Priredio: Ersan Grahovac
Kaže Imam Ibnul-Qajjim: “Tajna i srž namaza jeste posvećenost srca Allahu u njemu, i njegova prisutnost u potpunosti pred Njim. Ako Mu se srce ne posveti, već bude zauzeto nečim drugim i pažnju u odvraćaju razne misli, liči na čovjeka koji je došao na vrata Vladara ispričavajući se za svoje greške i propuste, moleći za Njegovu obilnu dobrotu, plemenitost i milost, tražeći hranu koja će mu zasititi srce i ojačati ga u služenju Njemu, a zatim kada stigne do vrata Vladara i kada mu je ostalo još samo da sa Njim razgovara, okrene se od Njega i gleda lijevo desno, ili se vrati nazad i posveti se nečemu drugom što je Vladaru mrsko i bezvrijedno. Međutim, čovjek tome da prednost nad Vladarem, učinivši ga kiblom svog srca i mjestom ka kojem je srce okrenuo i koje ga raduje. On je poslao svoje sluge[i] da se pokoravaju Vladaru i traže oprost umjesto njega, kako bi ga zamijenili u služenju. Vladar to posmatra i vidi njegovo stanje, pa zbog Svoje obilne dobrote, dobročinstva i plemenitosti ne odbija te sluge već čovjeku daruje Svoju milost i čini mu dobro, ali je razdvojio između darovanja onih koji su sami učestvovali, i malih poklona za one koji to nisu. Za sve će biti posebni stepeni, prema tome kako su radili; da im isplati djela njihova – a nepravda im se neće učiniti. (El-Ahqaf, 19.) Uzvišeni Allah je stvorio ljudsku vrstu za Sebe, da bi se Njemu posvetili, a sve ostalo je stvorio za ljude i zbog njih, kao što je došlo u hadisi kudsiju: ’O sine Ademov, stvorio sam te za Sebe, a sve ostalo sam stvorio za tebe, pa ispoštuj moje pravo kod tebe tako što te ono što sam za tebe stvorio neće odvratiti od onoga za šta sam tebe stvorio.’ U drugoj predaji stoji: ’Sine Ademov, stvorio sam te za Sebe, pa se ne igraj. Na Sebe sam preuzeo obavezu tvog opskrbljivanja, pa se ne umaraj. Sine Ademov, traži Me – naći ćeš Me, a kada Mene nađeš – naći ćeš i sve drugo, ali ako ti Ja promaknem – promaknut će ti sve ostalo, a Ja ti od svega drugog preči da me voliš.’ Uzvišeni Allah je namaz učinio putem koji čovjeka dovodi do Njegove blizine, razgovora sa Njim, ljubavi prema Njemu i prisnosti sa Njim .
Između namaza čovjek zapada u nemar, otuđenje i osorost srca, okretanje od Allaha, posrtaje i greške, čime se udaljava od svog Gospodara i prestaje biti u Njegovoj blizini. Tako čovjek postaje stranac u odnosu na robovanje Allahu, i prestaje biti od istinskih robova, možda čak sebe baci u zarobljeništvo svog neprijatelja[ii] koji će ga svezati u zatvor njegove duše i prohtjeva. Posljedice toga su tjeskoba u prsima, briga, žaljenje, tuga, i gorko kajanje, a da on ne zna uzrok svemu tome. Zato milost njegovog Milostivog i Voljenog Gospodara iziskuje da za roba načini sveobuhvatni način robovanja sastavljen od različitih dijelova i stanja[iii] kao što se razlikuju i prljavštine u koje rob upadne, i shodno veličini njegove potrebe za svojim udjelom u dobru koje se nalazi u raznim dijelovima tog robovanja.“ (Vidjeti: Ibnul-Qajjim, Tajne namaza, 8., valorizacija: Ebu Abdullah ibn Hemmam el-Džeza’iri.)
[Okretanje u namazu]
Kaže Imam Ibnul-Qajjim: „Zabranjeno okretanje u namazu se dijeli na dvije vrste:
1. Okretanje srca od Allaha, azze we dželle;
2. Okretanje pogleda.
Obje vrste su zabranjene. Allah je posvećen Svom robu dok je rob posvećen svom namazu, pa kada se okrene srcem ili pogledom, Allah se okrene od njega. Upitan je Allahov Poslanik, s.a.w.s., o okretanju čovjeka u namazu, pa je rekao: „To šejtan krade od čovjekovog namaza.’ U jednoj predaji se prenosi da je Allah rekao: ‘Zar se okrećeš ka nekom ko je bolji od Mene?’ Primjer onog ko se okreće u namazu, bilo srcem ili pogledom, je poput primjera čovjeka kojeg je pozvao vladar i doveo pred sebe, doziva ga i obraća mu se, ali se on svo vrijeme okreće od vladara lijevo i desno. Njegovo srce se okrenulo od vladara i ne razumije ono čime mu se obraća, jer njegovo srce nije prisutno sa njim. Šta misli ovaj čovjek da će sa njim uraditi vladar? Zar u najmanju ruku ne zaslužuje da kod vladara postane omražen i od njega udaljen, padnuvši u njegovim očima? Nije isti ovakav klanjač i onaj čije je srce prisutno i Allahu posvećeno u toku namaza, i koje je svjesno Veličanstva Onog pred Kim stoji, te se ispunilo strahopoštovanjem, i poniznošću, pa ga je stid od Uzvišenog Gospodara da se posveti nečemu drugom i okrene od Njega. Razlika između namaza njih dvojice je kao što kaže Hassan Atijje: ‘Dva čovjeka mogu biti u istom namazu, ali da se ti namazi po vrijednosti razlikuju poput neba i Zemlje. To je u slučaju da je jedan posvećen Allahu, a drugi nepažljiv i nemaran.’
