga u tropskoj vrućini. Film počiva na Kurnazovoj autobiografiji „pet godina moga života“ (fünf Jahre meines Lebens). Knjiga je potresni dokument o životu i smrti u prostoru gdje ne važi zakon, ali i o mladiću u potrazi za sobom i za Bogom. U njoj opisuje šta su za njega značile riječi bivšeg šefa CIA-e da se sada trebaju „skinuti sametne rukavice“. Film, kojeg je režisirao Stefan Schaller je Kurnazova sjećanja pretočio u slike. U njemu pokazuje i mučenja, vrijeđanja, isljeđivanja, pretučavanja.
Kako pet-šest vojnika u punoj opremi tuku jednog zatvorenika. Ima i scena koje se teško mogu gledati. “Zadovoljan sam filmom“, kaže Kurnaz „ali ispao je isuviše mehak.“ Kurnaz sjedi u jednom anatolskom restoranu u Bremenu, naručuje meso sa roštilja. Ovdje ga svi znaju. Pred vratima je parkiran njegov teški motor, jarko crvene boje, pored tahometra je naljepnica turske zastave. Kurnaz priča o Guantanamu. U filmu i u stvarnosti. Slike sa Guantanama su opet općeprisutne. Muškarci u narandžastim kombinezonima okruženi bodljikavom žicom. Nakon 11 godina bezakonja situacija je eskalirala. Najmanje 100 od preostalih 166 zatvorenika se već sedmicama nalaze u štrajku glađu da bi protestvovali protiv svoje beznadežne situacije – zatvoreni bez procesa i bez nade za izlaskom na slobodu. Mnogi od njih bivaju na silu hranjeni. Američka vlada je poslala dodatne ljekare u logor. Samo trojica zatvorenika su do sada izvedeni pred vojni sud. Alarmiran lošim vijestima, Obama je u Washingtonu izišao pred medije. Obnovio je obećanje koje je dao početkom svoga prvog mandata: zatvoriti logor. Tada je Obama, diplomirani pravnik, rekao da „nije održivo do u beskonačnost držati 100 ljudi u ničijoj zemlji.“ „Zbog čega to uopće radimo?“, sam je predsjednik upitao javnost. Odgovor nije dao.
„Ovo će za mnoge zatvornike biti zadnji štrajk glađu,“ kaže Kurnaz, „jer ovaj put neće izdržati. Ne, jer su izgubili nadu, nego jer zdravstveno nisu u mogućnosti da prebrode štrajk glađu. Zbog loše ishrane su u međuvremenu podložni bolestima.“
Znaš šta su Nijemci radili jevrejima, to ćemo mi uraditi vama
Mnoge zatvorenike Kurnaz zna lično. Neki od njih su imali tek 14 godina kada su stigli na Guantanamo, u međuvremenu su skoro pola svoga života proveli u logoru. I na svojoj koži je osjetio muke prisilne ishrane kada je stupio u štrajk glađu. Zavezanom su mu stavili cjevčicu u nos kroz koju je tekla hrana. „Nekoliko puta su morali prekidati proceduru jer se cjevčica napunila krvlju,“ napisao je u svojim memoarima. Postoje i granice prepričavanja doživljenog. Kurnaz je to prihvatio: „Moram imati obzira kada pričam o Guantanamu.“
Igrani film ne može prikazati svaku strahotu koja mu je načinjena. Film ne prikazuje scene prisilnog hranjenja kao ni izjave američkih čuvara: „Znaš li šta su Njemci radili Jevrejima? To ćemo mi sada uraditi vama“.
Film „pet godina života“ se prije svega koncentriše na isljeđivanja, kao vrsta duela između Kurnaza (kojeg glumi Sascha Alexander Geršak) i stručnjaka za isljeđivanje Holforda (Ben Miles). Holford želi od Kurnaza priznanje da je imao kontakta sa Bin Ladenom i Talibanima. To nekada pokušava blagim metodama, nekada prijetnjom batinama i samicom, nekada sa cinizmom („opustite se – na Karibama ste“). Između toga biva pretučen od vojnika, brutalnih diletanata koji svoje frustracije iskaljuju na bespomoćnima. Što mučenje traje duže to očajnije je Holfordu potrebno priznanje da bi mogao opravdati svoje metode. Ali Kurnaz se ne da slomiti, on ne priznaje jer nije kriv.
