Preveo: Haris Osmanagaić
“Mi, Jevreli, natjerali smo Arape da odu… Ovdje je bio narod koji je na svojoj zemlji živio 1.300 godina. Onda smo došli mi, i pretvorili Arape – starosjedioce u tragične izbjeglice. I dalje se usuđujemo da ih klevetamo, da crnimo njihovo ime. Umjesto da budemo duboko posramljeni zbog onoga što smo uradili i da poništimo nešto od zala koja smo učinili tako što ćemo pomagati ovim nesretnim izbjeglicama, mi pravdamo svoja užasna djela i čak pokušavamo da ih veličamo.” (Nathan Chofshi, Jewish Newsletter, 9. februar 1959.)
Zašto nas mrze?
Odluke poput ove od strane SAD-a su te koje razjare cijeli svijet, a muslimanski pogotovo.
UDARNE VIJESTI: Iz izraelskih novina Haaretz (11. 12. 2012.): “SAD prodaju municiju Izraelu kako bi OBNOVIO ZALIHE nakon operacije ‘Stub odbrane’. Sjedinjene Države će prodati Izraelu municiju u vrijednosti od 647 miliona dolara, kako bi se obnovile zalihe Izraelskih odbrambenih snaga (IDF), nakon masovnih bombardovanja Gaze tokom operacije ‘Stub odbran’.”
Jesu li to Sjedinjene Američke Države potpuno skrenule sa pameti i dale svoju dušu Izraelu i njegovom židovskom lobiju? Jesu li to Sjedinjene Američke Države postale nesposobne rezonovati i nezavisno razmišljati? Je li ova sila postala izraelsko štene ispranog mozga?
Bože, Bože! Amerika nadoknađuje oružje Izraela koje je koristio u masakru nad nedužnim civilima i djecom Gaze tokom opsežnog osmodnevnog napada u novembru.
Amerika će nadoknaditi pomorsku raketu koja je ubila 13-godišnju djevojčicu i njenog amidžu koji su jednostavno sjedili na plaži u Gazi.
Amerika će nadoknaditi raketu koju je izraelski avion ispalio na školu UN-a (UNRWA), ubivši pri tome dvije djevojčice i povrijedivši šest. Izrael, inače, ima dugu historiju bombardovanja UNRWA škola, a među njima je i škola za slijepe.
Amerika će nadoknaditi bombu koja je ubila cijelu jednu porodicu, porodicu Al-Dalu, kada su ubili 11 nedužnih: devetero su bili članovi te porodice, među njima četvero djece i dvoje iz komšinske porodice.
Amerika je izgubila svoj razum i moralni kompas, i opet nastavlja da vodi “rat protiv terorizma” kako bi u muslimanskom svijetu širila slobodu svakim izraelskim metkom, raketom, projektilom, bombom i ubistvom.
Božanskim i međunarodnim zakonima, Amerika je podjednako kriva kao i Izrael u činjenju ovih ratnih zločina, i svih takvih zločina koje je Izrael činio od 1947. do danas.
Američki novac, američko oružje, američke obavještajne usluge i američki vetoi su ti koji su dali pokriće i poklonili nekažnjivost Izraelu kako bi činio ratne zločine.
Ali, ni Izrael, ni SAD, Britanija ili bilo koja druga zapadna nacija neće nikad biti pozvana na odgovornost zbog njihovih nemilosrdnih ratnih zločina spram Palestinaca ili muslimana širom svijeta.
Izrael, ta mala ali snažna nacija, je američke političke, ekonomske, vojne, obavještajne i industrijske institucije tako uvukla u mreže mita, medijskih kleveta i, ukoliko je i to potrebno, laži, mitova i propagande, toliko da, ukoliko bi neki američki političar i progovorio šta po pitanju Bliskog istoka, možete biti sigurni da bi od strane Komiteta američko-izraelskih javnih poslova (AIPAC), najjačeg izraelskog lobija i stvarne snage u Vašingtonu, bio natjeran da proguta sve svoje argumente.
Samo možete ostati zaprepašteni, totalno zapanjeni, začuđeni, ali i, moram priznati, ljubomorni, kada imate u vidu cionističko sasvim genijalno, kratkoročno i dugoročno strateško razmišljanje, opsesivnu odlučnost i fokusiranost da ostvare svoje ciljeve, političke, ekonomske, medijske veze, PR i, najviše, svoju vojnu snagu.
U stvari, sestrić Sigmunda Freuda, Edward Bernays (Židov), je taj koji je izumio umjetnost PR-a, moćnih medijskih i marketinških tehnika, te brzog korištenja novinskih obavijesti koristeći mnoge od psiholoških tehnika koje je naučio od svog poznatog daidže.
