Tokom rata u BiH potpuno je srušeno 1.311 objekata Islamske zajednice, uglavnom u RS. Prije 20 godina eksplozije su razorile pet bijeljinskih džamija. Zašto se zaboravlja da je rušenje vjerskih objekata ratni zločin?
U ratovima stradaju ljudi, u ratovima se ruši, ali nije običaj u novijim ratovima da se sistematski uništavaju vjerski objekti. U posljednjem ratu Bijeljina je bila udaljena 30 kilometara od linije fronta. U ovom gradu nije srušeno ništa drugo osim džamija i vakufske imovine Islamske zajednice. Džamije su minirane sistematski, pod nadzorom policije i stručnjaka, a nakon rušenja, ostatke su uklonile vojne građevinske mašine. Na tim placevima tokom i neposredno nakon rata bila su vašarišta, buvljaci i parkinzi. Nadležno tužilaštvo bilo je i ostalo nijemo.
Bolno sjećanje
Ibrahim Imširović, sekretar Medžlisa Islamske zajednice Bijeljina, jedan je od inicijatora obnove džamija i rada Islamske zajednice u ovom dijelu BiH. Prisjeća se jutra 13. marta 1993. Bio je Ramazan, ali od aprila 1992. u ovom gradu se nije čuo ezan niti su se namazi klanjali u džamijama. Svim Bošnjacima bili su isključeni telefoni. Imširović pamti prvi osjećaj pred ruševinama džamija, a posebno, kako kaže, njemu najbliže i najdraže Salihbegovića džamije.
“Inače, te noći se čulo nekoliko eksplozija u gradu i odmah sam shvatio tu gorku činjenicu da je džamija zaista porušena. Došavši tamo, već se iskupilo dosta naroda. Narod je izbezumljeno gledao, jedni druge su tješili. Bilo je tu i suza i oprečnih mišljenja. Većina me, ipak, ohrabrila. Osuđivali su taj akt, tako da sam u tom momentu pomislio, ipak, da će džamija nekada biti”, kaže Imširović.
Tuga i ponos
Nakon mukotrpne poslijeratne borbe za povrat vakufske imovine i dobijanja dozvola za rekonstrukciju, krenula je obnova. Svakoga 13. marta Islamska zajednica obilježi “Dan sjećanja na rušenje džamija”. Za Bošnjake i sve muslimane Bijeljine to je dan tuge, ali i ponosa, jer napreduje obnova svega onoga što je porušeno. Obnavljaju se objekti, ali i vjerski identitet. Obnavljaju se suživot i povjerenje.
Samir ef. Camić, glavni je bijeljinski imam. U prvoj godini njegovog dolaska u ovaj grad, detonirana je eksplozivna naprava u vakufskoj kući u kojoj je sa porodicom bio smješten. Niko nije stradao, a ti dani, kako veli, učvrstili su njegov emanet (izvršavanje preuzetih obaveza, op.a).
“Kada vidimo da su uz pomoć Uzvišenog Boga, ali i uz pomoć vjernika obnovljene ili su u fazi obnove naše ljepotice, naših pet bijeljinskih džamija, na prvom mjestu Sultan Sulejmanova ili Atik džamija koja je poseban simbol grada i koja je pod zaštitom države, želimo da gradu Bijeljini, Semberiji, ovom dijelu Bosne i Hercegovine vratimo dušu. Jer, ono što je posebno svojstveno Bosni i Hercegovini je to da mi ovdje živimo sa različitostima, sa svim našim vrijednostima koje nas krase”, podsjeća ef. Camić.
Sistematski organizirano rušenje
Advokat Esad Hrvačić, pravni zastupnik Vakufske direkcije (Islamska zajednica u BiH je titular, a Vakufska direkcija upravlja vakufskom imovinom u cijeloj BiH, op.a.), kaže da se pravna struka do sada nije previše bavila pitanjem rušenja vjerskih objekata. Ističe da je poseban problem to što su srušeni objekti izbrisani iz katastarske i gruntovne evidencije RS, ali dodaje:
“Ustavni sud BiH je donio odluku da nema zastare za sve vjerske objekte koji su porušeni planski, ciljano, sistematski. Rušenje vjerskih objekata spada u zločin iz Člana 3. Statuta Haškog tribunala i naravno da Islamska zajednica treba ustati sa masovnim tužbama za naknadu štete, svakog kamena porušenog, svojih vjerskih objekata. Smatram da će svaka tužba imati pozitivan epilog, da više se nikada ne desi ono što se desilo u periodu 1992-1995 godina.”
(DW)