Piše: mr. Semir Imamović
Islam je vjera milosti i samilosti. Zapravo islam je u svojoj biti milost. Njegova milost manifestuje se, između ostalog, i kroz različite doktrinarne, pravne i etičke odredbe i načela. Jedno od tih načela je je načelo zajedništva, jedinstva i duhovne povezanosti. U hadisu kojeg je prenio Nu’man ibn Bešir, radijallahu ‘anhu, se kaže: ”Džemat (zajedništvo) je milost, a razdor je Božija kazna.” (Ahmed, sa dobrim senedom). U cilju promovisanja i afirmacije ovog uzvišenog načela, Allah, dželle šenuhu, je objavio više ajeta u Kur’anu, od kojih je najupečatljiviji onaj iz sure Ali-‘Imran: ”Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na Pravom putu istrajali.” (Alu-Imran, 103.). Razdor, podjeljenost, prepirka i svađa su kazna, neuspjeh, gubitak, slabost i sramota, na što aludiraju riječi Uzvišenog: ”i pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih.” (El-Enfal, 46.). Islam nas uči da je zajedništvo, jedinstvo i jednodušnost najveća akvizicija nakon imana, i najveća blagodat nakon islama, zato je njegovo očuvanje, njegovanje i unaprjeđenje jedan od najvažnijih vjerskih prioriteta, i Božija oporuka svim Allahovim poslanicima: ”On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: “Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!” (Eš-Šura, 13.). Poznati komentator Kur’ana, Ibn Kesir, u pojašnjenju ovoga ajeta kaže: ”Allah je svim vjerovjesnicima i njihovim narodima oporučio zajedništvo i slogu, i zabranio im razdor i podvajanje, po bilo kojoj osnovi.” Bilježi Tirmizi od Ibn Omera, radijallahu ‘anhu, da je rekao: ”U svojoj poznatoj hutbi, koju je održao u El-Džabiji, moj otac je rekao: ”Na istom ovom mjestu, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nam se obratio riječima: ”Držite se zajednice, a budite što dalje od razdora i podvajanja, i znajte da je šejtan sa jednim čovjekom, koji se izdvojio iz zajednice, a od dvojice je mnogo dalji. Ko želi da se nastani u najboljem dijelu dženneta, neka se drži zajednice (džemata). Koga budu radovala njegova dobra a žalostila njegova hrđava dijela, taj je pravi vjernik.”
Interes zajednice je iznad interesa pojedinca
Kako bi zaštitio instituciju džemata (zajednice) od razdora, podjele i međusobnih trvenja, Šerijat je, preventivno, zabranio sve što se kosi sa njegovim interesima, slabi njegovu snagu, pa makar se, u konkretnoj situaciji, radilo o provođenju legitimnih šerijatskih mjera i aktivnosti, a sve to kako ne bi došlo do zahladnjenja odnosa u društvu i stvaranja jaza i netrpeljivosti među pripadnicima muslimanske zajednice. Upravo iz tog razloga Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem je odustao od rušenja i izgradnje Ka’be na starim, Ibrahimovim temeljima, iako bi to bila potpuno legitimna aktivnost, jer se bojao da bi ona mogla izazvati pometnju i nerazumijevanje, pa čak i otvoreno protivljenje pojedinih struktura novoformirane muslimanske zajednice. Prenosi Muslim od Aiše, radijallahu ‘anha, da je rekla: ”Čula sam Allahovog Poslanika, sallallahu ‘aljehi ve sellem, kada je rekao: ”Da tvoj narod nije nov u islamu, sav imetak kojeg su ljudi darovali za potrebe Ka’be, podijelio bi na Allahovom putu, vrata Ka’be bi spustio na zemlju, a u K’abu bi ulazio iz el-hidžra (Ismailove sobe).” Iz hadisa se jasno razumije da je u određenim situacijama, kada postoji bojazan od smutnje i razdora, i javnog linča, dozvoljeno odustati od, šerijatom propisane, aktivnosti, kako bi se to izbjeglo. Prema