Režiser gledaocima nudi i momente opuštenosti. On pokazuje Kurnaza i druge zatvornike na namazu, pri razgovorima o svim mogućim stvarima. Jedan zatvorenik sanja o igranju fudbala sa svojim sinovima. Onda kamera pokazuje njegove noge – odnosno ono šta je od njih ostalo. Ljekari logora su mu amputirali obje potkoljenice nakon što su mu čuvari polomili kosti. Ima i smiješnih scena. Kurnaz namamljuje jednog guštera u svoju ćeliju, hrani ga sa mrvicama hljeba, i sakriva ga ispod svoga ćebeta, uprkos zabrane izdatog od strane uprave logora („kućni ljubimci su zabranjeni“) i paranoje jednog zatvorenika. „Budi oprezan“, kaže on. „Gušter je špijun“.
Na Guantanamu Kurnaz pokušava sve da sačuva svoje dostojanstvo. Jedna scena prikazuje kako ga vode na tuširanje. Tek što se nasapunjao, jedan čuvar mu uskraćuje vodu. „Vrijeme je isteklo“, ismijava mu se. „Svoj prljavi polni organ ćeš morati drugi put oprati.“ U momentu kada ga čuvar želi sprovesti ponovo u ćeliju, Kurnaz ga napada. Vojnik pada na zemlju. Kurnaz ga više puta glavom udara u lice. Kurnaz uračanava i to da će biti pretučen.
„U holivudskim filmovima su Amerikanci uvjek dobri momci“, kaže Kurnaz. Ali u stvarnosti su njegovi mučitelji bili kukakvice, strašljivi kao mala djeca, koji bi čak padali u nesvjest prilikom ugleda zmije. Tjelesno je Kurnaz dobro podnio vrijeme u Guantanamu. Već kao mladić se mnogo bavio sportom – prije svega boksom. Bio je snažan i istreniran to mu je pomoglo. U Guantanamu je smršao 30 kg.
Od kako je Kurnaz ponovo na slobodi trenira više nego ikada. Borilačke vještine kao điju-đicu i street fighting. Za razliku od Guantanama ovdje su pravila jasna, čovjek protiv čovjeka sa kontrolisanom agresijom. Njegov trener je Amerikanac. Da se na treningu povrijedi nije ništa strašno. „Sitnice, koje su normalne u borilačkim vještinama“. Kaže da više ne zna koje povrede su iz logora a koje su nove. Kurnaz djeluje prekaljen i odlučan, „nemam noćnih mora“. Njegova vjera – islam mu je pomogla. „Bogu sam zahvalan da mi je dobro.“ Za razliku od Amerike koja od 2001 godine pati od kolektivnog stresnog simptoma, Kurnaz nema psihičkih posljedica.
Oženjen je i ima dvoje male djece. Ponovo živi u Bremenu i to u mahali gdje je i odrastao. Prije nego je 2001 krenuo za Pakistan počeo je zanat na brodogradilištu. Danas radi razne poslove „uvjek na određeno vrijeme.“ O tome nerado govori. „Štembilj Kuba“, kaže njegov advokat Bernhard Docke i nije „baš od pomoći“ pri traženju posla.
Mnogi ljudi reaguju „sa strahom kada čuju ime Murat Kurnaz“. Ali on vidi svoj zadatak da ne popušta. On želi da priča o Guantanamu i o svojim doživljajima. Ima tribine na univerzitetima, nedavno je bio 3 hefte u Japanu gdje je davao intervjue, držao predavanja. „U prvom redu sam borac za ljudska prava“, kaže Kurnaz. U SAD-u ne može biti aktivan jer ima zabranu ulaska u zemlju. Dok se Guantanamo ne zatvori, on želi biti svjedok nepravde. Njegovo vrijeme provedeno na Guantanamu određuje ko je on i kako ga drugi vide. Moguće da je to dobro, ne možda za njega, ali za zapadni svijet i za Ameriku koja bi najradije da zaboravi svoju najveću sramotu 21 vijeka.
Kurnaz nas spriječava da zaboravimo svojoj pukom prisutnosti, sa svojim pojavljivanjem u javnosti a sada i sa igranim filmom. „O tome rado govorim, jer sam preživio“, kaže Murat Kurnaz, „nema mnogo ljudikoji to mogu tvrditi.“
Saff br. 340