Kada se rob želi posvetiti običnom stvorenju koje je poput njega, ali se među njima nađe zastor – neće mu se moći posvetiti i približiti, pa šta misliš kako je tek sa Uzvišenim Stvoriteljem? Kada se želi posvetiti svom Stvoritelju, ali se pred njega ispriječi zastor strasti i sumnji, i duša mu njima zauzeta i ispunjena, kako će se onda posvetiti kada su mu pažnju odvratile razne misli i odvele na razne strane? Kada čovjek ustane na namaz šejtan je ljubomoran na njega, jer je ustao za nešto najveličanstvenije, što će ga Allahu najviše približiti a šejtana najviše rasrditi i najteže mu pasti. Zato šejtan nastoji i trudi se da ga nagovori ne počne sa namazom, da mu neprestanoobećava i primaljuje ih lažnim nadama, tjera na njih svoju konjicu i pješadiju, sve dok mu namaz ne omalovaži u njegovim očima sve dok ga on ne zanemari i ostavi. Ako to ne usmije, već mu se čovjek ne pokori i ustane na namaz, Allahov neprijatelj mu priđe i ispriječi se između njega i njegove duše, i između njega i njegovog srca, i čini da se sjeti stvari kojih se nije sjećao prije nego je ušao u namaz. Može se desiti da je zaboravio nešto što mu treba i izgubio svaku nadu da će se sjetiti, ali ga šejtan podsjeti u namazu kako bi njegovo srce zauzeo i odvratio od Allaha Uzvišenog. Tako on obavlja namaz bez prisutnosti srca, i ne postiže Allahovu blizinu i počast kao što je postiže onaj ko Mu je posvećen i čije je srce prisutno u namazu. Tako čovjek izađe iz namaza isti onakav kakav je ušao, sa svim onim grijesima i teretima koje namaz nimalo nije olakšao.
Namaz briše loša djela onome ispoštuje pravo namaza, upotpuni skrušenost u njemu i stoji pred Uzvišenim Allahom i srcem i tijelom. Kada takav čovjek završi sa namazom, osjeti olakšanje u duši i kako su tereti skinuti sa njega. On osjeća takav elan, spokoj i životnu snagu da poželi da nikako nije prekidao sa namazom, jer je on radost njegovog oka, užitak njegove duše, džennet i odmor njegovog srca. Zato se on osjeća kao da je u uskoj tamnici sve dok ne uđe u namaz i odmori se njime a ne od njega. Oni koji istinski vole Allaha kažu: ’Klanjamo i odmaramo se u našim namazima.’, kao što je rekao njihov predvodnik, uzor i vjerovjesnik, s.a.w.s.: ’O Bilale, odmori nas namazom.’, a nije rekao: ’Odmori nas od njega.’ Također je rekao: ’Moja istinska radost je u namazu.’ Pa kako da onaj ko nalazi svoju istinsku radost u namazu nađe istinsku radost u nečemu drugom, i kako se može strpjeti bez njega? Namaz ovog čovjeka čije je srce prisutno i čija je istinska radost u namazu – to je namaz kojeg Allah prihvata i koji je svjetlost i dokaz. Kada sretne Svemilosnog sa tim namazom, namaz će mu reći: ’Allah te sačuvao kao što si ti mene čuvao.’ Što se tiče namaz nemarnog koji je zapostavio njegova prava i skrušenost u njemu, on će biti smotan poput stare odjeće i njime će biti udareno po čovjekovom licu uz riječi: ’Allah te zapostavio kao što si ti mene zapostavio.’ (…) Namaz i dobro djelo bivaju primljeni kada ih čovjek obavi onako kako to dolikuje njegovom Uzvišenom Gospodaru.
Dvije su vrste primljenih djela:
1. Da rob klanja namaz i čini ostala djela pokornosti dok je njegovo srce vezano za Uzvišenog Allaha i u neprestanom sjećanju na Njega. Djela ovog roba bivaju izlagana pred Allahom, sve dok nestanu pred Njim i On u njih pogleda i vidi ih kako su učinjena iskreno radi Njega, onako kako je On zadovoljan, proizašla iz zdravog i iskrenog srca, koje istinski voli Uzvišenog Allaha. On ih tada približi Sebi, zavoli ih, bude njima zadovoljan i prihvati ih.