Ebu-Zinadu, poznatom učenjaku iz generacije tabi-tabiina, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, se zbog njihovog slabog poznavanja islamskih propisa, obzirom da su bili novi u islamu, ali i blizine paganskog doba i načina života, kojim su još dojučer živjeli i kroz čiju su prizmu gledali na svijet oko sebe, odustao od svoje prvobitne namjere da Ka’bu vrati na Ibrahimove temelje, jer je postojala realna opasnost da taj njegov postupak bude pogrešno protumačen, kao čin samodokazivanja, hvalisanja ili bilo čega drugog. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, se i u drugim sličnim situacijama, ponašao u skladu sa ovim pravilom. Značajno je za ovu priliku istaći njegov odnos prema licemjerima, koji su bili i ostali rak rana muslimanskog društva, i ”najveći neprijatelj”, kako ih Kur’an opisuje u suri znakovitog naziva, ”El-Munafikun” (Licemjeri). Iako je bi svjestan njihove velike opasnosti i negativnog uticaja u društvu, ipak je odsutao od provođenja represivnih mjera prema njima, samo s jednim ciljem, a on je očuvanje mira, jedinstva i stabilnosti društva. Pribjegavanje represivnim mjerama moglo je dovesti do smutnje nesagledivih razmjera, jer rodbina i plemena onih prema kojima bi te mjere bile usmjerene, ne bi sjedili skrštenih ruku, nego bi tražili načina kako da se osvete, a to bi onda pokrenulo lavinu neprijateljstva koju bi kasnije bilo teško zaustaviti. Da bi imali jasniju sliku o onome što se u to vrijeme događalo, navest ćemo predaju, koja u potpunosti razotkriva fenomen licemjerstva i licemjera s jedne, i daje prikaz Poslanikove mudre, državničke politike i uspješno nošenje i sa najvećim probelima i izazovima tog vremena, s druge strane. Jedan od živih svjedoka tih dešavanja, Džabir ibn ‘Abdullah, o tome kaže: ”Dok smo boravili sa Poslanikom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u jednoj od bitaka, jedan naš muhadžir (prognanik iz Mekke), ničim izazvan, udario je, odtraga, čovjeka iz skupine ensarija (poslanikovih pomagača). Nimalo ne oklijevajući, ensarija se okrenuo svojim sunarodnjacima i pozvao ih u pomoć. Isto je učinio i muhadžir, pozvavši svoje sunarodnjake. Nastao je opći metež, koji je mogao prerasti u ozbiljan incident, da Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nije povikao iz sveg glasa: ”Zar se, u mom prisustvu, pozivate na paganske (plemenske) veze! Ostavite se toga, jer je to duhovna prljavština i opačina.” Njegove riječi su do te mjere uznemirile Abdullaha ibn Ubejja, predvodnika licemjera, da je, ponešen svojim paganskim zanosom, uzviknuo: ”Zar da tako postupaju prema nama? Tako mi Allaha, kada se vratimo u Medinu, pokazat ćemo im ko je ponosan a ko ponižen, i ko će koga protjerati iz Medine.” Vijest o ovim Abdullahovim rječima pronijela se poput munje muslimanskim vojnim redovima, a kada je za njih čuo Omer, radijallahu ‘anhu, skočio je (poput razjarenog lava), isukao svoju sablju i rekao: ”Allahov poslaniče, dopusti mi da ovom svojom sabljom odsječem glavu tom munafiku.” Postupajući u maniru istinskog vođe i državnika, koji vodi računa o svakom svom podaniku i o društvu kao cjelini, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je spriječio Omera u njegovoj nakani, koja ne bi donijela ničega dobrog, i u tom kontekstu izrekao je svoje poznate riječi (koje svima nama mogu poslužiti kao obrazac ponašanja u sličnim situacijama): ”Pusti ga, ne želim da ljudi okolo pričaju kako Muhammed ubija svoje ashabe (drugove).”
