Zašto učiti arapski jezik

Priredio: Nermin Avdić

Kratak osvrt na historiju: Arapski je jedan od najznačajnijih svjetskih jezika, a svakako je najvažniji semitski jezik. Sačuvavši najbolje prasemitske osobine, te iz drugih razloga, on ima izuzetan značaj i za semitistiku i lingvistiku, uopće. Šireći se u većoj mjeri, naročito od pojave islama u 7. vijeku nove ere, potisnuo je veliki broj ostalih semitskih i drugih jezika preplavivši ogromno prostranstvo od Iraka do Maroka, te od Sirije do Sudana, pa i preko tih granica. Sa islamom, koji mu je u njegovom književnom obliku, udarivši mu pečat vjerskog jezika, dobrim dijelom i osigurao stoljetnu egzistenciju sve do naših dana, postao je ne samo vjerskim jezikom svih muslimana, u djelimičnoj upotrebi i van arapskih zemalja, nego i nosiocem islamske kulture i civilizacije, uopće, utječući manje-više i na jezike kako islamskih naroda tako i mnogih drugih širom Azije, Afrike, pa i Evrope.

Njegov utjecaj protegnuo se i na naš jezik, prvenstveno posredstvom Turaka koji su dolaskom u naše zemlje sa islamom donijeli i arapski jezik. Veći dio naših tzv. turcizama ustvari su arabizmi. Našim sve češćim i čvršćim uzajamnim vezama s arapskim zemljama u raznim vidovima povećao se znatno i interes za arapski jezik.

Arapski jezik je nakon svog normiranja u prva dva-tri stoljeća nakon dolaska islama najvećim dijelom sačuvao svoju strukturu, naročito u pogledu fonetike, morfologije i sintakse, te u nešto manjoj mjeri, naročito pod utjecajem purista, i u samoj leksici. Tu je ipak morao doživjeti, a i sada stalno doživljava, veće promjene i povećanje nužno se prilagođavajući potrebama savremenog života, nauke, tehnike, umjetnosti i svih drugih vidova civilizacije i kulture.[1]

Taj sjeverni arapski klasični jezik kojim se i danas govori, prema nekima je zajednički pjesnički jezik, a bazira se na govorima Nedžda[2] i Hidžaza[3], naročito na dijalektu plemena Kurejš[4]. Zatim je na njega izvršio snažan utjecaj jezik Kur’ana, a potom je značajnu ulogu odigralo miješanje arapskih plemena pri kasnijim osvajanjima u prvim stoljećima po dolasku islama (početkom 7. st. n. e).

Na razvoj arapskog književnog jezika djelovali su razni faktori: njegovi dodiri s okolnim dijalektima, njihovi utjecaji na njega usljed sve većeg međusobnog miješanja arapskih plemena, što se događalo i u predislamskom periodu na njihovim raznim skupovima, a naročito sajmovima u razno doba godine u raznim mjestima. Na zbližavanje govora raznih arapskih plemena djelovali su i njihovi mnogobrojni međusobni sukobi. Osim istaknutog utjecaja kur’anskog jezika na formiranje arapskog književnog jezika, od posebnog je značaja, uopće pojava islama i razvoj arapskog društva pod njegovim utjecajem, što je sve imalo utjecaja u oblikovanju samog jezika.

Od dolaska na vlast dinastije Abasija (8. st. n. e) značajan utjecaj na jezik izvršili su sve mnogobrojniji i tješnji dodiri s pripadnicima drugih naroda i njihovim kulturama (Perzijancima, Grcima, Hindusima i dr.).

Arapski jezik ne samo da je došao u dodir s mnogim drugim semitskim i nesemitskim jezicima nego je mnoge od njih potisnuo ili potpuno zamijenio u nekim oblastima. Tako je znatno suzio područje južnoarapskog na jugu Arabije i u Jemenu. Na sjeveru je došao u dodir s aramejskim u Siriji, Libanu i Iraku.

Arapski je jezik (pored španskog) više od sedam stoljeća vladao i u Španiji (711. –1492.) , ali je iz nje potpuno potisnut, ostavivši tragove u vokabularu španskog jezika. Također arapski je prodro daleko prema centralnoj Africi, utječući na mnoge jezike, a naročito preko Sudana i u istočnu Afriku sve do Zanzibara.

Posebno je njegov utjecaj bio jak na sjeveru, na turski jezik, a na istoku, na perzijski pa na urdu i čak na malajski u Indoneziji.[5]

Podjela semitskih jezika

Inače, semitski jezici se, prema uobičajenoj podjeli, mogu razvrstati u tri skupine:

1. sjeverozapadnu skupinu jezika koja obuhvata starojevrejski (ivrit), danas zvanični jezik Izraela, i nekoliko mrtvih jezika (feničanski, ugaritski i aramejski, iz kojeg je proizašao novosirijski s drugim živim dijalektima);

2. sjeveroistočnu skupinu jezika koja obuhvata mrtve jezike (akadski, vavilonski i asirski (dva posljednja neki naučnici smatraju dijalektima akadskog jezika);

3. južnozapadnu skupinu jezika koja se dijeli na dvije podskupine: sjevernu i južnu.

