Priredio: Ersan Grahovac
Čovjek jača svoju prisutnost u namazu i posvećenost svog Gospodaru u njemu kada pobijedi svoje strasti i prohtjeve, jer u suprotnom će strast pobijediti srce, a prohtjev ga zarobiti. Tako će šejtan u njemu naći mjesto svog boravka, i tu se ustabiliti, pa kako će se onda sačuvati raznih vesvesa i misli? Tri su vrste srca:
1. Srce koje je lišeno imana i svakog dobra, i to je mračno srce. Šejtan se ne mora umarati da mu ubacuje vesvese, jer je to srce uzeo za svoju kuću i stanište, i potpuno se u njemu učvrstio, vladajući njime kako god želi.
2. Srce koje je prosvijetljeno svjetlom imana, i u kojem je zapaljenja njegova svjetiljka, ali ima tminu strasti i oluje prohtjeva. Šejtan mu nekada prilazi, a nekad se od njega udaljava, tu ima neka svoja polja i ostvaruje neke želje, jer je rat promjenjljive sreće. Stanja ove grupe se razliku, manje ili više, tako da među njima ima ljudi koji imaju više poraza nego pobjeda, i onih koji imaju više pobjeda nad neprijateljem nego poraza od njega, i onih kod kojih je nekad tako, a nekad ovako.
3. Srce koje je ispunjeno imanom, osvijetljeno njegovom svjetlošću, od kojeg su uklonjeni zastori strasti i tmine. Svjetlo u njegovim prsima blista, a taj sjaj ima svoje gorivo, i kada bi mu se šejtan približio bio bi spaljen njime. On je poput neba zaštićenog zvijezdama, ako mu se šejtan približi želeći preći granicu, biva pogođen njima i spaljen. A svetost neba nije veća od svetosti vjernika i Allah ga čuva više nego što čuva nebo. Nebo je mjesto gdje meleki obožavaju Allaha, odakle je došla objava i gdje se nalazi svjetlo pokornosti, a srce vjernika je mjesto ispovijedanja Allahove jednoće, ljubavi prema Njemu, spoznaje Njega i vjerovanja u Njega, i u njemu je svjetlo pokornosti. Ono zbog toga zaslužuje da ga Allah čuva od spletki neprijatelja uklonivši svaku od njih. [Allahov Poslanik, s.a.w.s., je rekao: „Na nebu nema mjesta ni koliko četiri prsta, a da na njemu melek nije spustio svoje čelo na sedždu Allahu.“ Hadis je sahih. Vidjeti: El-Hakim,El-Mustedrek, 2/510., i Es-Silsiletul-ehadisis-sahiha, 4/299.]
Za ovo postoji lijep primjer, a to je primjer tri kuće:
– Jedna kuća pripada vladaru i u njoj se nalaze njegove riznice, trezori i dragulji.
– Jedna kuća pripada robu, i u njoj ima svoje riznice i trezore, ali nema kraljevih dragulja i trezora.
– Jedna kuća je prazna i u njoj nema ništa.
Kada dođe lopov da krade iz jedne od kuća, iz koje će krasti? Ako kažeš iz prazne kuće to je nemoguće, jer u njoj nema šta da se krade. Zato kada je Ibn Abbasu rečeno da jevreji misle da nemaju vesvesa u svojim molitvama, on je rekao: ‘A šta će šejtan da radi sa uništenim srcem?’ Ako kažeš da će krasti iz vladareve kuće, to je nemoguće, jer ima toliko stražara i komandira da je nemoguće za lopova da joj se uopšte približi. A kako i ne bi kad je lično vladar čuva? Kako da joj se lopov približi a oko nje su toliki stražari i vojnici? Tako je lopovu ostala samo treća kuća, i to je ona na koju se vrše napadi. Zato neka onaj koji razuma ima dobro razmisli o ovom primjeru, i neka ga primjeni na srca, jer mu potpuno odgovara.
Srce koje je lišeno svakog dobra je srce nevjernika i munafika. To je šejtanova kuća koju je uzeo sebi za dom, u njoj se nastanio i ustabilio, pa šta će da ukrade kad se u njoj nalaze šejtanove riznice, trezori, sumnje, priviđenja i vesvese?