Poznato je da licemjeri u islamskoj državi, u pogledu građanskih prava i dužnosti, uživaju jednakopravan status sa ostalim članovima zajednice, a budući da je licemjerstvo prikriveni vid nevjerovanja, koji je poznat samo Uzvišenom Allahu a ne i ljudima, poduzimanje bilo kakvih mjera kojima bi se doveo u pitanje takav njihov status, zapravo bi mogao značiti atak na muslimane, bar bi se to tako moglo tumačiti u javnosti, ili kako je to Poslanik, još preciznije odredio, ”ashabe”, a samim time i izazivanje unutranjih sukoba i nereda.
Uvažavanje realiteta
Imam Nevevi ovaj Poslanikov, sallallahu ‘alejhi ve sellem, postupak je protumačio kao izbor blaže, manje štetne opcije i odustajanje od nečega, što bi u povoljnijim političkim i društvenim prilikama, predstavljalo dobro rješenje, kako bi izbjegao veću štetu, odnosno smutnju i nered. ”Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem”, ističe ovaj učenjak, ”permanentno je radio na pridobijanju ljudskih srca, i na tom putu bio je spreman podnijeti i najgrublje oblike agresivnog ponašanja, posebno onog verbalne naravi, kojeg su prema njemu, u nemalom broju slučajeva, ispoljavali beduini, licemjeri, i razne druge vrste grubijana i probisvjeta, vjerujući da samo tako može očuvati mir i stabilnost u zajednici, ojačati poziciju islamske države i izvršiti svoju poslaničku misiju na najbolji mogući način.” (Šerhu sahihi muslim).
Sve ovo je samo potvrda koliko je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kao najveći moralni i duhovni uzor muslimana, bio dalekovidan i obazriv, vodio računa o eventualnim posljedicama koje određeni potez može proizvesti i koliko je brinuo za interese zajednice, njenog očuvanja i unapređenja i izbjegavao sve što bi moglo narušiti stabilnost i izazvati smutnju i nered u društvu.
Ako je u cilju očuvanja zajednice i jedinstva, dozvoljeno odustati od provođenja legitimnih mjera, koje imaju potporu u Šerijatu, šta reći za mjere i aktivnosti koje nemaju takav karakter i za koje se tek pretpostavlja, da bi mogle imati pozitivan učinak, a ustvari predstavljaju samo nadoljevanje ulja na vatru i daljne raslojavanje i slabljenje društva. Određene aktivnosti koje danas na terenu provode pojedine islamske grupacije i organizacije, sa ciljem, kako to oni vole kazati, popravljanja stanja u muslimanskim društvima, podizanja nivoa svijesti o islamskim načelima i principima, oživljavanja poslanikove prakse u svakodnevnom životu, često znaju proizvesti suprotne efekte i dodatno pogoršati poziciju vjere i vjernika u savremenom društvu. Kao da u tim krugovima nikada nisu čuli za spomenute primjere, ili ih pogrešno razumijevaju, mada su oni i više nego jasni, ili ih pak svjesno ignorišu, a sve to je nespojivo sa misijom i zadaćom koju su preuzeli na svoja pleća.
Prije nego se i počnu baviti misionarskim poslom, muslimani su dužni dobro proučiti poslanikovu životnu biografiju, posebno njenu da’vetsku dimenziju, jer će tako uštediti i vrijeme, i ljudske i materijalne resurse, i, svakako, ostvariti najbolje rezultate. Daija ili reformator koji pred svojim očima ne bude imao gore navedene primjere poslanikove mudrosti, vizije i uvažavanja okolnosti i realiteta, neće uspjeti u svojoj misionarskoj i reformatorskoj nakani, bez obzira kakvim ljudskim, umnim i materijalnim potencijalima raspolagao. O tome kako uvažavanje realiteta itekako može uticati na uspjeh ili neuspjeh u islamskom pozivu i misiji, veliki islamski učenjak, politolog i filozof Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, je rekao: ”Gotovo da u islamskoj povijesti ne postoji primjer oružane pobune protiv vlasti, koja na kraju nije završila tragično i proizvela mnogo teže posljedice, po cjelokopunu zajednicu, od zla koje je pobunom trebalo promijeniti. Rjetki su slučajevi pobuna koje nisu donijele više negativnih nego pozitivnih rezultata. Oni koji su ih vodili, nisu ostvarili svoje vjerske ciljeve, nisu uspostavili vjeru, a nisu donijeli ni dunjalučki boljitak i napredak. Allah ne traži od ljudi osim ono što će im donijeti napredak i prosperitet kako na vjerskom tako i na planu ostvarenja osnovnih životnih interesa, sreće i blagostanja, i svi ljudi, bez obzira ko oni bili, dužni su se kretati u tim okvirima.” Prema tome, rad za vjeru i u njeno ime, mora počivati na mudrosti, ispravnoj procjeni, dobrom razumijevanju stvari, razmišljanju o krajnjim konskvencama, da bi on uistinu bio plodonosan, unaprijedio zajednicu i ujedinio ljudska srca na uputi i pravom putu.