U južnu spadaju iščezli južnoarapski jezik i živi jezici – dijalekti Južne Arabije i jezici u Etiopiji s Eritrejom.

U sjevernu podskupinu spadaju malteški (ali s latiničnim pismom) i arapski jezik, koji je i tema ovog rada.

Arapskim jezikom danas govori preko 130 miliona ljudi na površini većoj od 114 miliona km² .

Iako je arapski jezik došao u dodir, odnosno potisnuo mnoge druge jezike, ipak je vanredno sačuvao svoju čistoću, pa i u primanju tuđih riječi.

Arapski jezik nastao je na Arapskom poluotoku za koji se pretpostavlja da je bio i pradomovina svih Semita.

Nauka o jeziku kod Arapa prilično je stara i veoma razvijena. U srednjem vijeku bile su veoma poznate dvije gramatičarske škole: u Basri i Kufi (8. – 10. vijeka) u Iraku.

Inače, Arapi veoma drže do svog jezika, do njegove ljepote, uglađenosti i rječitosti.

Na našim prostorima prvi dodiri s arapskim jezikom počinju vjerovatno još u 7. vijeku (preko Bizantije), a svakako preko islama, čiji se vjerski obredi obavljaju na arapskom.

Brojne arapske riječi ušle su u naš jezik, uglavnom preko Turaka, kao npr. kadar, mušterija, miraz, makaze, megdan, kafa, algebra i sl.

Na našem prostoru sačuvani su brojni pisani spomenici arapsko–islamske kulture, a posebno je bogata po broju rukopisa i knjiga Gazi Husrev–begova biblioteka u Sarajevu. Pored nje, arapski rukopisi se mogu naći širom bivše Jugoslavije: u Zagrebu (Zbirka orijentalnih rukopisa JAZU), Beogradu (Narodna biblioteka), Sarajevu (Orijentalni institut), Mostaru (Arhiv Hercegovine), Dubrovniku (Arhiv), Skoplju i Prištini.

Prve gramatike i udžbenici arapskog jezika kod nas su bili pisani za potrebe vjerskih škola, i to su: Gramatika i vježbenica arapskog jezika A. Kadića i A. H. Bulića, Sarajevo, Mostar, 1907. i Gramatika arapskog jezika dr. Š. Sikirića, M. Pašića i M. Handžića, Sarajevo, 1936.

Arapsko pismo se koristilo u Bosni i Hercegovini tridesetih godina prošlog stoljeća i nazivalo se arebica ili arabica, a matufovača je naziv za ovo pismo prilagođeno tonološkim mogućnostima našeg jezika. Postoji, čak i književnost na našem jeziku zabilježena ovim pismom, a naziva se alhamijado književnost.[6]

Osobenosti arapskog jezika

1. Arapski jezik je jezik stanovnika Dženneta

Prenosi Ibn Ebi Dunja sa lancem prenosilaca od Enesa ibn Malika, Allah bio zadovoljan njime, da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Stanovnici Dženneta ući će u Džennet a bit će visine Adema 60 podlaktica, a podlaktica kao podlaktica vladara, ljepote Jusufa, u dobi Isaa od 33 godine i govorit će jezikom Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem…’”[7] A njegov jezik je bez sumnje arapski.

Spominje Ibn Asakir u svojoj Historiji od Ibn Abbasa, Allah bio zadovoljan njime, da je Adem, alejhis-selam, govorio arapskim jezikom u Džennetu, a kada je uradio grijeh, Allah mu je oduzeo arapski, te je govorio sirijskim, a nakon što se pokajao, vratio mu je arapski jezik.

2. Arapski jezik je jezik Kur’ana i sunneta

Kur’an i sunnet su dva izvora islama, a oboje je objavljeno na arapskom jeziku, kao što je i činjenica.

Kaže Allah Uzvišeni u Svojoj Knjizi:

“Objavljujemo je kao Kur’an na arapskom jeziku, da biste razumjeli.” (Jusuf, 2)

“I Mi ga tako kao mudrost objavljujemo na arapskom jeziku.” (Er-Ra‘d, 37)

“Mi dobro znamo da oni govore: ‘Poučava ga jedan čovjek!’ Jezik onoga zbog koga oni krivo govore jezik je tuđina (stranca), a ovaj Kur’an je na jasnom arapskom jeziku.” (En-Nahl, 103)

“I, eto, tako Mi Kur’an na arapskom jeziku objavljujemo i u njemu prijetnje ponavljamo da bi se oni grijeha klonili ili da bi ih na poslušnost pobudio.” (Taha, 113)

“I Kur’an je sigurno objava Gospodara svjetova, donosi ga povjerljivi Džibril, na srce tvoje, da opominješ, na jasnom arapskom jeziku.” (Eš-Šu‘ara, 192–195)

“U Kur’anu na arapskom jeziku, u kome nema nikakve proturječnosti, da bi se čuvali.” (Ez-Zumer, 28)

“Knjiga čiji su ajeti jasno izloženi, Kur’an na arapskom jeziku za ljude koji znaju.” (Fussilet, 3) i slični ajeti.[8]

Kaže imam Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao: “Zaista je spoznao vrijednost Kur’ana onaj ko spozna govor Arapa, tako da spozna lingvistiku[9], arapsku znanost i retoriku[10]…”

Također, imam Buharija, Allah mu se smilovao, naslovio je u svom Sahihu poglavlje koje nosi naziv: “Poglavlje, spušten je Kur’an na jeziku Kurejša”, čime je ukazao na važnost arapskog jezika, jer jezik plemena Kurejš ujedno je i arapski jezik.

