Piše: Halil ef. Makić
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslan je kao milost svjetovima, odgajan od strane Uzvišenog Stvoritelja te su svaka njegova radnja, riječ ili (ne)odobravanje imali za cilj podučiti i usmjeriti ljude ka pravom putu. Njegovom milošću i uzvišenim ahlakom nisu počašćeni samo oni koji su ga slijedili, već i njegovi najljući neprijatelji. Onaj ko je pristao da bude sa njim, ko je povjerovao njegovoj poruci i uspio se družiti sa njim, postao je velik i odabran. I tako rade veliki ljudi – oni sve one koji pristanu da budu njihovi iskreni sljedbenici povedu stazama uzvišenosti i promijene ih u predvodnike svega onoga što je dobro, a ne prave od njih robove, slijepe i gluhonijeme poslušnike koji ništa korisno da nauče, već im je uloga da plješću, navijaju i čuvaju poziciju svom pretpostavljenom. Zar primjer Ebu Bekra, Omera, Osmana, Alije, Halida ibn Velida, Muaza ibn Džebela i mnogih drugih ashaba, Allah svima njima bio zadovoljan, nije najbolja potvrda toga. Objava je postepeno spuštana da njega, sallallahu alejhi ve sellem, odgaja, priprema i vodi ka uspješnom dostavljanju Božanske poruke čovječanstvu. Tako je u tom svom pozivu poslanstva dosegao najuzvišenije stepene i (p)ostao primjer svim generacijama u svim vremenima kako se živi islam, kako se ophodi prema vjernicima i nevjernicima, imućnima i siromasima, jakima i slabima, živom i neživom… prema svemu što egzistira. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je milost svim svjetovima. To je Allahova obznana ljudima: “…a tebe smo samo kao milost svjetovima poslali” (prijevod značenja El-Enbija, 107). Izraz “svjetovima” obuhvata sve osim Allaha. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je milost melekima, on je milost ljudima, džinnima, životinjama, neživoj i živoj prirodi… Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko ili šezdeset i nekoliko dijelova. Najbolji njegov dio je izgovoriti ‘la ilahe illallah’, a najmanji je uklanjanje sa puta nečega što smeta prolaznicima, a i stid je jedan dio imana.” (Buhari i Muslim) On je milost biljkama i životinjama. Džabir ibn Abdullah, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nijedan musliman ne zasadi nijednu sadnicu, a da sve što se sa nje pojede njemu ne bude sadaka; i ono što se sa nje ukrade je njemu sadaka, i ono što se od nje odlomi njemu je sadaka.” (Muslim) U drugom njegovom rivajetu od Enesa, radijallahu anhu, stoji: “Nijedan musliman ne zasadi sadnicu, sa koje pojede čovjek, ili životinja, ili ptica, a da to njemu ne bude sadaka, sve do Kijametskog dana.” A u drugom rivajetu stoji: “Nijedan musliman ne posadi sadnicu niti posije žitaricu, sa koje pojede čovjek, ili životinja, ili bilo šta, a da to njemu ne bude sadaka.” (Buhari i Muslim) Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uistinu sam vidio jednog čovjeka kako šeta po Džennetu zbog jednog drveta koje je posjekao i uklonio s puta, jer je smetalo muslimanima.” (Muslim) U drugom rivajetu stoji: “Jedan čovjek naišao je putem i ugledao granu velikog drveta kako se prepriječila preko puta te je rekao: ‘Tako mi Allaha, ja ću ovu granu skloniti s puta, da ne smeta prolaznicima’, pa ga zbog toga Allah, dželle šanuhu, uvede u Džennet.” U drugom rivajetu, opet, stoji: “Jedan je čovjek išao putem, i naišao na jednu trnovu granu, te je uklonio s puta, pa mu se Allah, dželle šanuhu, zahvalio tako što mu je oprostio njegove grijehe.” Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neki čovjek je putovao, pa je jako ožednio. Na putu je naišao na bunar te se spustio i napio se vode. Kada je izašao iz bunara, ugledao je jednog psa kako plazi jezik i jede blato od žedi. Čovjek tada reče: ‘Ovog psa je snašla žed kao što je i mene bila snašla. ‘ Zatim je ponovo sišao u bunar i zagrabio vode svojom mestvom (obućom), koju je držao u zubima, dok se ponovo popeo i napojio psa. Allah, dželle šanuhu, mu je, zahvaljujući tome, oprostio njegove grijehe. Ashabi tada upitaše: ‘Allahov Poslaniče, zar mi i u usluzi životinjama imamo nagradu?’ ‘U svemu što ima živu jetru je nagrada.”‘ (Buhari i Muslim) U jednom Buharijinom rivajetu stoji: “Allah, dželle šanuhu, mu je, zahvaljujući tome, oprostio njegove grijehe i u Džennet ga uveo.” A po jednom drugom rivajetu i kod imama Buharije i kod imama Muslima stoji: “Jednog dana je jedan pas kružio oko bunara, žeđ ga je bila gotovo usmrtila. Kada ga je ugledala jedna bludnica iz Benu Israila (Israelićana), skinula je svoju cipelu, njome zagrabila vode i napojila psa, na što joj Allah, dželle šanuhu, oprosti njene grijehe.” (Muttefekun alejhi) Abdullah ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Žena će biti bačena u Džehennem ako sveže mačku a ne bude je hranila niti pustila da se hrani zemaljskim gmizavcima.” (Buharija i Muslim) On je milost jer je zabranio da se životinje uzimaju za cilj zabave. Abdullah ibn Omer, radijallahu anhu, jednom je prošao pored ljudi koji su sebi kao metu postavili kokoš (u drugom rivajetu pticu), pa su je gađali strijelama. Vidjevši Ibn Omera, radijallahu anhu, ova skupina se razišla, a on je upitao: ”Ko je ovo učinio? Uistinu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo onoga ko ovo čini”, nakon čega je prišao toj ptici i oslobodio je. (Muslim i Buhari) U drugom rivajetu stoji da je rekao: ”Zaista je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo onoga ko za cilj uzima ono što ima dušu.” (Buhari i Muslim) Također, od Abdullaha ibn Omera se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Koji god čovjek bespravno ubije vrapca ili nešto veće od njega, Allah će ga na Sudnjem danu o tome pitati.” Upitaše: ”A koje je njegovo pravo, Božiji poslaniče?” On odgovori: ”Da ga prekolje i pojede, a ne da mu otkine glavu pa da ga baci.” On je milost svim svjetovima jer ih je podučio dobru prema sebi samima, prema drugima i prema svemu stvorenom. Ovo su bili samo neki primjeri Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, milosti prema svemu oko sebe. A sada o tome kako se Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, odnosio prema nemuslimanima. Kao uvod, navest ćemo nekoliko detalja iz Kur`ana kojima se nagovještava taj prefinjeni ahlak kojem je podučen naš Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, u ophođenju prema nemuslimanima.
Nevjerovatni ustupci u samom obraćanju nemuslimanima
Dovoljno je pogledati samo ove riječi Uzvišenog Gospodara: “Reci: ‘Nećete biti pitani za ono što smo mi skrivili, niti ćemo vi biti pitani za ono što smo mi radili.’” (Prijevod značenja Sebe`e, 25) Kako je samo precizno i poučno obraćanje kojem nas, u komunikaciji sa nevjernicima, podučava naš Uzvišeni Gospodar. U ovom ajetu Allah upućuje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da svoja djela i djela vjernika oslovi sa “zločinom” (grijehom), a djela nevjernika sa “radom”. I ne samo to, nego je ono što se odnosi na vjernike izrazio glagolskim oblikom u prošlom vremenu (edžremna) kao da je to nešto što je svršen čin, nešto što se već desilo, dok je ono što se odnosi na nevjernike izrazio glagolskim oblikom u sadašnjem vremenu (te`amelun) kao da se to još nije ni desilo. Koliko se samo mudrosti i uputa krije u ovom načinu obraćanja onima koji vjernike vide kao zločince, opasnost po sebe!