2. Da rob nemarno čini djela kao da su običaj. On ima nijet da to bude radi pokornosti i približavanja Allahu, ali samo su njegovi udovi zauzeti pokornošću, dok je njegovo srce zaboravilo na Allaha. Tako je sa svim njegovim djelima. Kada se njegova djela podignu Uzvišenom Allahu neće stati pred Njim niti će ih On pogledati, već će biti stavljena tamo gdje se odlažu registri sa djelima, kako bi robu bila prikazana na Sudnjem danu, kada će ih razdvojiti i nagraditi za ona koja je iskreno radi Njega uradio, a odbiti ona koja nije radi Njegovog Lica činio. Ovog će čovjeka za njegova djela Allah nagraditi nekim od Njegovih stvorenja, poput džennetskih dvoraca, jela, pića, i hurija, dok će prvog čovjeka nagraditi time što će biti zadovoljan njegovim djelom, zadovoljan njime, približiti ga Sebi, uzdignuti njegov stepen i njegovo mjesto, i sve mu to dati bez polaganja računa. To su dvije različite vrste ljudi.
Ljudi su u svojim namazima na pet stepeni:
1. Stepen onog ko je nepravedan prema sebi, nemaran, krnjavo uzima abdest, ne vodi brigu o obavljanju namaza u njegovo vrijeme, niti o njegovim granicama i stubovima;
2. Onaj ko vodi računa o namaskim vremenima, granicama, vanjskim ruknovima i abdestu, ali je zanemario borbu sa svojom dušom koja mu stalno šapuće, pa su mu misli otišle sa njenim vesvesama.
3. Onaj ko vodi računa o njegovim granicama i ruknovima, i bori se protiv svoje duše ne bi li otklonio njene vesvese. On je zauzet borbom protiv svog neprijatelja kako mu ne bi ukrao namaz, tako da se nalaz u namazu i u borbi.
4. Onaj koji kada ustane na namaz upotpuni njegova prava, ruknove, i granice, okupiravši srce vođenjem brige o namaskim granicama i pravima, da ne bi zapostavio nešto od toga. Sva njegova pažnja je usmjerena na obavljanje namaza onako kako treba i njegovo upotpunjavanje i usavršavanje. Srce je okupirano namazom i obožavanjem svog Uzvišenog Gospodara u njemu.
5. Onaj koji kada ustane na namaz isto tako uradi, ali pored toga uzme svoje srce i stavi ga pred Uzvišenim Gospodarom, u Kojeg gleda srcem koje posjeduje potpunu svijest o Njegovom nadzoru, i koje je ispunjeno ljubavlju prema Njemu i Njegovim veličanjem kao da Ga vidi i posmatra. Sve vesvese i prohtjevi duše nestali su, a zastori između njega i njegovog Gospodara podignuti su. Između ovog čovjeka i drugih ljudi razlika u vrijednosti namaza je veća nego razdaljina između neba i Zemlje. On je u svom namazu zauzet svojim Uzvišenim Gospodarom Koji je njegova istinska radost.
Prva skupina će biti kažnjena, druga ogračunavana, o trećoj će se razmatrati, a četvrta nagrađena. Peta grupa će biti učinjena od Gospodaru posebno bliskih robova, jer su našli istinsku radost u namazu, a ko nađe istinsku radost u svom namazu na ovom svijetu, naći će istinsku radost u blizini svom Gospodaru na Ahiretu. Također, i na ovom svijetu će naći istinsku radost uz svog Gospodara, a ko se istinski raduje Allahu, sve ostalo se raduje njemu, a ko ne nađe istinsku radost uz Allaha, njegov život na ovom svijetu će biti pun tuge. Prenosi se u jednoj predaji da kada rob ustane klanjati namaz, Uzvišeni Allah kaže: ’Podignite zastore!’, a kad se okrene kaže: ’Spustite ih.’ Ovdje spomenuto okretanje se odnosi na okretanje srca od Uzvišenog Allaha ka nečemu drugom. Kada se srce okrene ka nečemu drugom biva spušten zastor između Allaha i roba, pa šejtan uđe i predstavi mu stvari vezane za dunjaluk, prikazavši mu ih u liku ogledala. Kada posveti svoje srce Allahu i ne okreće se, šejtan ne može da se umiješa između tog srca i Uzvšenog Allaha, već samo kada se spusti zastor. Ako pobegne ka Allahu i svoje srce učini prisutnim, i šejtan će pobjeći, a ako se okrene – šejtan će doći. Dakle, ovo je situacija čovjeka sa njegovim neprijateljem u namazu.“
[i] Tj. tjelesne organe. (Op. Prev.)
[ii] Tj. šejtana. (Op. Prev.)
[iii] Tj. od raznih vrsta ibadeta. (Op. Prev.)