Cionisti su usavršili njegove tehnike do izvanrednog nivoa, pogotovo na polju medija i PR-a. Izrael angažira svjetske medije, novinare i PR firme kako bi svoju poruku odaslali rano i ponavljali dovoljno često tako da bi zapadni političari i narodi jednostavno i podsvjesno “svarili” tu informaciju i papagajski je ponavljali.
Ta moćna propaganda u podršci cionističke stvari i Izraela počela je krajem 19. vijeka i traje do dan-danas.
Primjer:
Ovo je bitno za pročitati kako bi se shvatile laži Izraela koje su žive i danas.
Pročitajte govor[1] Abbe Ebana, izraelskog predstavnika u UN-u, od 17. 11. 1957. u UN-u, kako biste stvorili sliku o njegovim ponavljajućim lažima da su Arapi napali Izrael 1947., i da je krivica Arapa ta koja je stvorila problem palestinskih izbjeglica.
A zatim pročitajte odlično raskrinkavanje[2] Ebanovih laži i izraelskih mitova koji se nastavljaju do danas, od strane irskog novinara Erskina Childersa, sa naslovom “Drugi egzodus”, objavljeno 1961.
Da li Izrael ima osnovu u međunarodnom pravu na postojanje?
Ne, iz dva razloga ukratko predstavljena ispod.
1. Generalna skupština UN-a nema nikakvo legalno pravo niti osnovu da dijelu niti jednu zemlju, a pogotovo suprotno volji većine stanovništva.
2. Rezolucija 273 Generalne skupštine po pitanju “uvjetnog” primanja Izraela u UN kao članice.
Na osnovu britanske preporuke Generalnoj skupštini da bude oformljen komitet koji bi izučio konflikt u Palestini, Generalna skupština je 15. maja 1947. oformila Specijalni komitet UN-a za Palestinu (United Nations Special Committee on Palestine ili UNSCOP).
Nakon što je komitet otputovao u Izrael i sastao se sa cionističkim organizacijama, preporučio je dijeljenje Palestine na dvije zemlje: židovsku i palestinsku.
Nakon što je UNSCOP dao svoju preporuku, Generalna skupština je formirala ad hoc komitet za palestinsko pitanje koji dalje izučio izvještaj UNSCOP-a i dao dalje preporuke Generalnoj skupštini.
Ovaj ad hoc komitet dalje je oformio podkomitet koji bi izučio legalnu osnovu rezolucije 181 Generalne skupštine kojom bi se Palestina podijelila.
Zaključak je bio da: UN nema nikakvu legalnu osnovu, pozivajući se na svoju Povelju ili bilo koji dio Međunarodnog prava, da izda jednu takvu rezoluciju i da pokloni zemlju koju nastanjuje velika većina ljudi koja se, s pravom, protivi gubitku svoje zemlje u korist stranog naroda, evropskih Židova.
Iako su Židovi u to doba posjedovali svega 7% palestinske zemlje, Rezolucija 181 im je poklonila veći dio Palestine, 56%.
Ovaj komitet je primijetio da je UNSCOP u svome izvještaju prihvatio osnovnu premisu koja kaže “da polaganje prava na Palestinu od strane i Arapa i Židova posjeduje validnost”, što “nije bilo poduprto niti jednim uvjerljivim razlogom i lahko je pokazati da je ova tvrdnja u suprotnosti sa svim raspoloživim dokazima”.
Zaključili su time da da UN nema legalno pravo da:
“uskrati većini stanovništva Palestine njihovu teritoriju i daje na isključivo korištenje manjini u toj zemlji… Organizacija UN-a ne posjeduje snagu da stvori novu državu. Takva odluka može biti donesena samo slobodnom voljom naroda na teritoriji o kojoj se radi. Takav uvjet u slučaju prijedloga većine (članica UN-a, op. prev.) nije ispunjen, jer se radi o stvaranju židovske države pritom u potpunosti zanemarujući želje i interese Arapa Palestine”.
Ovaj zaključak jasno kaže da Izrael nema legalno pravo na postojanje.
Ipak, Generalna skuptšina je 29.11.1947. donijela Rezoluciju 181, tzv. “Plan podjele”, usljed jakog političkog i ekonomskog pritiska SAD-a na latinoameričke zemlje, afričke nacije (Liberiju) i Filipine, kako bi glasali za rezoluciju. No, ništa u Povelji UN-a ne dozvoljava ovu ilegalnu rezoluciju.
Dodatno, po Povelji UN-a, rezolucije ove organizacije su neobavezujuće i ne nose sa sobom nikakav mehanizam provedbe. Generalno se definiraju kao “preporuke”.
Po protokolu važećem u UN-u, Generalna skupština je proslijedila rezoluciju Vijeću sigurnosti kako bi se “implementirala”. No, pod pritiskom SAD-a, Vijeće je diskusiju o rezoluciji odgodilo na neodređeno vrijeme, i tako nikad nije glasalo za implementaciju.