Allah razgovara sa Iblisom
Zatim, Uzvišeni Allah razgovara sa Iblisom, onda kada je Iblis odbio izvršiti Njegovu naredbu. Zar u tome nije jasna uputa koliko Uzvišeni Allah vodi računa o potrebi dijaloga i lijepog obraćanja?! Uzvišeni ga je istog trena mogao uništiti i u ništavilo pretvoriti, ali to ne čini, već sa njim vodi razgovor i udovoljava Iblisovom zahtjevu da ga ostavi u životu sve do određenog roka. Ovaj dijalog se navodi u nekoliko kur`anskih sura, a ovdje ćemo navesti ono što je objavljeno u suri El-Hidžr. Kaže Uzvišeni Rabb: “I kad Gospodar tvoj reče melekima: ‘Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog, i kad mu dam lik i u nj udahnem dušu, vi mu se poklonite!’ Svi meleki su se, zajedno poklonili, osim Iblisa; on se nije htio s njima pokloniti. ‘O Iblise’, reče On, ‘zašto se ti ne htjede pokloniti?’ ‘Nije moje’, reče, ‘da se poklonim čovjeku kojeg si stvorio od ilovače, od blata ustajalog.’ ‘Onda izlazi iz Dženneta’, reče On, ‘nek si proklet i neka se prokletstvo zadrži na tebi do Dana sudnjeg!’ ‘Gospodaru moj’, reče on, ‘daj mi vremena do dana kada će oni biti oživljeni!’ ‘Daje ti se rok’, reče On, ‘do Dana već određenog.’ ‘Gospodaru moj’, reče, ‘zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudit ću se da ih sve zavedem, osim među njima Tvojih robova iskrenih.’ ‘Ove ću se istine Ja držati’, reče On, ‘ti nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim, osim nad onima koji te budu slijedili, od onih zalutalih.’” (Prijevod značenja El-Hidžr, 28-42)
Musa, alejhis-selam, razgovara sa faraonom
Sljedeći je primjer Musaa i njegovog brata Haruna, alejhimes-selam, onda kada im Uzvišeni Allah naređuje da odu faraonu i da ga na lijep i blag način pozovu Allahovom putu. I tu je Uzvišeni Allah datu situaciju mogao jednostavno okončati uništenjem faraona. No, nije tako htio. Htio je da ova Njegova dva odabrana poslanika odu tom nevjerniku i obrate mu se riječima punim blagosti: “Idite ti i brat tvoj sa znakovima Mojim, i ne popuštajte u Mom spominjanju. Idite faraonu. Uistinu, on je prevršio, pa mu recite riječ blagu, da bi se on poučio ili pobojao.” (Prijevod značenja Taha, 42-44)
Ne smiju se vrijeđati tuđa božanstva
Uz to, Uzvišeni Allah zabranio je vjernicima da vrijeđaju božanstva nemuslimana: “Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili. Kao i ovima, tako smo svakom narodu lijepim postupke njihove predstavljali. Oni će se, na kraju, Gospodaru svome vratiti, pa će ih On o onom što su radili obavijestiti.“ (Prijevod značenja El-En`am, 108) Ibn Kesir u svom tefsiru navodi riječi Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, kojima pojašnjava povod objave ovog ajeta: “Oni rekoše: ‘O Muhammede, ili ti ćeš prestati sa vrijeđanjem naših bogova ili ćemo mi vrijeđati tvog Gospodara’, pa im je Allah, dželle šanuhu, zabranio da vrijeđaju njihove kipove: ‘…da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili.’”
Nema prisile u vjeru
Osvrćući se na kur`anski ajet: “Nema prisiljavanja u vjeru!” (El-Bekare, 256), komentatori Kur`ana navode nekoliko mogućnosti povoda objave ovog ajeta. Imam Ibn Kesir, rahimehullah, u svom tefsiru između ostalog navodi i sljedeće: “‘Nema prisile u vjeru!’ …Muhammed ibn Ishak navodi od Ibn Abbasa da je ajet objavljen povodom slučaja jednog čovjeka iz plemena Benu Salim ibn Avfa, po imenu Husajni, čija su se dva sina pokrstila dok je on bio musliman. On je rekao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Hoću li ih prisiliti, jer oni su odbili bilo što drugo osim kršćanstva?’, pa je Allah objavio navedeni ajet. Vođen takvim uputama i odgajan pod nadzorom svoga Gospodara, naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio je briljantan primjer ophođenja prema onima koji nisu pripadnici njegove vjere. To su nenadmašni primjeri koji su obilježili i ukrasili tok historije. Jesmo li to zaista nemoćni da prezentiramo ta blaga iz njegovog, sallallahu alejhi ve selleme, života ili smo nemarni prema onome što bi mnoge usrećilo i na ovom i na onom svijetu?! Evo nekih detalja iz njegovog plemenitog života.
● Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne proklinje. Prenosi Ebu Hurejre da je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rečeno: “O Allahov Poslaniče, dovi protiv mušrika”, pa je rekao: “Nisam poslan da proklinjem, nego sam poslan kao milost.” (Bilježi ga Muslim u svom Sahihu u knjizi El-Birr ve essille – Dobročinstvo i rodbinske veza, poglavlje 24, hadis br. 6556) U istom poglavlju Muslim je zabilježio i sljedeće dvije predaje: Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne dolikuje siddiku (iskrenom) da bude onaj koji proklinje.” Ebu Derda, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Na Sudnjem danu oni koji proklinju ne mogu biti ni zauzimači (šefadžije), a ni šehidi.” A u hadisu kod imama Ahmeda, Ebu Davuda, Hakima, Tirmizija i drugih stoji da je Semure ibn Džundub, radijallahu anhu, prenio od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Nemojte se međusobno proklinjati Allahovim prokletstvom, niti Njegovom srdžbom, niti Vatrom.” Nakon što je naveo ovaj hadis u svom Sunenu (u knjizi El-Birr ve essille – Dobročinstvo i rodbinske veze, br. 1976), imam Tirmizi je rekao: “Ovaj hadis je hasenu sahih.”
● Posjećuje bolesnike nemuslimane. Enes, radijallahu anhu, rekao je: “Jedan dječak židov služio je Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa se razboli. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao je da ga obiđe, sjeo je kod njegove glave i rekao mu: ‘Primi islam!’ Dječak pogleda u svoga oca, koji bijaše prisutan. Otac mu reče: ‘Poslušaj Ebul-Kasima!’ Dječak primi islam, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izađe govoreći: ‘Hvala Allahu koji ga je izbavio od vatre džehennemske.’” (Buhari je ovaj hadis zabilježio u Knjizi o dženazama pod br. 1356)
● Ne dozvoljava ubijanje staraca, žena i djece u ratu. Prenosi Burejde, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi nekoga odredio za vojskovođu nad vojskom ili izvidnicom, posebno njemu i onim muslimanima koji su sa njim preporučivao dobročinstvo i bogobojaznost, a zatim bi rekao: “Borite se u ime Allaha i na Allahovom putu. Borite se protiv onih koji ne vjeruju u Allaha. Borite se, ali ne pretjerujte, ne bježite, ne masakrirajte i ne ubijajte djecu (koja se ne bore). Kada sretneš svoje neprijatelje među mušricima, ponudi im tri mogućnosti, pa koju god da prihvate, i ti to prihvati od njih i nemoj ih napadati. Pozovi ih da prihvate islam, pa ako prihvate i ti to prihvati od njih i nemoj ih napadati. Zatim ih pozovi da se iz svojih domova presele kod muhadžira i obavijesti ih da, ako to prihvate, njima pripada od prava i obaveza ono što pripada i muhadžirima. Ako pak odluče da ostanu u svojim mjestima, bit će poput ostalih beduina, muslimana i imat će tretman kao i ostali vjernici, neće imati učešća u ratnom plijenu, osim ako budu učestvovali u borbi sa muslimanima. Ako to odbiju, onda od njih traži džizju (glavarinu), pa ako ti je dadnu, ti je primi od njih i nemoj ih napadati. Ako i to odbiju da ti daju, onda se, uz Allahovu pomoć, bori protiv njih. Ako budeš opsjedao neku tvrđavu, pa oni htjednu da im daš garanciju od Allaha i Njegovog Poslanika, nemoj im davati garanciju od Allaha i garanciju Njegovog Poslanika, nego im dadni garanciju od sebe i od svojih drugova. Jer ako vi prekršite obećanje koje ste dali od sebe, blaže je nego da prekršite obećanje koje ste dali od Allaha i Njegovog Poslanika. A ako budeš opsjedao neko utvrđenje, pa oni odluče da se predaju, a da im ti presudiš po Allahovoj presudi, ti to nemoj prihvatiti, nego prihvati da im presudiš po svojoj presudi, jer ti ne znaš hoćeš li u tome potrefiti Allahovu presudu ili nećeš.“ (Muslim, Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže) Ako je ovako u ratnim okolnostima, šta onda reći za mirnodopske okolnosti?!
