Piše: mr. Emir Demir
Bošnjaci-muslimani, kako je već općepoznato, doživjeli su, u bližoj i daljoj historiji, nekoliko definiranja vlastitog nacionalnog identiteta. Karakteristično je da je to definiranje gotovo uvijek bilo nametano od strane vladajućih struktura koje su se u prošlom stoljeću smjenjivale na politički trusnom području Balkana i bivših Jugoslavija. Bošnjacima su davana rješenja koja su nosila prizvuk njihovog vjerskog identiteta, čime se zapravo i željelo reći da većinsko stanovništvo Bosne i Hercegovine, koje je još davno islamizirano osmanlijskim oslobođenjem ovih krajeva, ne može pronaći svoje nacionalne korijene osim u opredjeljenju prema jednom od dva preostala naroda u BiH – Srbima ili Hrvatima, od kojih, navodno, vode porijeklo.
Možda bi i bilo tako da historijske činjenice ne govore da bosanski/bošnjački pravoslavci i katolici, pod utjecajem niza okolnosti, a jedna od njih je i jačanje nacionalne svijesti i borbe za nacionalna prava europskih naroda u 19. stoljeću, nisu identificirali, na temelju svojih vjerskih odrednica, sa nacionalnim nazivima istočnih i zapadnih susjeda. Također, sasvim je evidentno da veliki broj Bošnjaka-muslimana, na temelju svog vjerskog opredjeljenja, nije imao dovoljno razvijenu nacionalnu svijest, te se identificirao sa Turcima. Odlaskom Osmanlijske države Bošnjaci-muslimani ostali su zatečeni i zbunjeni, jer imperija, koja se prostirala na tri kontinenta sa desetinama različitih nacija, nikada nije sistematski isticala njihove nacionalne odrednice i baštinila njihov nacionalni identitet, dok su Bošnjani-krstjani još za osmanlijske vladavine pronalazili „ostrvo spasa“ od vjerske asimilacije sa „Turcima“ u nacionalnom identificiranju sa pravoslavnim Srbima i Hrvatima katolicima.
U prilog ovome svakako ide činjenica da nijedan relevantan historijski izvor ne potvrđuje da je srednjovjekovnu Bosnu naseljavalo, izuzimajući rubna područja sa nestabilnim granicama, neko drugo stanovništvo osim Bošnjana-kršćana/krstjana, čiji je vjerski identitet bilo jako isprepleten, jer je tadašnja Bosna bila teritorijalno razmeđe Istočne i Zapadne crkve. A ako imamo još na umu da je tadašnjom Bosnom harala bogumilska hereza, onda je ovo pitanje daleko jasnije, mada lično mislim da današnji bošnjački historičari hiperboliziraju i glorificiraju bosanske bogumile polomivši i svoja pera i jezike u želji da se riješe Bošnjacima-muslimanima dugo nametanog kompleksa „odmetništva od pradjedovske vjere“, bespotrebno dokazujući da su Bošnjaci oduvijek imali kontinuirani zasebni vjerski identitet, pa stoga nisu islamizirani ni kao katolici ni kao pravoslavci, a kamoli kao Srbi ili Hrvati! Najsimptomatičnija je hipoteza, nastala kao posljedica gore spomenutog kompleksa, u kojoj neki savremeni historičari protjerane muslimane iz Srbije (Beograda, Niša, Užica, Sokola i dr.) u 19. stoljeću svrstavaju među Bošnjake.
Odlaskom Osmanlija krajem 19. stoljeća Bošnjaci-muslimani, osjećajući se otrgnutim od hilafeta i Ummeta, nisu radili dovoljno na nacionalnom definiranju, koliko im je bilo stalo da spase i sačuvaju svoj vjerski identitet. Vjerovatno je ova činjenica bila presudna za sve daljnje manipulacije koje su okupatorske sile, koje su se smjenjivale jedne za drugima, provodile nad muslimanima ovog podneblja.
Stoljetna nacionalna nedefiniranost, i pored svih izrazitih želja za nestankom i asimilacijom muslimana ovih krajeva, nije urodila očekivanim rezultatima. Raspad socijalističke Jugoslavije je konačno nametnuo tadašnjim i vjerski i nacionalno opredjeljenim Muslimanima, da samostalno i bez ičije supervizije redefiniraju svoj nacionalni identitet. Bosanski Srbi i Hrvati nisu ni pomišljali da ponovno postanu Bošnjani-krstjani, a Muslimani su konačno trebali na svjetlo dana iznijeti stav o svome pravom nacionalnom identitetu.