Zaključak
Rezolucija 181 Generalne skupštine UN-a je ništavna i nevažeća, te je stoga (njihova, op.prev.) podjela Palestine ilegalna, a okupiranje zemlje od strane Izraela “silom” i “etničkim čišćenjem” nedopustivo, a zemlja mora biti vraćena svojim prvobitnim vlasnicima, Palestincima.
Drugi razlog zbog kojeg je postojanje Izraela i njegovo primanje u UN kao zemlje članice ilegalno jeste Rezolucija 273 Generalne skupštine UN-a, od 11. maja 1949., koja se bavila uvjetnim primanjem Izraela u UN u ovisnosti od prihvatanja Izraela sljedećih stavki:
1. Rezolucija 181 Generalne skupštine UN-a: Plan podjele Palestine
Do 1949. Izrael je protjerao 800.000 Palestinaca sa njihovih ognjišta i okupirao dodatnih 22% Palestine (uz 56% koje je alocirala Generalna skupština Rezolucijom 181). Stoga, rezolucija je zahtijevala od Izraela da vratih 22% zemlje koju su silom okupirali.
2. Rezolucija 194 Generalne skupštine UN-a: Pravo na povratak palestinskih izbjeglica ili kompenzacija.
Izrael je odbio rezoluciju, ali je neobjašnjivo ipak primljen u UN.
Time što Izrael nije ispunio uvjete Rezolucije 273 za “uvjetno” primanje, njegovo članstvo u UN-u je ilegalno.
Predsjednik Truman i UN su ponovo pokušali da dovedu Izrael do toga da se drži svog uvjetnog primanja u UN, tj. da implementira obje rezolucije (181 i 194), sazivajući konferenciju na ljeto 1949. u Lausannu, Švicarska, tzv. Konferencija u Lausannu. SAD, UN, arapske zemlje i Izrael su se na konferenciji sastajali pet mjeseci tokom tog ljeta sa jednim ciljem, koji je bio da Izrael vrati zemlju koju je zauzeo silom i da obezbijedi “pravo povratka“ palestinskim izbjeglicama ili kompenzaciju istog…
Prirodno, Izrael je odbio plan, dok su ga Arapi prihvatili.
Truman je bio bijesan na Izrael, i prijetio je da će preispitati američke veze sa njim i povući 100 miliona dolara pomoći koje je već obećao Izraelu, ukoliko ne promijeni svoj kurs i prihvati ono što je definirano programom Konferencije u Lausannu.
No, kako je to bio slučaj i sa svim predsjednicima nakon njega, i Truman je kapitulirao i odustao od svojih prijetnji, a novac poslao Izraelu. Od toga vremena pa do danas, ništa se nije promijenilo, a Izrael je naučio da se Amerika “lahko pomjera”, kako je to Netanyahu nedavno rekao, i da su sve njene prijetnje šuplje, poput duša njenih kongresmena. Amerika je paralizirana da uradi bila šta protiv Izraela, pa čak i kada Izrael ubija njene državljane!
I to je bila priča o Izraelu, jednoj ilegalno stvorenoj zemlji koja uvećava svoju militarnu snagu kako bi došla do cionističkog cilja, “Velikog Izraela” i ekspanzije od Nila do Eufrata, dok svijet zatvara oči pred ubijanjem i mučenjem miliona palestinskih porodica, koje su izbjeglicama učinili sinovi zapadnjačkog kolonijalizma, imperijalizma i rasizma.
Prema Izraelu, on uvijek traži mir, a Palestinci su ti koji odbijaju mir.
No, iz usta Davida Ben Guriona, utemeljitelja Izraela i prvog njegovog premijera, mogli smo čuti:
“Mi ne tražimo dogovor sa (palestinskim) Arapima kako bismo osigurali mir. Naravno, za nas je mir esencijalna stvar. Nemoguće je izgraditi zemlju u stanju konstantnog ratovanja. No, za nas je mir sredstvo, a ne cilj. Cilj je maksimalno ispunjenje cionizma. Samo zbog toga je nama potreban mir, i samo zbog toga je nama potreban dogovor.” (Shabtai Teveth, str. 168)
Autor: Muhammed Hudr
Izvor: http://sabbah.biz/mt/archives/2012/12/12/mohamed-khodr-in-international-law-does-israel-have-the-legal-right-to-exist/
Ovaj rad je pod licencom Creative Commonsa: http://creativecommons.org/licenses/by-nc-sa/3.0/
Reference:
[1] http://www.israelforum.com/board/showthread.php?17499-Abba-Eban-speech-to-the-UN-Nov-17-1957
[2] http://www.users.cloud9.net/~recross/israel-watch/ErskinChilders.html