Prosta matematička računica
Ono što svima nama može pomoći u kreiranju ispravne svijesti o zajednici i njenoj važnosti, a potom i kreiranju zdravog džematskog ambijenta, pored navedenih poslaničkih primjera, jeste i jedna prosta matematička računica (kalkulacija) koju svako od nas može napraviti za sebe, a koja bi podrazumijevala detaljno pobrojavanje svih koristi, privilegija i prednosti zajednice i zajedništva, s jedne, i svih šteta, negativnosti i slabosti razdora, pocjepkanosti i podvojenosti, s druge strane. Rezultat bi u svim kombinacijama morao biti isti, odnosno na strani džemata, jer je korist i interes, koje je jedino moguće ostvariti kroz zajednicu, nešto čemu teži svaki normalan čovjek, a šteta i gubitak nešto od čega strahuje i od čega bježi svaki normalan čovjek. Ukoliko bi nečija računica dala drugačije rezultate, koji bi, na bilo koji način, išli u prilog izolaciji (usamljenosti, odvojenosti, samostalnom djelovanju), neka zna da nešto nije u redu, ili sa njim kao osobom, ili sa njegovom percepcijom i poimanjem stvari. U protivnom, morao bi znati da u islamskom sistemu poimanja i vrjednovanja, slobodna ljudska procjena da je nešto dobro i da bi moglo biti dobro, nikada ne može biti iznad ustanovljenih normi, koje i jesu propisane radi ljudi i u cilju zaštite njihovih interesa (vjere, života, razuma, imetka i potomstva), i stog aspekta lični (pojedinačni) interesi se nikada ne mogu staviti iznad interesa zajednice, i izolacija nikada, izuzmemo li ekstremne situacije, ne može biti bolja od zajedništva (džemata). A da ljudska logika, u tom pogledu, itekako može podbaciti dokazuje nam slučaj primirja na Hudejbiji, kojeg je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nakon mukoktrpnih pregovora i smjene nekoliko pregovaračkih delegacija, zaključio sa mekanskim (kurejšijevićkim) prvacima. Naime, poznato je da su određene klauzule mirovnog ugovora, a posebno ona koja je nalagala da se posjeta muslimana Mekki i obavljanje hadža, odgađa do naredne godine, kod ashaba, radijallahu ‘anhum, izazvale ogromno nezadovoljstvo, a kod Omera, radijallahu ‘anhu, koji je inače bio poznat po svom žestokom stavu, i otvoreno razočarenje. Odmah po zaključenju primirja, ušao je u Poslanikov šator, i bez ikakvog okolišanja upitao: ”Allahov Poslaniče, zar mi nismo na pravom putu, a oni u zabludi?” ”Dakako”, odgovorio je Poslanik. ”Zar naši poginuli nisu u Džennetu, a njihovi u Džehennemu?” – ponovo je upitao. ”Jesu” – potvrdio je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem. ”A zašto onda pravimo ustupke u vjeri, i vraćamo se kući brz izvojevane pobijede, prije nego je Allah presudio između nas i njih” – uporan je bio Omer. ”O sine Hattabov, ja sam Allahov Poslanik, i Allah me neće nikada ostaviti na cjedilu” – pokušao ga je urazumiti Poslanik. No sve to nije bilo dovoljno, pa je Omer odlučio, odgovore na svoje