Tada intelektualni i politički krugovi donose rješenje: bosanski Muslimani, kao etnička skupina u užem smislu, sada se definiraju kao Bošnjaci, te ujedno i Bosanci kao državljani Bosne i Hercegovine.
Mislim da je ovakvo rješenje isuviše bilo komplicirano za Muslimane, od kojih i dan-danas veliki dio u živi u konfuziji uopće ne shvatajući ovakvo nacionalno definiranje, kao ni značenje pojmova Bošnjak i Bosanac. Držim do stava da se prilikom davanja ovakvoga improviziranog rješenja krenulo obrnutim i neprirodnim redoslijedom, tako što su prvo razgraničeni i određeni nazivi, zanemarivši njihova prava značenja.
Naime, onome ko imalo ima upliva u etimologiju ovih naziva, koji određuju nacionalni identitet Muslimana, zna da su ustvari Bošnjanin, Bosanac i Bošnjak različite verzije, tj. sinonimi, kojima se nazivaju stanovnici Bosne: Bošnjanin je staro srednjovjekovno ime, Bosanac je noviji naziv s populističkim prizvukom, a Bošnjak je turcizirani naziv za Bošnjanina. Turci i prije, a i danas, stanovnike Bosne nazivaju „Boşnak“, ne poznavajući neki drugi naziv za riječ Bosanac. Listajući stare sudske dokumente iz prve polovine 19. stoljeća, uočio sam da su za pomoćnike na osmanlijskim sudovima, na ovom na bosanskom podneblju, bili postavljani pravoslavni i katolici bez spomena njihove nacionalne pripadnosti, što znači da ih je osmanlijska administracija zvanično definirala kao „Boşnak“, katoličke ili ortodoksne vjeroispovijesti, sve dok se, kako smo maločas rekli, nisu nacionalno identificirali sa nacionalnostima susjednih naroda.
Naša aktuelna poslijeratna politika se pokazala nesposobnom kada nije uspjela da bosanskim muslimanima osigura pravne i institucionalne mehanizme zaštite od ponovnog raslojavanja i cjepkanja jedinstvenog nacionalnog bosanskog/bošnjačkog identiteta. Neshvatljivo je koji su to nedozreli umovi mogli biti nasamareni igrom riječi pa dozvoliti da sinonimi „Bošnjak“ i „Bosanac“ budu dovedeni u koliziju, te prepustiti ionako zbunjenom narodu da zaokruživanjem bira između svog opstanka i nestanka na predstojećem popisu. To je isti apsurd kao kada bi stanovniku Holandije priznavali da je Holanđanin, a negirali da je Nizozemac. Popis 2013. predstavlja, u pravom smislu riječi, pustolovinu na kojoj se može izgubiti i nacija i država. Eto, kad smo već dovedeni pred svršen čin, dužni smo se izjasniti kao Bošnjaci kako neunificiranim izjašnjavanjem ne bi prešli iz konstitutivnog u ostale narode.
Naši predstavnici, sabijeni u okvire uskostranačkih interesa i ličnih nezasitih ambicija, umjesto da štite naše nacionalne interese, što im je primarni zadatak, tek su se sada, kada su svi vozovi prošli, „tuknuli u glavu“ uvidjevši da je vrag odnio šalu i da gubitkom nacionalnog identiteta mogu izgubiti i svoje dugo i pažljivo njegovane političke pozicije. Barem su nam trebali osigurati, uz asistiranje eksperata u ovome domenu, da nazivi Bošnjak i Bosanac u lingvističkom i pravnom smislu budu tretirani kao sinonimi, čime bi se uveliko izbjegla mogućnost raslojavanja.
Mislim da je konačno došlo vrijeme da se formira svebošnjačko tijelo, sastavljeno od bošnjačkih intelektualaca svih naučnih usmjerenja, koje će se uzdići iznad dnevnopolitičkog trgovanja našim identitetom, te uz pune naučne i intelektualne kapacitete, bez pristrasnosti i vanjskog utjecaja, revidirati i konačno ustanoviti nazive, jedan ili više njih, koji određuju identitet bosanskih muslimana.