Rekao je Es-Sealibi: “Onaj ko zavoli Allaha – zavoli i Njegovog poslanika Mustafu, sallallahu alejhi ve sellem, a ko zavoli Vjerovjesnika – zavoli i Arape, a ko zavoli Arape – zavoli i arapski jezik na kojem je spuštena najvrednija knjiga…”

3. Spoznaja arapskog jezika, njegove gramatike, morfologije i značenja jedan je od uvjeta da bi čovjek bio muftija (učenjak koji izdaje fetve ili islamsko–pravna rješenja)

Kaže imam Šafija, Allah mu se smilovao: “Nikome nije dozvoljeno da daje fetve u Allahovoj vjeri osim čovjeku koji je spoznao Allahovu Knjigu, ajete koji su derogirajući i koji su derogirani (nasih ve mensuh), ajete koji su jasni i oni koji su nejasni (muhkem ve mutešabih), značenja ajeta i ono što je u vezi njihovog spuštanja (objavljivanja), te mekkanske i medinske ajete, šta se željelo s tim ajetom i u vezi koga je objavljen. Zatim, da taj čovjek bude upućen, (da spozna) sa dokazima hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji su hadisi derogirani, a koji derogirajući, da spozna u vezi hadisa kao i činjenice u vezi Kur’ana, te da čovjek spozna arapski jezik, pjesništvo i sve ono što je potrebno za nauku i Kur’an.”[11]

Rekao je imam Ebu Muhammed Ibn Hazm, Allah mu se smilovao: “Obaveza je za onoga ko ima namjeru da se poduči fikhu (islamsko pravo), kao što smo naveli, da se posluži i pripremi za to sa svim znanostima koje su nužno potrebne za razumijevanje govora Gospodara Uzvišenog i govora Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Rekao je Uzvišeni: ‘Mi nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svoga, da bi mu objasnio.’[12] Tako da je obaveza učenjaka fikha da bude učenjak u arapskom jeziku kako bi razumio govor Allaha Uzvišenog i govor Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem…”[13]

Također, o obaveznosti poznavanja arapskog jezika govorili su i imam Ebu Amr ibn Sallah[14], šejhul-islam Ibn Tejmijje[15] i drugi.

4. Specifičnosti arapskog jezika u odnosu na druge jezike

Za arapski je karakteristično sljedeće: njegov samostalan razvoj i privremena odvojenost od ostalih jezika, usljed čega je on:

1. najbolje sačuvao prasemitske glasove, dok je posebno razvio i neke glasove koji ne postoje u ostalim semitskim jezicima;

2. od svih tih jezika ima najrazvijeniju morfologiju (nepravilne množine, infinitivi i dr.) i sintaksu. Sve riječi se izvode, uglavnom, iz korijena od tri konsonanta, koji se predstavljaju sa tri glasa (FA, AJN i LAM) koji daju osnovni korijen. Međutim, postoji i jedan broj četverokonsonantskih glagola – korijena (ar. rubai’), od kojih je većina onomatopejskog svojstva;

3. arapsko pismo piše se zdesna nalijevo;

4. arapski jezik ima 28 konsonanata[16] i tri vokala (e, i, u), svaki glas ima svoj pisan znak u više varijanata (do četiri) u zavisnosti da li je taj znak sam, na početku riječi, u sredini ili na kraju riječi;

5. arapsko pismo ne poznaje veliko i malo slovo, niti ima razlike između pisanih i štampanih slova;

6. arapski književni jezik, među svim semitskim jezicima, ima najviše korijena (više od 10.000, od kojih preko 6.500 sa tri harfa – ar. sulasi), kao i najveći broj pojedinih riječi;

7. ima najbogatiji rječnik među svim semitskim jezicima (sinonimija i sl.);

Arapski jezik se odlikuje izvanrednim bogatstvom sinonima (za lava – 500 naziva, lisicu – 200, med više od 80, sablja najmanje hiljadu, nesreću više od 400, tako isto nalazimo po 20–30 sinonima za pojmove: kiša, vjetar, svjetlo, tmina, kamen, voda, bunar, deva.

I neki pridjevi imaju velik broj sinonima, npr. dug, kratak, darežljiv, škrt, hrabar, plašljiv i dr.

Zanimljivo je spomenuti da riječ deva ima mnogo sinonima, čak se navodi da je Hammer skupio pojmove u vezi s njom te je broj riječi prešao 5.644.[17]