nedoumice, potražiti kod Ebu-Bekra, radijallahu ‘anhuma. Sve što je rekao Poslaniku, ponovio je i pred njim, a Ebu-Bekr, mu je dai isti odgovor kao i Poslanik: ”On je Allahov Poslanik, i Allah ga nikada neće ostaviti na cjedilu.” Nakon toga, Uzvišeni Allah je, svome Poslaniku, objavio suru El-Feth (Pobjeda), i on je pozvao Omera i proučio mu ovu suru od početka do kraja. ”Zar se ovo može smatrati pobjedom, Allahov Poslaniče?” – upitao je Omer. ”Da” – odgovorio je on. (Buharija). Prevelika želja za ponovnim viđenjem Ka’be, od koje je, mimo svoje volje, bio razdvojen punih 8 godina, učinila je da Omer, radijallahu ‘anhu, jednostavno nije mogao, u prvom trenutku, vidjeti ono što su vidjeli Poslanik i njegov najvjerniji drug, Ebu-Bekr, radijallahu ‘anhu. Suštinska razlika je u bila u tome što je Omer, radijallahu ‘anhu, na primirje gledao kratokoročno, kroz prizmu svojih ličnih vjerskih ambicija i aspiracija, a Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nadahnut objavom, istu stvar je gledao dugoročno i kroz prizmu interesa muslimanske zajednice.
Osim što nas ovaj događaj uči da nikada svojim mišljenjem i tumačenjem ne oponiramo objavi, makar, svojim intelektualnim kapacitetima, i ne bili u stanju proniknuti u mudrost Božijih i poslanikovih riječi, on nas uči da u kriznim situacijama i vremenima smutnji, kada obično većina ljudi izgubi osjećaj za realnost, i kada su emocije znato aktivnije od razuma, rješenja treba tražiti upravo u objavi, odnosno u savjetovanju se najvećim učenjacima do kojih u tom trenutku možemo doći, i doslovnoj provedbi njihovih instrukcija i preporuka, makar one ne odgovarale našim dušama i našim unutarnjim osjećanjima. U jednoj mudroj izreci se kaže: ”Strpljivost i držanje jasnog puta (kategoričnih vjerskih istina) u vremenima smutnji, najbolji je način za njihovo suzbijanje i što bezbolnije prevazilaženje.”
Hudejbija je Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovim sljedbenicima do Sudnjeg dana, dala jedno važno saznanje, po kojem strpljenje i blagost, u perspektivi, onoj dunjalučkoj i ahiretskoj, uvjek donose više dobra od sukobljavanja i konflikta. U konkretnoj situaciji, Poslanikova, sallallahu ‘alejhi ve sellem, blagost i strpljenje na ”ponižavajućim” uvjetima primirja, rezultirala je prihvatanjem islama od strane cjelokupnog mekanskog stanovništva, što je bio pravi dobitak za mladu muslimansku zajednicu, a ashabima, koji su se povinovali njegovim naredbama, a to nije bilo nimalo lahko, jer su one, po svojoj vanjskoj formi, djelovale kao popuštanje i nedosljednost, donijelo je onosvjetsku nagradu i Allahovo zadovoljstvo. Nešto što je svima njima na početku djelovalo kao veliko poniženje i poraz, na kraju se pokazalo kao veliki trijumf istine nad neistinom. Drugi naziv za to su riječi Uzvišenog: ”Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate.” (El-Bekare, 216.).
