Irak je, 10 godina poslije invazije, upao u političku krizu praćenu vjerskim sukobima i ništa ne podsjeća na mirnu parlamentarnu demokratiju koju su SAD željele da izgrade. Američki vojnici koje je tadašnji predsjednik SAD George Bush poslao 20. marta 2003. u iračku pustinju, uz podršku koalicije više desetina zemalja, dobili su naredbu da se dokopaju oružja za masovno uništenje koje je navodno posjedovao režim Sadama Huseina.
Međutim, nikakav arsenal takvog oružja nikada nije pronađen, a svrgavanje Sadama Huseina omogućilo je Iranu da stekne neočekivani uticaj na svog susjeda.
Ono što je još gore jeste da se od odlaska posljednjeg američkog vojnika iz Iraka u decembru 2011, glas Vašingtona jedva čuje u Bagdadu, piše u analizi agencija Frans pres.
Bušova administracija je 2003. godine iznijela argumente poput oružja za masovno uništenje, veze sa Al-Kaidom, rizik po bezbjednost SAD, podsjeća stručnjak za Bliski istok Krispin Hoz.
“Danas sve to izgleda groteskno”, kaže ovaj stručnjak. Tu je još jedan “skriveni argument: ideja da bi Irak mogao da postane saveznik SAD, da bi obnova privrede mogla da podstakne rast u Iraku i regionu”, kaže Hoz.
Sam rat nije trajao dugo. Bombardovanje Iraka je počelo 19. marta 2003, dan uoči invazije. Bagdad je pao 9. aprila, a Buš je 1. maja proglasio da je misija izvršena.
Međutim, period poslije rata pokazao se mnogo krvavijim nego sam rat.
Napad na šiitski mauzolej Samara 22. februara 2006. podstakao je vjerski sukob neviđenih razmjera.
Od 2006. do 2008, sunitsko uporište Al-Anbar i Mosul, sveti šiitski gradovi Nadžaf i Kerbala, ali i Bagdad bili su poprište uličnih borbi, napada i sukoba pobunjenika sa snagama međunarodne koalicije.
U sukobima je poginulo 4.800 stranih vojnika od kojih velika većina iz SAD, prenose Agencije.
Iako su se strane trupe povukle i nasilje se smanjilo, napadi su ipak nastavljeni u Iraku.
(Vijesti.ba)