● Ne želi da meleki unište njegove neprijatelje. Aiša, radijallahu anha, upitala je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Da li ti je ikada došao trenutak teži od onog poslije Bitke na Uhudu?” “Svašta sam doživio od tvog naroda”, reče on, “ali najteže što sam doživio od njih bilo je ono na dan Akabe, kad sam se obratio Ibn Abdu Jalilu ibn Abdu-Kulali, pa nije prihvatio ono što sam htio. Otišao sam veoma potišten i nisam se osvijestio sve dok nisam došao do Karni Se`alib. Tada sam podigao glavu i ugledao kako mi oblak pravi hlad. Pogledao sam (ga bolje), a ono u njemu Džibril. Poziva me i reče: ‘Allah je čuo ono što ti je rekao tvoj narod i kako su te odbili. On ti je poslao meleka (koji je zadužen za brda) da mu narediš što god hoćeš u vezi s njima.’ Potom me pozva melek brda, nazva mi selam, a zatim reče: ‘Muhammede, to je (tako), pa šta želiš? Ako hoćeš, ja ću nad njima poklopiti dva brijega (Ebu Kubejse i Ahmer).’ ‘Ne’, rekao je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ‘ja se nadam da će Allah dati da od njih postanu oni koji će samo Njemu ibadet činiti i neće Mu ništa pripisivati kao druga.’” (Bilježe Buhari i Muslim. Ovo je Buharijeva verzija iz knjige “Početak stvaranja”, hadis br. 3231)
● Plaća otkupninu i židove Hajbera pošteđuje neugodnosti. Prenosi Sehl ibn Ebu Hasme i kaže: “Abdullah ibn Sehl i Muhajjisa su zbog siromaštva i gladi koja ih je zadesila otišli u Hajber. Muhajjisa je potom otkrio da je Abdullah ubijen i bačen u jedan kanal ili u bunar. `Tako mi Allaha`, rekao je on tada židovima, ‘vi ste ga ubili!!` `Tako nam Boga`, rekoše oni, `mi ga nismo ubili!` Nakon toga on se vratio svome narodu i ispričao (šta se dogodilo). On i njegov stariji brat Huvejjisa otišli su potom Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, zajedno sa Abdurrahmanom ibn Sehlom, koji je bio na Hajberu, i koji je bio počeo govoriti, ali je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Muhajjisi: `Starijem, starijem dajte da govori!` Onda je počeo govoriti Huvejjisa, a potom i Muhajjisa. (Kad su završili), Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: `Ili će vam isplatiti odštetu za vašeg ubijenog druga ili ćemo im objaviti rat!` Nakon toga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je pismo s ovim zahtjevima, a oni su odgovorili:`Nismo ga mi ubili!` Tada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Huvejjisi, Muhajjisi i Abdurrahmanu rekao: `Ako se zakunete, imat ćete pravo na iskup krvi vašeg druga.` `Ne`, rekoše oni. `A želite li da vam se zakunu židovi?`, upitao ih je. `Oni nisu muslimani!`, odgovorili su oni. Tako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, isplatio odštetu od sebe dajući stotinu deva.” Sehl kaže: “Jedna od tih deva udarila me je nogom.” (Sahih Buhari, Kitabul-ahkam (presude), hadis br. 7192)
● Prima u goste nevjernika i časti ga. Imam Muslim, Ahmed i Tirmizi bilježe od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, koji kaže: “Jedan nevjernik došao je u goste Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredi da mu pomuzu jednu ovcu i da ga počaste mlijekom. Ponudiše mu i on popi, potom još jednu i još jednu sve dok ne popi mlijeko od sedam ovaca. Sutradan ujutro on primi islam. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredi da mu se pomuze ovca i da ga počaste mlijekom. Pošto ga popi, on naredi da mu se pomuze i druga ovca, međutim, on od druge ne mogaše popiti mlijeko. Tom prilikom Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Vjernik pije u jedno, a kafir u sedam crijeva.”
● Opća amnestija na dan osvojenja Mekke. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao u Mekku na dan osvojenja, ušao je u harem Kabe oko koje je stajalo tri stotine i šezdeset kipova koje je svojim štapom porušio, sve jedan za drugim, učeći: ‘’Došla je istina, a nestalo je laži; laž, zaista, nestaje!’’ (Isra, 81) i “Došla je Istina, i neće se pojaviti neistina, niti se vratiti.” (Seb`e, 49) Naredio je da se i unutrašnjost Kabe očisti od kipova te je ušao u nju i klanjao. Nakon toga je izašao i obratio se okupljenom svijetu. Između ostalog rekao je i ovo: “O narode Kurejša, šta mislite šta ste zaslužili i šta ću ja sada vama učiniti?” Oni odgovoriše: ‘’Samo dobro, plemeniti brate i sine plemenitog brata.’’ Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Reći ću vam kao što je Jusuf, alejhis-selam, rekao svojoj braći: ‘Ja vas sada neću koriti’, idite, vi ste slobodni.” (Pogledati: Zapečaćeni džennetski napitak, str. 367 i 368, autora Safijurrahmana el-Mubarekfurija). Pa neka hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova.
El-Asr, br. 52.