Smutnja, najveća prijetnja muslimanskoj zajednici
Zajedničko držanje, rukovođenje interesima kolektiva, poštivanje riječi uleme, strpljenje, kontinuirani rad i ustrajnost na ispravnim idealima ukratko je formula koja današnjim muslimanima može osvjetliti pravi put i pomoći im da njime koračaju smjelo, sigurno i samouvjereno, i što je najvažnije, učiniti njihove zajednice imunim na smutnje koje su bile i ostale najveća prijetnja opstanku i stabilnosti muslimanskog društva, još od vremena vladavine pravovjernih halifa pa do današnjih dana. Preciznije rečeno, odmah nakon smrti Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, javile su se i prve smutnje, kojima su upravljale tajne ruke licemjera i neprijatelja islama, i koje su, da nije bilo odlučnosti prvog muslimanskog halife Ebu-Bekra, radijallahu ‘anhu, mogle ozbiljno ugroziti poziciju islama i mladu muslimansku državu, koja se prostirala na najvećem djelu Arapskog poluotoka. Jedina olakšavajuća okolnost u svemu tome, ako bi se tako moglo kazati, bila je ta što se ovdje radilo o sukobu legalno izabranih muslimanskih vlasti sa različitim grupama vjeroodstupnika (murteda), koji su odbili davati zekat u državnu blagajnu, pa je lakše bilo ubjediti vjernike, kojih je još uvjek bio poprilično veliki broj, da ustanu u odbranu države od buntovnika. Formu međumuslimanskih sukoba, fitna (smutnja) je prvi put poprimila u vrijeme Osmanove vladavine, radijallahu ‘anhu, kada je, predvođen poislamljenim jevrejom Abdullahom ibn Sebeom, jedan dio nomadskih plemena pokrenuo opću pobunu protiv Osmana, koji po njihovom sudu, navodno, nije zadovoljavao kriterije pravednog vladara i koji se, u upravljanju islamskom državom, rukovodio isključivo ličnim i famelijarnim interesima, što naravno nije odgovaralo stvarnosti, jer kako neko kome je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, još za svoga života obećao Džennet, može uopće biti doveden u vezu sa jednim od najtežih grijeha, pronevjerom povjerenog mu emaneta, u njegovom slučaju emaneta vlasti, i nepoštivanje principa pravednosti? To je suludo, ali smutnja ljudima zamračuje razum i čini ih slijepim i gluhim, tako da u poptunosti zaborave, ili zanamare elementarne vjerske principe, kao što su nepovredivost ljudskog života i časti i zabrana proljevanja nedužne krvi. A da je pobuna imala pokvarene a ne plemenite motive, pokazala su kasnija dešavanja, jer se situacija nije smirila ni nakon Osmanovog mučkog ubistva, naprotiv sukobi su eskalirali i pretvorili se u otvoreni rat između dva tabora, Alijinog i Muavijinog. Nažalost, rat je odnio veliki broj nedužnih života, a jedna od njegovih žrtava je bio lično Alija, radijallahu ‘anhu. Sukobi su nakon toga nastavljeni i potrajali su sve do 40. godine po hidžri, kada se Poslanikov unuk, Hasan radijallahu ‘anhu, kako bi sprječio daljnje proljevanje krvi i bratoubilački rat, odrekao pozicije halife u korist Muavije, i tako ostvario Poslanikovo navještenje da će ”njegov potomak i unuk izmiriti dvije velike muslimanske vojske.” (Buharija) Sve ovo samo potvrđuje prethodno iznešenu konstataciju da smutnja predstavlja najveću prijetnju opstanku i stabilnosti muslimanske zajednice. Ko, nakon ovih sjajnih i neponovljivih generacija muslimana, može biti siguran od smutnje i njenih štetnih posljedica? Zato ćemo na kraju ovog teksta navesti stihove koji su, u prvim generacijama muslimana, često citirani, i kojima se htjelo ukazati na opasnost i pogubnost smutnji po pojedinca i zajednicu, a koliko su oni važni dovoljno govori činjenica da su našli mjesto u najvjerodostojnijoj zbirci hadisa, Buharijom Sahihu. Evo tih stihova:
Na početku, rat liči na djevojku krasoticu
Koja želi zavesti svakog uspaljenog neznalicu
Al’ se brzo pretvori u krezubu, ružnu staricu
Nepoželjnu bilo kome za životnu saputnicu
Saff br. 329.