Koji šejtan će se usuditi prema srcu koje je ispunjeno Allahovim Veličanstvom, ljubavlju prema Njemu i sviješću o Njegovom nadzoru? A šta će ukrasti kad je najviše što može da uradi je da u određenim periodima ponešto otme i zaplijeni iznenadivši roba u trenutku njegovog nemara u koji mora zapasti pošto je ljudsko biće i zakoni koji važe za ljudska bića važe i za njega, poput nemara, zaborava, odsutnosti ili ovladavanja ljudske prirode. (…)
Tu je i srce koje u sebi ima tevhida, spoznaje Allaha, ljubavi prema Njemu i vjerovanja u Njega, vjerovanja u Njegovo obećanje i prijetnju, ali tu su i strasti duše, njene osobine, pozivi prohtjeva i ljudska priroda. Srce se nalazi između ova dva poziva, nekada je bliže pozivu imana, spoznaje, ljubavi prema Allahu, iskrene želje prema Njemu Jedinom, a nekada je bliže pozivu šejtana, prohtjeva i svoje prirode. U ovom srcu šejtan nekada ostvari svoju želju, u njemu ima svoja mjesta ali vodi i bitke sa njim, a Allah daje pobjedu kome hoće: a pobjeda dolazi samo od Allaha, Silnoga i Mudrog. (Alu Imran, 126.) Šejtan ga može pobijediti onoliko koliko ima svog oružja u takvom srcu. On ulazi u njega i tamo nalazi svoje oružje koje uzme i njime se bori protiv čovjeka. Njegovo oružje su strasti, sumnje, priviđenja, i puste želje, i sve je to u srcu, pa kada šejtan u njega uđe i nađe spremno oružje, uzme ga i njime napada srce. Ako rob bude imao dovoljno imanske opskrbe kojom će pružiti otpor šejtanovom napadu i nadvladati ga – tako će mu se osvetiti, a ako ne – onda pobjeda pripada njegovom neprijatelju. Ve la haule ve la kuvvete illa billah.[ Nema snage niti moći osim sa Allahom. ]
Ako rob da dozvolu svom neprijatelju otvarajući mu vrata i puštajući ga u svoju kuću, kod sebe, dajući mu oružje kojim će se šejtan boriti protiv njega, takav čovjek je zaslužio prijekor. Zato samo sebe kori, a ne kori jahalice[ tj. ne kori svoje tijelo i organe koji su samo oruđe, poput jahalice kojom upravlja duša.], i umri od tuge, jer nemaš nikakvog opravdanja.“[ Vidjeti: Ibnul-Qajjim, El-Vabilus-sajjib, 24-26., treće izdanje: Darul-hadis, Kairo, 1999. ]
[Namaz je vaga islama]
Njime se čovjek vaga i tu se stvarno vidi kakvo mu je stanje, na kojem je duhovnom stepenu, koliko je blizu Allahu i koliki je njegov udio u tome. Namaz predstavlja razgovor sa Allahom i djelo koje Njemu približava, u kojem nema nikakvog posrednika između roba i Rabba. Ništa ne izaziva veću radost, užitak u srcu i ljepotu života od namaza ukoliko je od onih koji istinski vole Allaha. On ničemu ne daje prednost nad osamom sa njegovim Voljenim, razgovorom sa Njim i prisutnošću pred Njim, niti za njega ima išta ljepše od toga. On se svojim srcem posvetio svom Voljenom, a prije toga je patio zbog trpljenja drugih, kontakta sa stvorenjima i zauzetosti njima. Međutim, kada je ustao na namaz, pobjegao je Allahu od svega ostalog, kod Njega je našao utočište, smirio se uz Njegovo spominjanje, našavši istinsku radost u prisutnosti pred Njim i razgovoru sa Njim. Za njega nema ništa važnije od namaza. On se osjeća kao u tamnici, tjeskobi i nevolji sve dok ne dođe namaz kada se njegovo srce otvori, prostrano postane i odmori se, kao što kaže Vjerovjesnik, s.a.w.s., Bilalu: ‘O Bilale, odmori nas namazom.’, a nije rekao: ‘Odmori nas od namaza.’, kao što kažu lažljivci i nemarnici.
Neko od selefa je rekao: ‘Čovjek je nepotpunog imana sve dok je u brizi i tugi, ali kada stupi u namaz – od njega se otklone briga i tuga i upotpuni mu se iman.’ I kaže: ‘Namaz je istinska radost onih koji vole Allaha, sreća i užitak njihovih duša, i slast njihovih srca.’ Oni osjećaju prazninu dok ne uđu u namaz, kao što besposličari osjećaju prazninu dok ga brzo ne završe. Tako zaljubljenici imaju jedan odnos prema namazu, a oni koji ‘kljucaju’ u namazu imaju drugačiji odnos.“ [Vidjeti: Ibnul-Qajjim, Tariqul-hidžretejn, 308., drugo izdanje: Darus-selefijje, Kairo, 1394. ]
„Ukratko rečeno, za onog koji osjeća istinsku radost u namazu nema ništa draže niti ljepše od namaza. On bi volio da cijeli život provede u namazu, a kada završi sa namazom on tješi svoju dušu da će mu se uskoro vratiti. On mu se uvijek vraća i nikada se ne zasiti. Ništa ne može izmjeriti iman roba i njegovu ljubav prema Allahu kao što to može učiniti vaga namaza. To je pravedna vaga koja ne griješi u mjerenju.“[ Vidjeti: Ibnul-Qajjim, Tariqul-hidžretejn, 308. ]
Nastaviti će se…